Razgovor s povodom – književnik i pjesnik, Krešimir Butković

Samo znaj da živim i ne odustajem…

Kada sam ga upitala što je po zanimanju, Krešimir Butković iza kojeg je 60 odrađenih medijskih intervju-a odgovorio mi je ovako: “Iskreno, pojma nemam. Mogu biti komercijalist, nesuđeni politolog ali aktivni novinar, književnik, tekstopisac, književni recenzent, no od prošle godine sam diplomirani logoterapeut. U biti, po zanimanju sam Krešo, obično smrtno biće s pregršt mana i pokojom vrlinom. Neki me vole, nekima idem na živce, dakle čovjek kao i svi drugi.“ Odmah sam znala da će ovo biti razgovor vanserijski i da će moj sugovornik koji prije nego se prisjeti svih svojih izdanih djela mora kako duhovito kaže „popiti ginko“ dati sve od sebe da nam za portal Akademiju Art kaže štošta zanimljivo o svojem stvaralaštvu kao i o književnosti općenito. Nemojte nikako bježati od ovog razgovora. Potrudite se ići do kraja, vjerujte mi na riječ, nećete požaliti.

Razgovarala: Gordana Igrec

Za početak: Gdje ste rođeni?

Nevjerojatno ali istinito, rođen sam u Zagrebu, 2. siječnja 1973. kao jedan od dvojice i treći po redu, iako se uporno želim prodati pod Rabljanina. Od Zagreba sam naslijedio fakinštinu, od Raba osjećaj za lijepo, romantiku te probudio uspavane gene koji su ovisni o moru jer mi je djed rođen u Jablancu (Panos), no, umjesto da prijeđe na Rab, on, kao petnaestogodišnjak pošao za Karlovac u šegrtovanje, pa za Zagreb. Ostatak priče bio bi odličan materijal za neki epski roman.

Kada ste napisali prvu pjesmu i što Vas je inspiriralo?

Hah, uvijek se sjetim svoje prve pjesme o Titu tamo 80-te, kad sam tek naučio pisati. Netragom je nestala kad sam ju predao drugarici-učiteljici. Možda mi je tata izbjegao Goli otok zbog toga. Ne sjećam se što sam tada napisao u pjesmi, no zato se živo sjećam svoje druge pjesme zbog koje sam ”visio” na razrednom panou nekih mjesec dana. Zvala se ”Ptica slobodna” i govorila o miru. Neki su mislili da pišem o Duhu Svetom, neki o klasičnom golubu mira koji je u tada, smrću Tita potresenoj Jugoslaviji, bio prijeko potreban da se ne pogase sve baklje u onom ”roštilju” od grba. Nažalost, desetak godina kasnije, pustili smo goluba doslovno i metaforički, nakon čega je uslijedila krv, tuga i otimačina svih fela. ”Ptica slobodna/ Zdravo ptico slobodna što letiš po svijetu/zdravo bijeli golube prekrasan u letu, Ti se nemoj bojati ni vjetra ni kiše/ a ja ću Te njegovati/ i letjet ćeš sve više i više. ZG ’82. Sjećam se točno, jer je Dinamo postao prvak, Ćiro najdraži ”peder” s bijelim šalom, a brat blizanac i ja smo se, tada, špancirali po Rabu sa slavljeničkim modrim majicama. Braća Cvetković su tada isto ljetovala na otoku i kupala se pod Vodenčom na Barbatu. Danas se s Dinamovim obilježjem ne bi dobro proveli kod rapske Torcide, no, srećom, imam protekcije kod njih. Rapska Torca je česti pokretač humanitarnih akcija, a i redovno se pridružuju i međunarodno poznatom humanitarnom plivačkom maratonu za osobe s invaliditetom kojim se skreće pozornost na problematiku i izoliranost te obespravljenost OSI-a u društvu.

Koliko ste do sada izdali zbirka i proznih djela i koje sve?

