Predstavljamo književnika Edina Smailovića

U sklopu hrvatsko-crnogorske kulturne suradnje i izlaska dvije panorame crnogorskog i hrvatskog suvremenog pjesništva Razlog za pjesmu i Odlazak u stihove predstavljamo književnika Edina Smailovića

EDIN SMAILOVIĆ rođen je u Bijelom Polju 1980. godine. Osnovnu školu i gimnaziju završio u rodnom gradu. Filozofski fakultet-odsjek istorija završio u Sarajevu 2005 godine. Pohađao master studije bibliotekarstva u Ljubljani 2009. godine. Radnu karijeru započeo u Zavičajnom muzeju u Bijelom Polju 2007 godine. Zaposlio se u Narodnoj biblioteci u Bijelom Polju 2009 godine. Na mjestu rukovodioca Narodne biblioteke u Bijelom Polju od 2012 godine. Učestvovao na brojnim stručnim skupovima iz oblasti bibliotekarstva u zemlji i inostranstvu. Do sada objavio dvije knjige: Zbirku poezije ,,Prolaznost ” i stručnu monografiju ,,Bjelopoljske muftije. ” Svoje pjesme i priče do sada objavio u bjelopoljskim listovima ,,Mozaik ” i ,,Odzivi ” i časopisu ,,Koraci ” Narodne biblioteke ,,Vuk Karadžić ” Kragujevac. Zastupljen je u knjizi ,, Buđenje Bihora ”, zbirci izabranih priča sa konkursa Zavičajne staze. Učestvovao na književnim manifestacijama: Književni susreti ,,Hasan Kaimija ” u Zvorniku, na Plavskim književnim susretima, Festivalu zavičajne staze u Petnjici, Limskoj pjesničkoj regati u Prijepolju. Do sada imao samostalne promocije zbirke poezije ,, Prolaznost ” u Bijelom Polju, Podgorici i Sarajevu. U pripremi su mi zbirka pripovjedaka ,,Omča ”’ kao i monografija ,,Islamska zajednica u Bijelom Polju 1912 -1945 ” i monografija muslimanskog kulturno-prosvjetnog društva ,,Gajret ” (1921-1945). Iz autorove zbirke kratkih priča ,,Omča ” odabrali smo četri kratke priče.

G R O B

“Nemojte, nemojte molim Vas!”, drao sam se iz petnih žila dok je grumenje zemlje padalo po meni. Osjećao sam kako mi ponestaje vazduha i kako se moj glas sve teže probija. Mogao sam čuti sam sebe i ritmične tupe udarce lopata. Ovo je moj zadnji trenutak. I čudno svi su tu oko mog groba.Najbolji prijatelji iz mog djetinjstva, rođaci rasuti širom svijeta, oni kojima sam dobro činio i oni kojima sam se zamjerio. Svi su smrtno ozbiljni i dostojantstveni. Kako sahrana izgleda smiješno iz perspective pokojnika. Samo što ja još nijesam umro, ali evo hoću baš zahvaljujući njima I to užasnom smrću. Kroz glavu mi prođoše crne misli: skapaću ovdje od gladi ili još gore crvi će jesti ostatke mog mozga prije nego što izgubim svijest. Pomisao na to me još više uspaniči. Počeo sam histerično da vrištim i da udaram i rukama i nogama zemlju oko sebe. Ali nade je bilo sve manje. Sve veća količina zemlje mi je pritiskala tijelo.
Više nisam mogao da se pomjerim ni za milimetar. Ostalo mi još jedino da vrištim. Širom otvorih usta. Vlažna zemlja prodre do dušnika. Zakašljah se. “Gotovo je, ovo je kraj!” pomislih. Još uvijek sam kašljao. Izvana su dopirali zvuci kišnih kapi. Polako sam dolazio sebi. Bio sam sav u znoju i odlučih da se istuširam.
Dok je topli mlaz vode skidao znoj sa mog tijela ja sam razmišljao o svom životu. Obrijao sam se i obukao svoje novo odijelo. Bio sam riješen da se suočim sa svim svojim strahovima. I da ih pobijedim, jer sam sada znao: živjeti u strahu je isto kao u grobu.
Prestala je kiša. Kroz tmurno nebo su se stidljivo probijali sunčevi zraci. Ja sam hrabro zakoračio na ulicu.

