Mi živimo fragment svijeta. Izlazak iz njega pred razbijeno ogledalce našega malog – velikog postojanja znak je da ćemo više živjeti i proživljavati samu svijest o tome da je ono razbijeno nego li samu činjenicu koja proizlazi iz nečega što ne spada u našu volju za razaranjem i kako bi rekao Cioran, za raspadanjem cjeline.
Ovakav stav prema svemu gdje jesmo i što jesmo, neprestano nas u pjesništvu Miroslava Pelikana pomiče u neki novi kut gledanja na samu egzistenciju koja nam je ponuđena.
Pročitajte knjigu OVDJE!
Pred nama se kao na filmskom platnu ubrzano nižu slike krajnje dekomponiranosti stvarnosti, slike lomova i potonuća, slike koje su izgubile okomicu i vodoravnicu.
U jednu riječ – slike koje su napustile realni poredak u sustavu same realnosti i priklonile se igri nekih čudnih sila čiji gospodar nije pjesnik a niti naš subjekt.
Sve što pjesništvo ima u sebi i što može u svojim uzletima oposjedovati, nastaje u susretu sa svijetom i zbiljom na kojoj jesmo. Pjesme Miroslava Pelikana od prve do posljednje u ovom izboru to neprijeporno potvrđuju.
Pjesme iz ovoga izbora Miroslava Pelikana, metaforički rečeno, primjer su ptice zarobljene nepodnošljivom lakoćom stvarnosnih okolnosti u krošnji tjeskobe. Zalepršati i odletjeti iz nje u prostore plaveti samo je san čije se ostvarenje neprestano odgađa, ali ipak ne prestaje.
Postojanje je nečijim nevidljivim a ipak svugdje prisutnim prstom pomaknuto u stvarnost koja nije na crti našeg smjera.
Čežnja, iluzija, ideal konstante su i nezaobilazne komponente u ovim stihovima, uz vječitu silaznost kao opsesivni autorov motiv.
Pelikanov stih često je izlomljen, pretvoren u fragmente da bi na taj način sugerirao svijet razbijen u krhotine.
Miroslav Pelikan pripada naraštaju pjesnika koji je na književnu scenu stupio sedamdesetih godina prošloga stoljeća, surađujući s nizom književnih časopisa, dnevnim listovima i tjednicima uz osobito aktivnu suradnju na 3. programu Hrvatskoga radija ( emisije Poezija naglas i Hrvatska proza).
Gojko Sušac