Srećom uzeo sam ginko. Iza mene su dvije zbirke pjesama ”Šetnja života” i ”Krug dana”. Odustao sam od tiskanja poezije. Oni koji ju čitaju uglavnom nemaju mogućnost kupnje. Intelektualnost i novac (naravno, ne uvijek no u većini slučajeva) rijetko idu zajedno tako da hrana za dušu u tiskanom izdanju gotovo da nema šanse kraj nasušne potrebe za hranom za tijelo. Poezija je potisnuta u virtualu i bogata je mnogobrojnim vrsnim pjesnikinjama i pjesnicima. Mnogi od njih nemaju sreće isplivati na površinu jer ih guši pretjerano razvikana krema na površini. Mediji u kulturi nemaju razvijen istraživački instinkt tako da prave književne veličine, općenito umjetnici, čame zaboravljeni ili neotkriveni u bespućima Facebooka, Instagrama, snimki na YouTubeu ili de mode blogova. Pogledajte emisije o kulturi, vijesti ili slično. Ispada da moderna književnost ima desetak vrsnih književnika, a da mladi ni ne postoje. Meni je trebalo dvadeset godina književnog rada da bi me netko primijetio i dao mi priliku da dođem u novine, na portale, televiziju, radijske postaje. Ne znam jel’ zasluženo. O tome nek’ odlučuju čitatelji, a ne kritika. Moje mišljenje je da ima daleko boljih, a zapostavljenih autora. Stoga i ne čudi da ponekad mediji predstavljajući ”novootkriveno” čudo od pjesnika ili pisca predstave sredovječnog autora kao mladog i potentnog književnika. U većini slučajeva, bili to poznati autori ili ne, kvaliteti štiva uvelike pridonose urednici i lektori. Kod mene je taj slučaj, ali i kod drugih, vjerujem, isto. Ne treba se toga sramiti. Vani je to normalno da imate svog urednika koji će vaše štivo dovesti do savršenstva i postaviti ga u rang bestselera. Kod nas je to rijetkost. Iziskuje dodatne troškove, konkurencija je velika, a prodana tiraža mala. Pa ni svjetski hitovi se u nas ne prodaju više od 2.000 primjeraka. Kod nas su bestseleri, ipak, janjetina na ražnju. Uz dvije zbirke pjesama (a imam ih još 2000 na lageru) tiskan mi je bestseler autobiografija Fifty-Fifty, Molitelj, Žanin gambit, Kako si ga tražila, Bornin vremeplov, pa nastavak Borna na Rabu, Pukovnikova ljubav, a prije mjesec-dva audio knjiga dostupna svima Modri zvjezdani vlak. Dakle, deset knjiga, a još mi je nekoliko romana na lageru i čeka zdravu pamet neke buduće Vlade koja će poticati čitanje i izdavaštvo. Zahvaljujem Nakladi Uliks – Rijeka, Art Studio Hagall s Raba te nakladi Funditus jer nisu odustali od mene kad im je bilo najteže, kad su knjige ostajale i žutjele na paletama u skladištima.

Vi ste osoba sa invaliditetom. Nije tako bilo oduvijek. Iako je pitanje intimne naravi, ako to kod Vas ne budi negativna sjećanja možete nam reći što se točno dogodilo zbog čega ste u invalidskim kolicima?

Uvijek otvoreno pričam i svjedočim o svojoj nepokretnosti. Smatram da bi osnovne i srednje škole trebale educirati djecu o mnogobrojnim opasnostima ali i posljedicama unesrećenja. Moja nepromišljenost me je ”natjerala” da skočim u more i na mjestu slomim vrat i ostanem nepokretan. Nisam prikovan za kolica. Kolica su moje noge koje me vode u život, među ljude ali podsjećaju na sve što mogu i potiču činiti sve ono za što sam mislio da nisam kadar postići. Kvadriplegija je teško fizičko stanje, apsolutno ovisimo o pomoći, no toliko je toga što i u ovom stanju možemo činiti ili mijenjati, kako u sebi, tako i utječući na svijet oko sebe.

