U sklopu hrvatsko-crnogorske kulturne suradnje predstavljamo pisca i glumca Aleksandra Gavranića

U sklopu hrvatsko-crnogorske kulturne suradnje i izlaska dvije panorame crnogorskog i hrvatskog suvremenog pjesništva Razlog za pjesmu i Odlazak u stihove, koautorskog projekta dr. Željke Lovrenčić i Božidara Prororčića predstavljamo jednog od najznačajnih suvremenih mladih crnogorskih pisaca i glumca – ALEKSANDRA GAVRANIĆA

ALEKSANDAR GAVRANIĆ je glumac i pjesnik iz Podgorice. Radi u Crnogorskom narodnom pozorištu. Objavio knjigu poezije Usta (2016) za koju je dobio nagradu na Ratkovićevim večerima poezije u Bijelom Polju. Poeziju objavljuje u časopisima Ars (Cetinje), Skript (Cetinje), Agon (Beograd), Beton (Beograd), Zarez (Zagreb), Kritična masa (Split). Poezija mu se našla u nekoliko regionalnih zbornika. Za izbor iz zbirke Šibanje nagrađen na konkursu PAF 2019 (Podgorica).

GROBLJE SE ŠIRI

Biće prostora za sve
kad budem leš
moći ću da biram lokaciju
pored poslastičarnice
ili ispred džamije
možda preko puta diskonta
do groblja ću da dođem
sa svih strana
nije važno
da li se vraćam sa mora
ili planine
da li sam kolima
ili pješke
groblje će uvijek da dočeka
da se nađe
neće biti stajanja
jer groblje će da ugosti
da se raširi zbog nas
da budemo dobro
da budemo srećni
da budemo djeca
našeg groblja.

U NOVINAMA PIŠE

da smo mrtvi
kažu ratovali
ubili se
sami krivi
sami se uništili
objavljeni su članci
materijalni dokazi
bili smo nikakvi ljudi
prevaranti
prodali se za male pare
sve pokrali
upropastili
ološ od ljudi
gomila leševa
što prelistava novine.

OVO JE MOJA ZEMLJA

Ovo sam ja
dva svijeta u istoj lokvi
umorni otac
majka koja je još dijete
tuđi život
i njegovi limiti
ovdje nema previše načina
ovdje nema previše
ovo je zemlja
ovo sam ja
sudbina moja što je čekam
dok spavam u sanduku
dok kiša umire sa nama
dok trava umire sa nama
dok drvo prestaje da bude drvo
ovo je moja zemlja
ovo sam ja
i želim samo da volim
da ugrijem tijelo otporno na nježnost
tugu moju
što mi govori
izdrži
pomozi da preživim
na dnu samo
na dnu tužno
na dnu mrtvo
na dnu zadovoljno.

JA SAM ČOVJEK

Imam emociju
odnos prema prirodi
u vodi plivaju ribe
ako ima nafte u vodi
uspeš ribu u rezervoar
voziš se putem
imaš posni pogon u autu
ja sam toga svjestan
zato pješačim
obućar mi je popravio cipele
nosim ih pošteno
planiram da izbacim vc šolju
i ugradim čučavac
meni je to dovoljno
čučim dok se tuširam
dok mokrim
čučim na poslu
u diskontu
intenzivno živim čučanjem
čitam novine
skupljam kese
kupim pola hljeba
ne rasipam se
imam fikus
saksiju
kad česma ne radi
ne diram je
kad nemam para
ne idem u grad
ne žalim se
to što imam
imam
to što nemam
nemam
ne treba meni mnogo
ja sam čovjek
imam emociju
moja sudbina je moja sudbina
ja to prihvatam

ŠIBANJE

Previše smo odmarali
došlo je vrijeme
da se ponovo iznabadamo
nije bilo dovoljno rata
ubistava
silovanih žena
nije bilo dovoljno mrtvih
zapaljenih
sa ove distance
gomile izgledaju maleno
rake pusto
čini se da može bolje
da nam treba precizniji plan
i radikalnija politika
da nam nedostaje toplina logora
miris zapaljene djece
zvuk eksplozija
i porušenih kuća
izgleda da smo se uželjeli
bivše zemlje
njenog lijepog raspada
prilike da kolješ
odereš komšiji majku
udaviš mu kravu
da je premalo muke
etničkog čišćenja
premalo serviranja utrobe za dezert
odavno se nije pričalo
čija je granica veća
čije porijeklo je čistije
čija vjera je poštenija
dugo se nismo voljeli po rovovima
ginuli za slobodu nacije
naroda
koji je oduvijek bio
ispred svega što postoji
ispred boga i kosmosa
koji je mučen
i ostavljen da trune
sa tuđom istorijom na grbači
koji je izgubio sve
i ostao bez doma
jezika
bez odraza u ogledalu
odavno se nije ukazala prilika
da se borimo za slobodu
da utvrdimo jednom
i zauvijek
čija djeca se ovđe igraju
čije žene ovđe rađaju
čiji muškarci njive obrađuju
kome pripada ovo
gdje niko ne može da živi
gdje zaklani kolju
silovani siluju
ubijeni ubijaju
čija je ovo zemlja
u kojoj se mrtvi svete
živi sahranjuju
čija je ovo prošlost
čija sadašnjost
čija budućnost
previše se odmaralo ljudi
došlo je vrijeme
da se ponovo iznabadamo
ali ovoga puta nema zaustavljanja
da se uradi kako treba
da se izgura do kraja
do posljednje kapi
do posljednjeg vriska
do posljednjeg plača
do posljednjeg čovjeka.

Božidar Prororčić