Poezija je svjedočenje o jednom vremenu bez kojega bi svi budući naraštaji bili izgubljeni
Sa nagrađivanim i renomiranim književnikom i umirovljenim novinarom rođenim Osječaninom sa zagrebačkom adresom, bogatog životnog iskustva i književnog djela, Nikolom Đuretićem razgovarali smo za portal Akademija Art o njegovom novinarskom i književnom stvaralaštvu
Gordana Igrec
„Nevrijeme“ stiže u pravo vrijeme, zar ne? O čemu govori Vaš najnoviji roman „Nevrijeme“?
Imate pravo. Premda je podudarnost naslova romana i vremena u kojem živimo puka slučajnost. Roman sam počeo pisati prije gotovo deset godina, ali sam rad na njemu bio prisiljen prekinuti na duže vrijeme zbog obiteljskih razloga – bolesti supruge. Pisanju rečenog romana vratio sam se prije tri godine i premda je nakon toliko vremena bilo teško iznova se koncentrirati na to djelo, osjećao sam obvezu završiti ga ponajprije stoga što sam za taj projekt bio dobio i financijsku potporu Ministarstva kulture. Pitate me o čemu govori roman. Glavni lik romana je jedan naš otok, ili točnije neko malo mjesto na tom otoku. Naime, maleni otočki grad i njegove „uzorne“ stanovnike i goste usred vrela ljeta već tjednima uznemirava nepoznati „terorist“ koji s vremena na vrijeme, potajice, noću, s razglasa pušta na sav glas „Internacionalu“, remeteći san svojim sumještanima i stranim gostima. Slijedi niz uhićenja osumnjičenika bez ikakvih stvarnih dokaza, a u napetosti i nervozi koju izaziva novonastala situacija, nitko nije pošteđen – otkrivaju se mračne obiteljske tajne, a podjele na „crvene“ i „crne“, „lijeve“ i „desne“, „bivše“ i „sadašnje“ iznenada izbijaju u prvi plan, u čemu počesto stradavaju oni nevini. Kulminaciju predstavlja otkriće obezglavljena muškog tijela na gradskoj plaži.
Ovaj otočki tableau zamišljen je kao svojevrsna metafora suvremenoga društva sa širokom lepezom obično-neobičnih likova, stvarnih junaka našega vremena, i završetkom koji u čitatelja ostavlja tek pregršt neodgovorenih pitanja.
Koliko ste do sada izdali romana?
Karijeru književnika, za razliku od mnogih koji počinju kao pjesnici, ja sam počeo kao pripovjedač. Prve dvije knjige bile su zbirke pripovijedaka „Vragolovi“ i „Vrijeme bijelih dana“. Romani su slijedili kasnije. Za pisanje romana treba više koncentracije i energije, a kako sam ja odmah nakon objavljene prve zbirke pripovijedaka, ranih sedamdesetih godina prošloga stoljeća (i zahvaljujući kojoj su me neki kritičari svrstali u naraštaj takozvanih „hrvatskih fantastičara“), posve promijenio sredinu i način života – bio sam, naime, otišao u londonski egzil – trebalo mi je neko vrijeme da se „aklimatiziram“ i priviknem na novu sredinu i sasvim drukčiji život u zemlji koja je bila posve drukčija od federacije koju sam bio napustio a koja je federacija tada, poslije „Hrvatskoga proljeća“, za neke ljude bila postala prava tamnica naroda. Do sada sam objavio četiri romana: „Suze Martina Jesenskog“, „Lovac sjena“, „Posljednja predaja“ i sada „Nevrijeme“.
Odakle crpite inspiraciju za svoje romane?