Kako ste prihvatili takvo stanje?

Kad sam prvi puta ušao u kolica. Nakon godinu i nešto što sam samo ležao u krevetu u sobi 6 spinalnog odjela u Traumatološkoj u Draškovićevoj. Ne bi to bilo tako lako da nisam imao jaku potporu roditelja, braće, rodbine, prijatelja. Veliku, uistinu veliku pomoć u toj mentalnoj rehabilitaciji i meni i ostalim ”spinalcima, dale su medicinske sestre i tehničari. Često su s nama razgovarali noću kad misli pobjegnu niz lice dajući nam nadu kroz primjere uspješno nastavljenog života. Ne znam jel danas ima psihološke potpore kod trajnog invaliditeta, no nama su sestre i tehničari bili psiholozi. Od Rijeke, Zagreba do Varaždinskih toplica imam samo pohvale za medicinske djelatnike, pomoćno osoblje, servirke, čistačice i zahvalan sam im do neba.

Da li je istinita poslovica „da sve što nam se događa moramo prihvaćati bez gorčine“?

Ne baš. Kao logoterapeutu patnja mi uvijek ima smisla jer me u zdravom suodnosu s njom dovodi do sebenadilaženja i pomicanja iz mjesta patnje u slobodni prostor mojih mogućnosti. Često si taj novi smisao ne možemo predočiti, zato su tu logoterapeuti koji pomažu na tom putu. Gorčina je potrebna da emocije odrade svoje jer inače bi bili zakinuti za svjesnost situacije kroz koju prolazimo. Iz te ruševine, kad se slegne prašina, spremni smo pogledati u nebo i vidjeti zvijezde. I one, da bi svjetjele svojom ljepotom, okružene su mrakom. Tada, svjesni da život, poput čokolade, ima slatkoću i gorčinu, možemo prošlosti prepustiti svoj sudbinski dio i okrenuti se sustvaranju smislene sadašnjosti. Korak po korak, dan po dan, otkrivajući potisnute vrijednosti u sebi, talente koji su nam svima dani već rođenjem

Gdje nalazite inspiraciju za svoja djela?

Svačiji život je potencijalni bestseler. Svi mi imamo priču iz života. Nema bolje inspiracije od proživljenog ili kompiliranog iz nekoliko tuđih života. Priče se pišu same, kroz podsvijest, san, prikazan film u glavi. Tako komprimirano, otpakiram sve u pripovjednoj formi i prepričam više ili manje uspješno nešto što živimo i sami, a možda ne razumijemo no objasni nam se kroz roman.

Jeste li za svoju poeziju ili prozu bili nagrađivani?

Jesam, za poeziju. Na međunarodnom poetskom natjecanju u pisanju soneta na Petrarca festu, jednom te na, nažalost, ugaslim popodnevnim druženjima poeta koje je organizirala književnica Ana Horvat na ”Poeziji u suterenu”. Inače, ne volim natjecanja, no bez toga ste književno ”mrtvi”. Jedino sudjelujući na svim tim događanjima možete računati da će biti skrenuta pozornost i na vas. Naravno, pod uvjetom da je ocjena realna, u skladu s kvalitetom djela. Ne bih mogao biti žiri i odbaciti neku pjesmu ili priču kao nekvalitetnu znajući da je netko, na sebi svojstven način, izvrnuo ”crijeva” da bi je objavio.

Imala sam priliku čuti da imate oko tisuću pjesama, napisanih? Je li to točno?

