Tomislav Marijan Bilosnić – ALHAMBRA

Tomislav Marijan Bilosnić
ALHAMBRA

I.
U brdima jeka ognja, zvona
puna sunca, krvi i čempresa
tuga leži u mramoru

U brdima voda teče, suze
plač i zmije, stare kule Alhambre
voštanice ivančice
kreč Granade
što se prosu perivojem

U brdima vjetar moći
i mrak zida u bršljanu
ljubav ognja u grudima
krila, krila svaka rana
pod skutima
U slobodi gdje pripadaš
preživjet ćeš i u sjeni
ljusci noći što se runi u očima

Alhambra je u brdima
sva u miru, završena
Krici žena miris mirte
i oblaci što pjevaju
u crvenoj zemlji lijesu
prolistat će u mukama i u strasti
tijela, krik su karanfila

U gnijezdu od kamena i čelika
u kolijevci kore drva
preslica i bodež
andaluzijska ruža krvi
I nebo Granade u daljini
što se grči i otvara
i jablani u lahoru
s oltarima Sv. Ane

Alhambra je sunce muklo
i livada zaboravljena
gospodstvena poput krvi u pjenama
i naranča u njedrima mlada tijela
tamne djeve, mliječne staze
u daljini

II.

Škripe šiljci sipi kiša
noge gaze siluete
mačem odsječene

Put je za mnom pun ozljeda
opsjeda me svaki kamen
i prag kleti
na vratima zatvorenim

Sunce meni ma ramena sjeda
crna rebra konjanika
griva Guadalquivira

III.

Iberi i Mauri, Kartažani i Rimljani
Svevi Grci i Vandali
Kelti Crnci mjesečari
Lica nova
kamen kuću mijenja
u tišinu
kožu našu boje polja

Pupak sunca u naranči
u koralju ružâ
prsa i stopala

Roj cvrčaka s košuljama
u Alhambri
međ’ usnama u sviralama
i vino što u vrču riče

Znoj se lije vrh zvonika
kâpi cvijetâ
zvonke munje i oblaci
i zidovi
u škarama sunca

Na svjetlu plaštu slike moje mašte
i cvjetovi suncokreta

IV.

Jesu brda il’ oblaci
ili kule daleke što plove
u pamćenju

Ornamenti u samoći bora
ispod krova, povrh sjaja
oštrog noža
u Alhambri
i zidovi s laticama vapna

Konjanici krv i meso
s lampama od naranči

Sve je prošlo od šumova i od karavana
sve miruje modro neprozirno
ječi trublja mladog bika
naslikanog na pergameni

V.

Alhambra prepuštena vodi
i oblacima
ambroziji u ranama

Kuće svijetla, kuće tame
tkanje neba

S kopitima u grudima
vojske silne, oružnici
i latice u svitanje
pelivani i žongleri
prepušteni snazi Boga
i nimfama u kulama

I čempresi nebo nagrizaju
bodežima punim soli

Kamen zreo ko naranča
i kraljevi usred žara

Mrtva svita u svjetlosti
transu zvona i tamjana
i oblici povijuša

U pećini nebo živi i dozrijeva
u Alhambri
sjeme vode
dah treptavi ne jenjava
u tajnosti ostavljeno
jaje svijeta od smaragda
puno žive i sumpora

Mir tišina
i prozori
kao svitak kraja nepoznata
Sve u beskraj se ponavlja
ni čovjeka
ni živine
u središtu nevidljivu
i u mreži paukovoj

Alhambra
geometrija kristala
U ritmu glazbe vidim je i čujem
u labirintu ona poja
vjerna ruži oleandru
i uzici do uzice
bez početka
kraja nema

Dveri kao ključanice
i anali otvoreni
zeleno je zeleno je
šipak vjetrom zanjihan

Zid je sunca s jedne strane
u kule Alhambre zatvoren
slici svemira prepušten

VI.

Sve je bilo čega danas nema
u Alhambri
bijele ploče vode Daro
crne ploče rijeke Genill

Vodeni vrtovi šume i huje
kao da u njima
nikakvoga zla
nije bilo
u pijesku trag se zameo

Srca još u ružama cvjetaju
ne krijući krv
ni kosti na trnju
Vrtovi svile i zumbula

Sve je bilo čega danas nema
u Alhambri
kuće od voća suha
konjanici poput vodoskoka
gusto vino boje gavranove
i vrtovi zračne perjanice

Sve je bilo čega danas nema
u Alhambri
krv i zlato
sultan sablja u granitu
i ti mahovinom zaštićena
i alojom
zelen travom zelen strijelom
na vrh kljuna zvjezdanog

Sve je bilo čega danas nema
u Alhambri
ptice u suncu skrivene
na caklini nož agave
i iverju golubice
u zelenoj svili geometrije

Sve je bilo i danas ga ima
u Alhambri
vrt tek s večeri
gubi oblik crteža
i zemljom postaje

U dvorištu čempresâ
nalet vjetra zelenog
i zelene oči otvorene
u zelenoj sjeni mjesečine
a čempresi zakovani

Sve je bilo i danas ga ima
u Alhambri
život kao svjetlost zamiče
na granama punim oblaka
i svakoga cvijeta krik
obnavlja krajolik
i vrtove u kojima smo zaspali
kad o sebi ništa nismo znali

Sve je bilo i danas ga ima
u Alhambri
romon palmi u tišini
i monsuni akacija
zvuk flaute cik je zmije
ispod kamelije