D U K A T I

– Samo treba da budeš na mojoj strani, nije to nikakva izdaja. Sitnica jedna, a možeš da riješiš sve. Ne budi naivan. Kakva solidarnost!? Svak se bori za sebe i svak je najpreči sebi. Pa budi i ti sebi najpreči – ubjeđivao ga je umilnim i smirenim glasom vladarev izaslanik.
– Svijet se sine – nastavi izaslanik još umilnijim i smirenijim glasom – dijeli odvajkada na pametne i na one koji nikad pamet ne steknu, a svakom se u životu pruži bar po jedna prilika da dođe do pameti.Takve su prilike rijetke, ali ih bude. Evo, tebe je Bog pogledao, pa sam ja ovdje sa tobom da te uputim. Ja sam trideset godina stariji od tebe, pa mi godine i iskustvo dozvoljavaju da dajem savjete… A to radim samo sa odabranim. Sa onim za koje procijenim da su sposobni da budu veliki! Ti, vidim jesi, pa te lijepo savjetujem pređi u naš tabor, neće ti biti gore nego nama. Dobitak je veliki, a žrtva mala. Šta ti znači taj čovjek? Nije ti ni brat, ni rođak. Samo prijatelj, a prijatelja što se više penješ ima koliko hoćeš. Svi ti se klanjaju i svi žele biti tvoji prijatelji.
– To je ono što razlikuje nas mudre od ostalih – nastavi izaslanik. – Nego da ne dužim više, mudar si čovjek, sve si shvatio. Evo, ovo ti je dar, mali znak pažnje.
Izaslanik po stolu prosu dukate.
Njihov sjaj zabljesnu cijelu sobu.
– Vjeruj, i tada sam osjetio prisustvo đavola među nama… Ali bilo je kasno. Sjedio sam kao hipnotisan, bez mogućnosti da se oduprem dukatima i slatkim riječima. Izdao sam prijatelja. Postao bogat, ugledan, moćan, ali ne i mudar, kako bi rekao izaslanik. Svaku noć od tada sanjao sam te dukate. Njihov odsjaj kada su prosuti po stolu dolazio mi je stalno u san i njihova užarena svjetlost bi mi palila oči. Svako jutro bih se budio sa nesnosnim bolom u očima, a sa još većim u duši. Jednog dana odjahao sam u pustinju, izvadio dukat iz džepa i okrenuo ga prema suncu.
Svjetlost se odbi od dukata i sprži mi vid.
Od tada sam slijep, ali srećan.
Ne sanjam više dukate.

O M Č A

Tog jutra sam se probudio pun optimizma. Optimizam u mom slučaju znači čovjek koji se dobro naspavao. Konačno nakon mnogo dana besposličenja, nemam ništa u glavi jer sam mrtav umoran – od besposličenja. Jer besposlica umara više od bilo čega, besposličar je najteži mučenik na ovom svijetu, gore mu je od rudara u Kini ili tekstilnog radnika u Bangladešu, od brokera u Frankufrtu koji cio dan kao u groznici sjedi pred računarom, reklo bi se u nekoj čudnoj simbiozi s njim. Mene nije htjelo da budem ni jedno od toga. Ostao sam neukalupljen za ovaj svijet. Znači ili proklet ili blagosloven – a to opet zavisi od stanja sopstvenog mozga, a stanje u mom pomenutom organu već duže vremena je bilo konfuzno. Besposlenost čovjeka uvijek navodi na duboka razmišljanja, zbog čega sam mrzio jebene filozofe. Sigurno su odrasli u imućnim porodicama koje su mogle da finansiraju njihove ludorije i dosadu, i zbog toga sam ih najviše mrzio, jer ja nisam imao tu sreću. Osuđen kao većina ljudi mojih godina na Balkanu, sjedio sam u kafiću od ranog, promzrlog, decembarskog jutra, pio lošu kafu i čitao izanđale restoranske novine. Po navici sam listao štampu, čitajući naslove ne obraćajući mnogo pažnju šta piše ispod njih.Već odavno vijesti nisu donosile ništa dobro: tajfun pogodio Filipine, povećana inflacija, ubio ženu pa sebe, to je bila doza dnevnih informacija koje sam upijao. Konačno dođoh do crne hronike i u krupnom planu prepoznah lice svog najboljeg druga iz osnovne škole: izvršio samoubistvo vješanjem. Od siline iznenađenja zagrcnuh se kafom i iskašljah njen sadržaj po stolu. Pogledi konobarice i dvojice pijanaca, nimalo me ne zabrinuše. Bio sam suviše okupiran tekstom ispod.U njemu su pisale pojedinosti o životu mog prijatelja, o tome da je bio brižan suprug,dobar otac,prijatan komšija, pouzdan kolega i da nikom nije jasno šta je puklo u njemu te se odlučio na taj čin.
Jedino sam ja znao odgovor čini mi se, i ne znam da li sam mu zavidio ili sam ga žalio.
Znao sam odgovor.
Ja svaki dan pravim jednu te istu omču.