Pjesama imam i više. Zapravo, pravim razliku između poezije i tekstova za glazbu. To su dvije različite kategorije i strukture koje se ponekad prepliću. Mogao bih tiskati dvadesetak zbirki pjesama. Čemu? Pojedinim društvima književnika bitan je broj objavljenih knjiga. Kvantiteta ispred kvalitete. Zaboravlja se činjenica da mi imamo antologijske pjesnike s jednom objavljenom zbirkom. Ili svjetski uvažene književnike s jednom knjigom koja je oduševila generacije čitatelja. Ponekad se tom logikom lako možemo dovesti u stvarnost gdje bih mogao deset svojih knjiga mijenjati za tu jednu, i bilo bi pravedno. No, knjige su naša djeca. Ne završe sve kao ”doktori”, no ponekad je vrijednost i u tome da određeni detalj u ”malenom” nepoznatom djelu pomogne nekome prijeći na svijetlu stranu ulice svoga života.

Vaša majka je Varaždinka, ako se ne varam. Veže li Vas nešto za Varaždin?

Varate se. Mama je rođena Zagrepčanka koja je odrastala u Imotskom do srednje škole. A za Imotski me puno toga veže, od djeda Ivana koji je nestao na Križnom putu do rodbine i književnih korijena vezanih uz maminog strica Dinka Štambaka, velikog književnika, autora poznate Pariške (Pariska boema) boeme koju sam uspio dvaput pročitati no dostići taj nivo pisanja za mene će ostati nedostižnim. Nevjerojatan erudita i za svoje vrijeme, nevjerojatna količina znanja i umijeća.

U kojim ste pjesnicima pronalazili uzor?

Odmalena sam odgajan k čitanju. Mama je bila poznati recitator na večerima poezije tako da sam imao odličan uzor u njenim prijateljima i poznanicima. Cesarić, Slamnig, Mihalić, Tadijanović (veliki prijatelj s Dinkom Štambakom), Desnica, Antić, Popa, Dizdar, Pupačić, Fiamengo, Dedić, Lorca, Jesenjin, Neruda, skandinavski pjesnici, tu je i Darija Žilić, Maja Marchig, rapski krug pjesnika pa Fafanđel, Peran, don Šuljić – čuvari dijalektalnog pjesništva…, a uz pjesništvo bitna mi je i interpretacija tako da bi uvijek zamišljao Radu Šerbedžiju kako recitira moje stihove. Ukoliko mi je to zvučalo poetski jako, i prošlo je maminu konstruktivnu kritiku, pjesma bi preživjela i bivala objavljenom.

Koji su Vam pjesnici i književnici uzor?

Ovdje sam namjerno htio izdvojiti u posebnoj kategoriji mog pokojnog prijatelja, hrvatskog barda Zlatka Tomičića kojem sam vječno zahvalan da sam već kao osamnaestogodišnjak promoviran u književnika, zbog kojeg sam proglašen jednim od najboljih mladih pjesnika u regiji, koji mi je dao priliku da objavljujem svoje književne uratke u Hrvatskom književnom ognjištu te novinarske početke ’94. u Hrvatskom književnom listu gdje sam pisao kritičke osvrte i kvartalno sažimao događaje vezane uz kulturu, društvo, gospodarstvo, što i danas činim pišući za svoje matične portale Seebiz.eu te RabDanas ili Rapski list na Facebooku. Drago mi je da su ta dva portala ”bratski” povezana pa dijelimo međusobno objave u svrhu boljeg informiranja u regiji kako otoka Raba tako i vijesti koje se tiču ne samo otoka već cijele domovine i dijaspore.

Bavite se s logoterapijom. Možete li, molim Vas, objasniti kakva je psihološka disciplina? I koliko dugo se bavite sa logoterapijom. Kako to funkcionira u svakodnevnom životu?

