Predstavljamo pjesnika Envera Muratovića

U sklopu hrvatsko-crnogorske kulturne suradnje i izlaska dvije panorame crnogorskog i hrvatskog suvremenog pjesništva Razlog za pjesmu i Odlazak u stihove predstavljamo jednog od najistaknutih predstavnika mlađe generacije Envera Muratovića iz Rožaja (Crna Gora)

Enver Muratović

KAO DA TI NIJE NIŠTA

Poželio sam da ćutimo, oče,
Da pušimo krdžu, gledajući kako raste snijeg oko kuće;

Poželio sam, oče, da samo jesi ovdje,
Makar providan kao paučina,
Da lelujaš ponad kuće čuvajući nas od zvijeri iz obližnje šume!

Da rasteš u nama, i stopiš se u tišinu…

Često mi se učini da ćeš, pripit, stići sa pečenom kokoškom u kesi,
Nasmijan kao da ti nije ništa,
Kao da je sve u redu…

ĆUTATI

Ako se baš
Ovdje
Prekine moj život,

Ko će nastaviti
Ćutati pjesmu?

2000.

PODSTANARSKA PROMIŠLJANJA

Moj otac zidar,
tehnološki višak u građevinskoj firmi planinskog imena –
iz iste te firme ni ekser ne otuđi,
ni mistriju iz državnog vlasništva.

Drugi, oni sa kravatama su nezasito potkradali…

Kasnije su neke sa vješala, suicidne, spašavali –
od onih istih kravata omče pravili.

I danas ih, izbezumljenih, ima po čaršiji…

Očevim stopama zašto sam se zaputio,
pa nemam one mistrije
kojom bih djeci svojoj dvore sazidao,
niti eksera imam,
baš ništa!?

Srećom, ni kravate nemam
o koju bih se,
podstanar,
u kući tuđoj
okačio!

OČEVE OČI

Oči ove u mojoj glavi
Očeve su

Gleda kroz njih svijet
I ne izlazi mu se
Iz groba.

NE VIDIM

Ležeći ispod krošnje
Ne vidim
Kako sunce ulazi u trešnje
I one postaju slađe…

Ne vidim ni to
Što trave slave Boga,
A ležim na njima
Lomeći skrušene strukove.

Ne vidim ni sebe
Onoga ispod zemlje:
Gomilu smrdljiva mesa,
Crvlju gozbu.

A ležim,
Ko zna od kada;
Ko zna do kada…
Ko?

OČI MAJE MURATOVIĆ

U njima, sestro,
Stala su mnoga ljeta,
Otkosi koje
Uhvatila je kiša,
Zelene šljive
I crni dudovi;

U njima
Ja vidim svaku travku,
Puteljak svaki
Bogićeva laza,
Ukradeno voće
I Vasvijine kletve
Za isto;
Komade vruća hljeba
Prepune sira,
Dopola pojedene jabuke,
Akšamluke
Okićene svicima…

I budu one nekad zelene,
Nekad su plave,
Pa i crvene(!)
Kao trešnje zavičajne,
Kao krv naša
Koja nikada neće
Postati
Voda!

Rožaje, 13.12.2019.
00:29

Enver Muratović poeziju koristi, kao duhovni, emocionalni, estetski filozofski eliksir kao jako izraženu misao koja stasava kroz pjesnikove, višebojne forme podjele, i gledišta, a nadahnućem i svojom univerzalnošću budi one sakrivene trenutke kako prošlosti tako i budućnosti. Muratović uspijeva da u stihovima održi lirski izražaj, i samim tim da posebno lijep ton u određenim segmentima ove izuzetne poezije, tako da oživljava misao i ideju Šarla Bodlera „Uvek budi pjesnik, pa čak i u prozi”! Poezija Envera Muratovića to jest njen emotivni naboj koji zrači likovnošću, što nam ukazuje da je ovaj pjesnik okrenut srži, njegov lirski subjekt istražuje sopstvene egzistencijalne ponore, ali upravo to najbolje oslikava i našu često surovu stvarnost, a njegovu poeziju čini univerzalnom. Svjetlost koju rasipaju njegove zbirke poezije često osvjetljavaju naš unutrašnji mrak, ali i tamu oko nas. U svojoj poeziji Muratović ne želi objašnjavati svoj put do pjesme, puteve pronalaze sami čitatelji.

Enver Muratović, rođen je 1978. godine u Rožajama. Objavio zbirke poezije:

SUNCE U ČAŠI (haiku), Rožaje 1997;

UZMI I OSTATAK MENE, MRZ Pljevlja 1998;

DRUGA OBALA, KOMOVI Andrijevica, 2001;

NAOPAKO, Centar za kulturu Rožaje 2004;

IZA MENE (izbor iz poezije), Centar za Kulturu Bihor, Petnjica, 2013.

Zastupljen je u antologijama i pregledima poezije i haiku poezije u regiji. Živi i radi u Rožajama.

Autor: Božidar Proročić