Uvijek sam držao kako uopće nema smisla pisati ako nemate što reći o nekim bitnim egzistencijalnim pitanjima koja izviru iz života mnogih ljudi ili se odnose i zadiru u njih i kako to valja napisati tako da vas čitatelj razumije. Tema mojega prvoga romana bila je politička, točnije baš „Hrvatsko proljeće“, ili kako je napisao jedan kritičar: „Moglo bi se reći da Đuretić po prvi put u hrvatskoj književnosti romaneskno razvija individualnu životnu priču sudionika „Hrvatskog proljeća“, sudbinu hrvatskog intelektualca koji se 1971. godine našao na strani suprotstavljenoj totalitarnom režimu“. Drugi roman „Lovac sjena“ bavi se iskustvom egzila, ali i Domovinskim ratom. Treći, „Posljednja predaja“, svojevrstan je nastavak „Lovca“ i zadire djelomice u naše poraće. O četvrtom sam nešto već rekao u Vašem ranijem pitanju. Ostatak prepustimo čitateljima da sami otkriju.
Koliko ste zbirki pjesama izdali do sada?
Ne varam li se, četrnaest. Od toga njih devet su zbirke haiku pjesama. Premda sam poeziju pisao i prije, posebice haiku, prvu zbirku pjesama slobodnog stiha objavio sam tek nekoliko godina po povratku iz egzila. Bila je to zbirka „Kao zvuk otoka“, koju je 2006. godine objavilo Društvo hrvatskih književnika. Slijedile su zbirke „Male smrti ptica“ 2008. te „Gdje počinju ceste“ 2009. godine. Potom sam objavio nekoliko haiku zbirki da bi sljedeću knjigu pjesama slobodnog stiha objavio 2012. pod naslovom „Jesenji prozor“. Poslije još nekoliko haiku zbirki, posljednja knjiga pjesama zbirka je elegija naslovljena „Odlazak/Oproštaj“ u cijelosti posvećena mojoj preminuloj supruzi. Zbirka je objavljena 2017. godine.
Odakle inspiracija za poeziju?
Nadahnuće za sve što pišem, bez obzira na to je li riječ o poeziji ili prozi, feljtonima ili ogledima, teatrološkim tekstovima ili memoarskim zapisima, dolazi iz osobnog iskustva. Katkada se ono temelji na nekim sretnim okolnostima, a katkada na onima drugima, kao što je, primjerice, bio slučaj s bolešću i odlaskom moje supruge, koje je bolno iskustvo rezultiralo zbirkom „Odlazak/Oproštaj“. A sama narav nekog iskustva nameće i formu izričaja. Drukčije rečeno, moj izbor literarnog izričaja, ili ako hoćete „forme“, „žanra“, određen je događajem, pojavom ili slikom koju želim transponirati na fon književnosti. Tako se, primjereno sadržaju, jednom odlučujem za formu pripovijesti ili romana, drugi put pak za esej ili feljton, a treći put za slobodni stih ili haiku.
Vi ste poznat kao haiku pjesnik. Odakle Vaš interes za tu formu? I kakva je haiku poezija u Hrvata?