Logoterapija je moja posebna Ljubav koju sam, nažalost, zbog bolesti zapostavio. Teško je objasniti logoterapiju kroz definiciju. Treća bečka škola psihoterapije po Viktoru E. Franklu. Kroz duhovnu vertikalu prilazi se klijentu tražeći i budeći volju za smislom. Staviti logoterapiju u neki strukturni okvir je nemoguće. Logoterapija nije isključiva. I sam Frankl u ”Liječniku i duši”, kao Židov, otvara srce svima i bezuvjetno prihvaća svaku religioznost ali i ateizam. Daj žednom vode i ne pitaj kojim je putem stigao već mu pomozi krenuti dalje kamo je krenuo no izgubio se po putu. U logoterapiji je bitno pristupiti čovjeku kao čovjek, zaboraviti na sebe i staviti klijenta i njegovu traumu na prvo mjesto. Sudeći po sve većem broju psihologa, psihijatara te psihoterapeuta koji uvode logoterapiju u svoj pristup klijentima, logoterapija je odlično prihvaćena i djelotvorna u svakodnevnom životu. Sve veći interes za nju ukazuju i brojne prijave za četverogodišnji studij kako na studiju kod dr. Cvijete Pahljine u Udruzi Logos, tako i na dva ostala studija, Institut Dobro u Zagrebu, te, ne znam je li krenuo onaj u Splitu. Problem vidim u propedeutici koja je utkana u programu studija, barem u Logosu, no naš kurikulum nije prihvaćen. Nažalost, miješaju se kruške i jabuke jer logoterapija ne psihologizira već prodire u drugo, uzvišenije i nama nesvjesno, neoboljivo područje iznad oboljivog psihofizikuma.

Je li književnost uvjerljivija od povijesti kao znanosti, ali i od filozofije i teologije?

Reći da je, bilo bi puko neznanje jer je književnost prisno vezana i uz povijest, filozofiju ili teologiju. Jedni su utjecali na druge i brusili taj dijamant koji odolijeva svim požarima od Aleksandrije do Babilona, ili danas Brazila. Jednostavno, ne postoji distinkcija već su implementirani jedni u druge. Uvjerljivost počiva na autoru koji prezentira stvarnost, bilo kroz fikciju, realnu dramatizaciju ili studiozni pristup u znanosti. Književnost samo sublimira sve u novoj uvjerljivosti ili demantiju, ovisno o konzumentu koji prihvaća ili apriori odbacuje tezu koju proučava kroz znanost ili prima kroz književno štivo. Čitatelj je sudac, a ”istine” se mijenjaju kroz povijesni kontekst, kako književnost, tako i znanost. I dobro da je tako jer bismo i dalje ostali u mraku bez hrabrosti za nove spoznaje.

Jeste li vjernik?

Butković: Kažu da je ljudima lakše biti nag pred drugima nego govoriti o vjeri. Vjernik sam, katolik i vjera mi puno znači, no svoje stavove ne namećem drugima. Tražim i dajem toleranciju i uvažavam druge stavove i mišljenja. Isus, Otac, Duh Sveti, to trojedinstvo ljubi nas bezgranično u svojoj bezgraničnosti te prašta. Bili vjernici ili ne važno je da činimo dobro. Znam puno ateista koji su učinili daleko veća djela prema bližnjima, prirodi, ovom planetu. Znam i brojne uskogrudne vjernike koji miješaju svjetovno s religioznim, i čim se odmaknu od oltara već skupljaju materijale za sljedeću ispovijed lišeni odgovornosti za svoje postupke. Nit sudim nit dijelim pravdu. Za ravnotežu u očima pravednosti postoji nešto više od nas lišeno neminovne subjektivnosti, a patnja, ponekad patimo ne bi li izbjegli još neki gori scenarij u našim životima. Buda je trebao izaći iz palače da bi spoznao patnju ovog svijeta. Nema onog koji ne pati. No, patnja je ostati u svojoj ”palači”, zoni komfora. Tko se nije opekao, ranio, plakao? Život…

Tematski, kakve su Vaše pjesme? Ljubavne, pejzažne, domoljubne ili imate svakojake teme objavljene?

Zapravo, sve navedeno, uz još i socijalnu te angažiranu tematiku. Sklon sam ljubavnoj tematici kroz koju tražim Ljubav, jer ona je snaga, ona nas pokreće.

Jeste li pisali što za djecu?