D I L E M A

“ Ma šta znaš ti o tome? Kažem ti da sam ja u pravu i tu nema rasprave”, govorio je svom mlađem kolegi.
Obojica su bili hodže, ali im to nije smetalo da se svađaju. Ali, večeras je baš bilo žestoko. Od samog dolaska mlađeg kolege bilo je očigledno da se neće slagati. Ušli su u auto i tamo nastavili raspravu. Bilo je kasno, vidljivost slaba Nije bilo nikoga. On dodade gas kako bi što prije stigli i kako bi se riješio mlađeg kolege.
“Uporan je kao mazga”, pomisli, “Trebao bi da popusti, makar zbog mojih godina ako ne zbog čega drugog. Ali mu moram priznati da je najuporniji svadljivac kojeg sam upoznao”, razmišljao je.
Nastavak svađe prekide njegovo razmišljanja. Bio je umoran ali mu ponos nije dozvoljavao da se povuče. Odjednom se začu tup udarac. Auto naglo zakoči i obojica istrčaše na put.
“Samo mi je trebalo da ubijem nekog psa ili mačku”, pomisli.
Umjesto psa ili mačke na cesti je ležao čovjek. Sav krvav od udara glavom od asfalta. Umro je na licu mjesta. Obojica su od šoka i straha bili blijedi kao kreč.
“Da pozovemo hitnu?”, upita zabrinuto njegov mlađi kolega.
“Ne treba njemu hitna, već mezar. Mrtav je. Ubili smo ga!’ reče.
Obojica se osvrnuše oko sebe. Bilo je oko ponoći i nikoga nije imalo uokolo.
“Hajde!”, zapovijedi. “,odvućićemo ga u šumu da razmislimo šta dalje.”
Mlađi kolega mu se po prvi put nije usprotivio. Ubacili su mrtvaca u auto i odvezli se sa puta. Nakon toga poniješe mrtvaca dublje u šumu. Nekoliko trenutaka su nijemo gledali jedan u drugog. On shvati da se njegov mlađi kolega pogubio i da će sam morati da riješi stvar. « Ukopaćemo ga ovde! » reče.
« Kako to misliš ? », upita mlađi kolega.
« Čovjek je bio pijan, vidio si i sam i nije mu trebalo da prelazi cestu u to doba. Razmisli, moramo biti praktični. Nismo mi krivi za njegovu sudbinu, ali on jeste za ovo naše iskušenje. Neprekidno se svađamo i ovo nam je kazna za to. Trebamo ga ukopati i obećati jedan drugom da se više nećemo svađati.”
Na kraju je ubijedio mlađeg kolegu i krenuli su da kopaju grob.
Nakon sat vremena iskopali su grob i položili mrtvaca unutra.
Zatrpali su ga zemljom.
« Pomolićemo se za njega », reče stariji.
« Nećemo », uzvrati mlađi, « Naša dužnost je da se držimo istine, jedino nas ona može spasiti. »
« U pravu si, otkopaćemo ga », reče stariji.
Opet su se dokopali alata i krenuli da otkopavaju mrtvaca.
Nakon sat i po bili su obojica mokri. Što od fizičkog umora, što od stresa.
Iskopali su tijelo i sjeli da se odmore.
“Da ipak nismo pogriješili », reče mlađi.
« Teško da će ko za njim žaliti. Možda ćemo dokazati da nismo krivi, ali to će biti neizbrisiva mrlja u našim životima. Karijere i jednog i drugog će biti zavšrene. To što ćemo sada napraviti mali propust nadoknadićemo dobrim djelima u budućnosti. Život je pred nama. »
Morao je priznati da argumenti mlađeg kolege imaju smisla.
« U redu »,obrati se mlađem kolegi.
« Hajdemo ga opet zakopati. »
Nakon sat vremena, opet su zakopali mrtvaca. Bili su spremni da krenu, ali je sada stariji hodža bio protiv. Sjetio se svoje prve džume, svog obećanja da nikada neće ništa prekršiti.
« Ne, neću ovo uraditi ni po cijenu čega », obratio se mlađem,
« Idemo ga iskopati i kada to uradimo zvaćemo policiju i sve reći. U redu? »
Mlađi kolega nije imao izbora. Vidio je odlučnost u njegovim očima i shvatio da bi svaki otpor bio uzaludan. Opet su se dohvatili alata i krenuli da otkopavaju grob. Nakon puna dva sata opet su izvadili mrtvaca iz groba i položili ga na zemlju. Polako se razdanjivalo. Tek tada su shvatili koliko su umorni.
« Ne znam šta da radimo! Ne znam! » zavapio je stariji, « Po prvi put u životu ne znam šta da radim. »
Njegov mlađi kolega je izgubljeno gledao u zemlju bez ijedne riječi.
« Vode! Vode! » začu se odjednom glas.
U početku su mislili da haluciniraju.
« Vode! Vode!” sada je glas dolazio od ‘mrtvaca’,u to nije bilo sumnje.
Zamalo su zaplakali od sreće.
“Bog je milostiv i nikog neće opteretiti koliko ne može podnijeti”, reče stariji hodža. “Nadam se da više nikad neću biti na ovakvom iskušenju”, pomisli u sebi.
Iz daljine se čuo ezan.
Svanulo je.