„Poznat“ je relativan pojam, posebice uzme li se u obzir činjenicu da u nas, nažalost, haiku pjesništvo još uvijek nije cijenjeno onoliko koliko to zaslužuje. No, moram naglasiti kako je tome razlog ponajprije neznanje. Previše je onih koji misle kako je lako napisati neki trostih i onda ga proglasiti haiku pjesmom. Neznanje, međutim, pripisujem i mnogim našim teoretičarima i kritičarima koji i danas s prezirom gledaju na taj oblik pjesništva, usuprot činjenici da je haiku pjesništvo danas globalna pojava, a posebice usuprot tome da su hrvatski haiku pjesnici, i pri tome mislim na one koji to doista i jesu, a ne one koji misle da su haiđini, među najcjenjenijima i najnagrađivanijima u svijetu. Često sam o tome razgovarao s mojim dobrim prijateljem, i nažalost prerano preminulim pjesnikom Jakšom Fiamengom. Jakša je znao reći kako je haiku pjesnički oblik posve neprirodan našemu podneblju. Kada bih ga upitao a koji je pjesnički oblik prirodan, rekao bi – sonet. Moj odgovor na to bio je kako su nam onda jamačno primjereniji i prirodniji oblici rera, ganga ili bećarac. Svaki oblik pjesme, neovisno o podneblju, legitiman je pod uvjetom, dakako, da je uradak vrstan. Premda je ponikao u Japanu, haiku danas nije ništa manje ili više prirodan mnogim drugim podnebljima – Americi (južnoj i sjevernoj), Kanadi, Australiji, Africi, Skandinaviji, srednjoj i južnoj Europi. Stoga je posve razumljivo da su za tom pjesničkom formom posezali i takvi velikani pisane riječi kao što su, recimo, jedan Ezra Pound, Jack Kerouac, Jorge Louis Borges, Tomas Tranströmer ili, bliže domu, Ivančan, Petrasov Marović, Tomislav Marijan Bilosnić, Luko Paljetak, Pajo Kanižaj, pa čak i jedan Slobodan Novak. Kada me pitate o interesu za tu pjesničku formu, mogu reći kako se ta ljubav i u mene, kao i u gotovo svih naših haiku pjesnika, pojavila s prvim djelima oca hrvatskoga haiku, Vladimira Devidea, odnosno s njegovim prvim knjigama o tom pjesničkom obliku te japanskoj kulturi općenito. Već u srednjoj školi pisao sam haiku, ali te uratke nigdje nikada nisam objavljivao. Tek po povratku iz mojega gotovo četvrtstoljetnog londonskog egzila, vidjevši što se u nas sve objavljuje kao haiku poezija, odlučio sam, gotovo iz nekog prkosa, objaviti i svoje haiku pjesme. I eto, sad je taj segment mojega stvaralaštva narastao na gotovo deset svezaka. Ali ne samo to! U to sam vrijeme još imao i vlastitu nakladničku djelatnost pa sam odlučio cijelu jednu biblioteku posvetiti baš hrvatskome haiku pjesništvu. Tijekom godina, objavio sam neke od ponajboljih haiku zbirki vrhunskih hrvatskih haiđina, od Tomislava Maretića i Borisa Nazanskog, preko pokojnog Paje Kanižaja, Enesa Kiševića i Ane Horvat, do Dubravka Marijanovića ili Mirjane Smažil Pejaković, da spomenem samo neke. I to usprkos činjenici da mi je Ministarstvo kulture za te naslove u načelu odbijalo davati potpore.
Koje ste sve nagrade književne dobili?
Bez neke lažne skromnosti mogu reći da ih je toliko da bi nabrajanje svih njih oduzelo previše prostora. Ali, znate kako kažu: ako poživite dovoljno dugo i nagrade će stići! Ipak, izdvojit ću samo neke. Već za prvu zbirku priča „Vragolovi“ dobio sam dvije nagrade: Nagradu „Marko Marulić“ splitskog časopisa „Vidik“ te nagradu „Sedam sekretara SKOJ-a“. Posebno su mi drage nagrade „Ksaver Šandor Gjalski“ te „Dubravko Horvatić“ za prozna ostvarenja, a vrhunac svakako predstavljaju „Visoka žuta žita“ i nagrada HAZU, prva za sveukupan književni opus i trajni doprinos hrvatskoj književnosti, a druga za najviša znanstvena i umjetnička dostignuća u Republici Hrvatskoj. Od inozemnih nagrada izdvojio bih Pohvalu HIA (Međunarodne haiku asocijacije), Drugu nagradu na međunarodnom natječaju haiku pjesnika „Vladimir Devide“ u Japanu te Nagradu za vrsnost ITO EN također u Japanu. Svojevrsno priznanje je, pretpostavljam, i uvrštavanje mojih haiku u dvije antologije nedavno objavljene u SAD-u. Ono što me posebice veseli jest činjenica da mi je sve te nagrade dodijelila struka, a ne politika.