Jesam. Pronašao sam se u dječjoj književnosti. Iza sebe imam bestseler Bornin vremeplov, tu su i Borna na Rabu te moja prva logoterapijska zvučna knjiga Modri zvjezdani vlak dostupna na Youtubeu. Zvučni zapis u izvanrednoj interpretaciji s predivnim poistovjećivanjem s likovima, zanimljivoj naraciji, s posebnom toplinom i uživljavanjem ostvarila je mr.sc Ivana Bašić. Njena je bila i ideja da se ozvuči knjiga. Uz to što je idealna za čitatelje oštećena vida, ona ima i praćeni podnapis pa je idealna i ljudima oštećena sluha. Podnapis je ideja Silvana Frančiškovića koji je i objavio knjigu na kanalu Naklade Uliks – Rijeka.

Što novoga pripremate za bližu budućnost?

Volio bih tiskano objaviti Modri zvjezdani vlak te SF roman Čovjek koji je palio zvijezde, no opća neimaština ne da mi za pravo ”tjerati” nakladnika u nove izdatke, a neizvjesno je kakva će ekonomska situacija biti u nas i hoće li knjiga preživjeti dvije gladi; onu za hranom i onu za čitanjem. Trebao sam pisati i knjigu vezanu uz samopomoć koja se oslanja na logoterapiju, no još uvijek nemam tu kondiciju dugog pisanja zbog polugodišnjeg boravka u krevetu. Pomalo. Ako nešto vrijedi naći će i svoje mjesto u vremenu.

Što Vama znači poezija i što je za Vas poezija? A proza?

Poezija je projekcija duše.Izvorna emocija koja probija prsište i teži k Svjetlu. Ona uči, liječi, uzvisuje, razdanjuje. Osobno, meni je ventil i način komunikacije mog unutrašnjeg sebstva s onim vanjskim, koji je sklon zapretanju. Ne volim poeziju radi poezije jer onda postaje potrošna. Treba imati patinu doživljenog, treba biti svojevrsna reakcija, istina, treba imati značenje, poruku. Zato ju i ne vežem uz glazbu i tekstove, jer, osluškujući današnji eter, prevladava kič, laž i stih radi stiha koji će jeftino popuniti glazbu ne nudeći nikakvu emocionalnu ”nutritivnu” vrijednost. Opet, to je stvar ukusa, o njemu se ne raspravlja, prihvaća se, a ja mogu zauzeti svoj stav. Možda je on meni ispravan, no konzumenti mi dokazuju suprotno; da sam zastario, izvan konteksta sadašnjosti, te da ne znam prepoznati bilo publike. Sve je počelo od Riječi, a danas je riječ ”omg” isprazna koliko i poruke koje zaokružuju mediokritet što upravlja našim ukusom.

Kako gledate na hiperprodukciju u poeziji i u prozi?

Hah, otkud znam da ne pripadam u tu skupinu. Gledam na to Warholovski, s pravom na 15minute slave. Samo, onaj koji misli da je slava dugotrajna vara se. Prolazi brže od treptaja oka, promijenjenog kanala. Treba se stalno nuditi i biti nov sa svježom pričom u eteru. Potrošnja imena u današnje vrijeme je zastrašujuća. Od instant zvijezda, influencera do književnika. Hiperprodukcija i nije loša jer povećava konkurentni krug i daje mogućnost da iznjedri mnogobrojne kvalitetne pjesnike i prozaiste. Problem je, opet, selektivnost. Kako u tom moru riba odvojit zubatac od bambusa? Tko je spreman pročitati 60.000 pjesnika ili tisuće romana i reći da je nešto dobro ili ne? Recimo, cijenim Gordanu Farkaš – Sfeci jer u nakladi ”Oceanmore” nikada nije ”tropnula” sa svojim odabirom, a znanje i načitanost su joj razvili nepogrešivi njuh za otkrivanje budućih nobelovaca. Tko želi usavršiti svoju prozu neka slobodno pročita sve u njihovom izdanju jer će dobiti školu kreativnog pisanja kroz mnogobrojne različite stilove i pristupe kako kratkoj priči tako i romanima. Mene su oduševili mađarski pisci te nobelovke Müller i Munro. Tu je i knjiga Naklade Uliks ”Kako napisati svoj prvi roman”, a u nakladi Funditus odgovorno preporučam sve knjige Nikše Sviličića.