P I S M O

Kad bi čovjek mogao ne sjećati se prošlosti,bilo bi najbolje,pomisli.Uze list papira i krenu da zavije cigaru.Radio je to majstorski i polako.Kao da je svo vrijeme svijeta posvećeno tom ritualu.Uze jedan snop duhana a onda ga lagano stade umotavati .Na kraju sa jedne pređe jezikom preko papira. Nije je odmah palio.Bacio bi pogled na cigaru kao da se divi nekom umjetničkom djelu.Onda lagano iz džepa izvuče upaljač i pripali.
Imao sam utisak da preda mnom sjedi drevni istočnjački mudrac dok su kolutovi dima lelujali oko njegove glave.
Ćutali smo nekoliko minuta.
Bila je to ugodna tišina.
”Znam zašto si došao-riješi on prvi da prekine ćutanje.
Ti si razlog što ne spavam od kada si počeo da pišeš tu prokletu knjigu!.
Ljudi pišu krimiće,ljubiće ,naučnu fantastiku.
Tu su i novac i slava.
A ti našao da pišeš o prošlosti ,i to ne bilo čijoj.O prošlosti svoje porodice”.
Dok je to govorio nervozno je šetao po sobi .Svaka prošlost donosi novu bol i vadi novi prljav veš na vidjelo.
”Kako nešto što je bilo prije 70 godine može na bilo šta da utiče”-pokušah da zvučim što razumnije.
,,E može”-prodra se na mene nervozno mlateći rukama.Možda u normalnom svijetu, iz kojeg ti dolaziš, jeste tako ,ali vidiš kod nas nije.Kod nas se uvijek strada kad se krene kopat po prošlosti.Shvati već jednom da je ovdje laž istina a istina laž.Kad je neko ovdje izgubio glavu zbog toga što je lagao?Niko nikad!A zbog istine se mnogo mudrih glava otkotrljalo sa klade.
”Znam sve to”-rekoh blagim glasom,ali odnekud neko mora da krene.
”Ma znam i ja to”-odgovori on.Ali što baš od nas da krene?
”A sada, molim te,volio bih da mi daš ono djedovo pismo .Znam da je kod tebe,sam reče da znaš zbog čega sam došao.”
”Dobro”-odgovori pomirljivo.Više se nije ni kretao žustro i hitro kao maloprije.Opet mu se vrati onaj raniji mir.Nestade na nekoliko minuta u drugu sobu.
”Evo,ovo je to što tražiš.Samo ,znaš kako kažu,pazi šta tražiš možda to i nađeš.”
Stavi pismo na sto.Nekoliko sekundi trajala je dramska pauza.
”Vidi,ja znam pravu istinu.Moj brat a tvoj djed nikada nije bio heroj.Bio je veliki čovjek,idealista i pojma nije imao o ljudima.A o ratu još manje.Volio je da čita.Naročito Marksa,Engelsa.Bio je oduševljen idejom da svi ljudi budu jednaki.Iz tog ubjeđenja je otišao u španski građanski rat.
Čim je omirisao barut tražio je način da pobjegne .Nažalost, nije imao sreće.Ubijen je prilikom bjekstva.Ovo pismo je sve što je ostalo od njega.Donio ga je naš dalji rođak koji je isto bio dobrovoljac u tom ratu.Mnogo ga je volio pa je zataškao istinu.I tako ,moj brat a tvoj djed je postao heroj ovog kraja.I niko ,osim mene i sad tebe ne zna istinu.Laž,znam.Ali šta je ta naša sitna laž u odnosu na ove krupne laži.Ništa.A i svaka porodica ovdje ,siguran sam ,ima neku sličnu laž.Od otkrivanje te laži stalno strepi,a opet da nije te laži kako bi živjeli.”
Uzeh pismo sa stola.
Kada sam se vratio kući, otvorih pismo moga djeda.
Drhtavom rukom bila je napisana samo jedna rečenica:Jedina je istina da se uvijek gine zbog laži.

Božidar Proročić