Koliko dugo ste bili dopisnik BBC-ja u Londonu?
Odmah Vas moram ispraviti. Nisam bio dopisnik BBC-a, nego prvo novinar, a potom i urednik, ili kako to Englezi zovu: Programme Assistant i Senior Producer. A na BBC-ju sam proveo gotovo četvrt stoljeća te bio idejni začetnik, inicijator i najveći zagovornik osnivanja hrvatskog uredništva odnosno pokretanja programa na hrvatskome jeziku.
Može li se Vaš literarni rad podijeliti na vrijeme u Londonu i poslije Londona?
U načelu ne bih radio tu podjelu, premda sam objavio i nekoliko knjiga koje se isključivo bave razdobljem provedenim u Londonu. Jedna od njih je zbirka feljtona naslovljena „Albionske razglednice“. Zapisi ukoričeni u njoj prvotno su bili objavljivani u kolumni pod istim naslovom u matičinom „Vijencu“. Druga je knjiga memoarskih zapisa „Između dodira – Bilješke za kroniku jednoga egzila“ te knjiga „Iskreno Vaš…“ u kojoj sam skupio neka moja reagiranja na neistine o Domovinskome ratu objavljivane po britanskim medijima te analize koje sam tada objavljivao u nekim hrvatskim časopisima, a zbog kojih sam neko vrijeme bio i suspendiran. No, to je neka posve druga priča.
Što je za Vas poezija? A što proza? I napokon; što je za Vas novinarstvo?
Složena pitanja na koja je teško odgovoriti u samo nekoliko rečenica. Pisanje općenito, bez obzira na to je li riječ o poeziji, prozi, ili novinarstvu (i pri tome mislim na istinsko novinarstvo, a ne ono što se u nas danas naziva „novinarstvom“) za mene je sve! Inače se time ne bih bavio. U vremenu u kojem živimo, a u kojemu smo izloženi upornom i neprekidnom medijskom potiranju svih istinskih vrednota, nasrtajima trivijalnosti, prosječnosti i kiča, neprofesionalnosti, u vremenu u kojem se briše i sam pojam smisla života, potreba za poezijom, u Aristotelovskom smislu toga pojma, nikada nije bila veća! Ona je izvorište smisla našega postojanja, poezija je kolijevka jezika koji je pak temelj našega identiteta, svjedočenje o jednom vremenu bez kojega bi svi budući naraštaji bili izgubljeni. Poezija je zublja što baca svjetlost na ovu našu zbilju, ma kakva ona bila. Istodobno ne treba smetnuti s uma da je pisanje mukotrpan, samotan posao, a objavljivanje je postalo križni put posebice za onoga tko, poput mene, nije „umrežen“, nije dio kojekakvih klanova, kružoka, ili književničkih ergela što se okupljaju oko jasli suvremenih mecena i od kojih sasvim pristojno žive. Bio je to i jedan od razloga što sam po povratku iz egzila pokrenuo vlastitu nakladničku djelatnost, a koja je sada, nažalost, usahnula.
Koje pjesnike volite čitati?
Čitam sve, a dok sam se još bavio nakladništvom, po prirodi uredničkog posla, čitao sam posebice one autore koje sam objavljivao. Bilo je među njima vrsnih pjesnika, kao što su, primjerice, Grk Yorgos Chouliaras, švedski pjesnik Kjel Espmark, Englez Hugo Williams, Desmond Egan jedan od ponajboljih irskih živućih pjesnika, za kojega mnogi misle da je bolji i od nobelovca Seamusa Heaneyja, Talijana Bartola Cattafija. U posljednje sam vrijeme čitao dosta radova svojedobno američkog pjesnika laureata (poeta laureatus) Billyja Collinsa te donedavna britanske dvorske pjesnikinje Carol Ann Duffy, čije sam radove i prevodio za naše časopise.