Primjenjujete li neke spoznaje iz logoterapije u svojim romanima?

Apsolutno. Od 2015. kad sam krenuo sa studijem, svi moji romani prožeti su tim divnim iskustvom s kojim dobivaju na težini, a i životni su jer su bazirani na istinitim životnim brodolomima ali i spasenju. Bitno mi je pružiti nadu kad je sve, naoko, bezizgledno. Naravno, romane, priče, poeziju treba uzimati kao motivaciju da čovjek mijenja stvari u sebi, jer ako su svi pogrešni oko tebe, zašto sam ja onda u pravu. U trenutku kad se zapitamo što je to što ja mogu dati životu, a ne tražiti čuda od života ili Boga, na dobrom smo putu da se izvučemo i promijenimo navike koje nas ne vode nikamo. Kad oslušnemo što ovom svijetu treba, onda iz sebe možemo izvući nešto novo na obostranu dobit. Trebaju li ribi cipele? Ne. Pa zašto ih stalno i iznova nudiš? Znači da radiš nešto krivo. Osvijesti, mijenjaj.

Do kada namjeravate pisati?

Ne znam. Emocionalno sam stabilan. Imam podršku oko sebe. Unutrašnji i vanjski faktori djeluju na našu kreativnost, volju, samopouzdanje. Nekako, promjenama u sebi i na sebi nalazim nove motive i teme u sebi. Za razliku od ostalih književnika itekako sam svjestan da nemam potencijal za nagrade i uvažavanja s instanci koje prave neke rang liste književnog opusa vrijednog lektire ili nezaborava. Težim jednostavnosti, razumijevanju i prihvaćanju. To mi je dovoljno. Za sve ostalo postoje kriteriji do kojih, zapravo, ne držim.

Kako ispunjavate slobodno vrijeme?

Opet pisanjem, promatranjem svijeta, brojnim telefonskim razgovorima, čitanjem, razmišljanjem, promišljanjem, druženjima, plivanjem…ko i svi, samo što je meni lakše jer gdje god da dođem ja imam mjesto za sjesti.

Koja je Vama najdraža Vaša zbirka ili roman koji ste izdali?

Sve! Ne bih ih objavio da u potpunosti ne stojim iza njih. Možda je najvrjednija Borna na Rabu jer je posvećena mom nećaku i njegovom preminulom ocu, mom bratu blizancu Tomislavu. Najpoznatija je Fifty-Fifty, no, ukoliko netko i krene čitati moje romane, promijeni mišljenje jer mu neki drugi roman postane okidačem za promjene i rješavanje svojih problema.

Gdje ste sve izdavali svoje pjesme? U kojim časopisima…

Uh, teško je izbrojati sve, od Ognjišta, HKL-a, Senjskih Uspona do mnogobrojnih književnih časopisa, portala, a i štovaoci poezije dijelili su, krajem devedesetih pa do danas, brojne moje uratke po forumima u cijeloj regiji ali i Kanadi te SAD-u namijenjenima poeziji i književnosti. Nekima sam bio dobar, nekima ne. Na to se treba priviknuti, prihvatiti i težiti boljem.

Žalite li za nečim u životu?

Prije sam žalio za obiteljskim životom, brojnoj djeci, glazbenoj karijeri koja se ugasila mojim invaliditetom. Žaliti mogu za nekim stvarima koje sam mogao i trebao ispraviti u prošlosti, no ne osvrćem se za nečim na što ne mogu utjecati ili ispraviti. Tko se okrene ”postat će stup soli”. U prošlosti čuvam iskustvo iz kojeg crpim kapi mudrosti da bih mogao nastaviti dalje. Poklekneš, namjestiš križ i ideš dalje je životu, usprkos svemu, treba reći da.