Koje pjesnike osobito štujete u hrvatskoj književnosti?
Osim klasika poput Ujevića, Šimića i Matoša, kojima bih dodao još i Parunicu te Mihalića, od novijih posebice cijenim kasnije radove Danijela Dragojevića, kao i radove Nikice Petraka te velikog i neprežaljenog prijatelja Jakše Fiamenga. Također mislim da su posljednje, Japanci bi rekli „jisei“ ili „oproštajne pjesme“ nedavno preminulog Ante Stamaća najbolje što je on napisao. Razgovarali smo o tome da mu budem nakladnikom, ali nas je u tome omela njegova prerana smrt. Također „Aritmija“ Delimira Rešickog jedna mi je od najdražih zbirki nastalih u posljednjih dvadesetak godina. Od hrvatskih haiđina uvijek rado pročitam ono što piše Tomislav Maretić.
Ima li u mlađe generacije kvalitetnih književnih pera?
Ima, dakako! Kao i u svakom naraštaju. Ali, in ultima linea za sada je to prvenstveno pitanje ukusa. Ipak, mislim da se, barem za sada, svojom kvalitetom izdvaja nekoliko imena. Po osobnom sudu to su Ivan Babić, koji je već za svoju drugu ili treću zbirku pjesama dobio uglednu nagradu „Tin Ujević“, te Franjo Nagulov. Od haiku pjesnika to je sigurno mladi i nagrađivani pjesnik Goran Gatalica. Primijetit ćete da nisam spomenuo ni jednoga proznoga pisca. Nažalost, držim da hrvatska proza, sve od naraštaja takozvanih „hrvatskih fantastičara“ (uz časne iznimke) klizi nizbrdo u živo blato prosječnosti. Neki medijski eksponirani pisci, unatoč svemu publicitetu i nagradama koje si dijele, samo su, u kvalitativnome smislu, vrlo blijeda slika hrvatskih „Borgesovaca“.
Što se općenito događa sa književnošću u mladoj hrvatskoj demokraciji?
To je preširoko i prebolno pitanje (kao što se dade naslutiti i iz prethodnog odgovora) da bih na njega mogao argumentirano odgovoriti u nekoliko rečenica. Ono zahtjeva barem jedan opširniji i utemeljen ogled. Jer književnost ne čine samo književnici i njihova djela. Ona je povezana i s knjižarstvom, knjižnicama, distribucijom, ovisi o potporama Gradskog ureda za kulturu, Ministarstva kulture, o njihovoj kulturnoj politici, o promicanju čitanosti i cijelom nizu drugih čimbenika. A u zemlji u kojoj se na cjelokupnu kulturu izdvaja manje od jedan posto državnoga proračuna i u kojoj, prema posljednjim anketama, čitanost opada pa tako oko 50 posto ispitanika izjavi da pročita samo jednu knjigu godišnje (da ni ne pitamo koju i kakve kvalitete!), u kojoj ministarstvo kulture za narodne knjižnice otkupljuje preko 70 posto prijevodne literature, a manje od 30 posto domaćih autora, u kojoj su izlozi knjižara prepuni petoparačkih djelca američkih spisateljica dvojbene kvalitete, hrvatskoj književnosti ne piše se dobro!
Što nam još novoga pripremate za iznenađenje u poeziji, ali i u prozi?
Samo nekoliko mjeseci prije objave romana „Nevrijeme“, objavio sam i zbirku pripovijesti naslovljenu „Knjiga opasnih pripovijesti“. Od poezije već je spremna za tisak nova knjiga haiku pjesama, moja deseta i vjerojatno zadnja knjiga haiku poezije pod radnim naslovom „Kad cvjetale su lipe“, a radim i na zbirci pripovijesti pod radnim naslovom „Kišilo je u St. Ivesu“, koja će, nadam se, biti spremna za tisak sljedeće godine.