Može li literatura biti neovisna od politike? Jer kao što je Krleža rekao: „Ako se ti ne baviš politikom, politika će se baviti tobom“…

Naravno da može, iako će politika uvijek naći načina da ju izmanipulira i profanira za svoje potrebe. ”Neovisni” književnik, umjetnik, pripada svijetu, univerzumu, no političari uokvireni u svoju ograničenost kojom izazivaju mržnju i sukobe da bi na tome dobro zarađivali već desetljećima to itekako razumiju no okreću u svoju ”korist”. Primjer je nesretni nobelovac Ivo Andrić kojem ni danas ne daju mira. Pripada svjetskoj književnosti, no njegova djela više nisu važna, važno je da njegove kosti postanu relikvije oko čije svetosti će se sporiti oni koji slažu ladice književne povijesti.

Jeste li povezani sa drugim pjesnicima iz Hrvatske, ali iz regije bivše države, pa i svijeta?

Povezanost je kroz Facebook. Danijel Kovač ili Zvonka Gazivoda iz Srbije, Darko Cvjetić, Julijana Marinkovik, Salamon Jazbec, Sanja Pilić, Silvija Šesto (užasno duhovita), Sanja Polak. Njih tri su mi veliki uzor, uz Kušana u dječjoj književnosti. Povezanost je virtualna, no sve svoje kolege, bilo ”poznate” ili ”nepoznate” uvažavam u stvarnom osjećaju vrijednosti.

Imate li koje pjesme uglazbljene?

Pregršt, više od dvjesto tekstova s mnogim kompozitorima kojima sam zahvalan da su mi pružili priliku da i ”čujem” ono što šuti u meni.

Je li, međutim, što od pjesama prevedeno i na koje jezike?

Preveden sam na makedonski, ruski i talijanski jezik, te na engleski jezik kroz uglazbljene i prevedene pjesme Jane Valdevit, a tu je i jedina autorska pjesma slovačkog jazz kompozitora Pavola Bodnara na kojoj je moj tekst na engleskom na albumu ECCE JAZZ koji je 2006. dobio nagradu AUREL za najbolji album u jazz&blues kategoriji. Ta nagrada je europski pandan Grammyu no za to nitko u nas ne zna niti mu išta znači. Džabe ti što si preplivao ocean ako si se utopio u bari pred kućom.

Koje teme obrađujete u svojim romanima?

Nastojim u svakom romanu osvijestiti problematiku osoba s invaliditetom. Neinvazivno, s ukusom i bez nametanja osjećaja krivnje. Prožeto je sve akcijom, ljubavlju, svakodnevnim nošenjem s izazovima života. Male ljudske priče, s malim porukama od bitnog značaja za male pojedince.

DOK ŠUTIMO U DVOJE

Bez i jedne izgovorene riječi,
gledamo se i kao da sve znamo,
osluškujemo što nam kažu misli,
i šutimo u dvoje.
Smijemo se ne pomaknuvši usta,
plačemo bez I jedne suze,
a kad nas pitaju čemu takva šutnja,
puštamo ih I šutimo u dvoje.
Oni se čude, smiju se i viču,
nama je pogled važniji od riječi,
šutnjom ispreplićemo vlastite sudbine,
u razgovoru šuteći u dvoje.
Šutnjom, šuteći u dvoje,
šuteći šutimo o svemu,
tad šutnjom, kad se misli spoje,
šutnjom pronađemo temu.
Šutimo, šuteći u dvoje,
gutljaj šutnje iz šalice tišine,
šutnjom kradem šutne misli tvoje,
ispreplićući vlastite sudbine.
U šutnji razdvajamo misli,
šutnjom kažemo si zbogom,
šuteć’ koračamo tišinom,
bez i jedne izgovorene riječi.

Tvoja šutnja moja je cjelina,
moje riječi nosiš ti u sebi,
sve što jesam sad mi je sudbina,
koja šuti šuteći u tebi,
Tvoja šutnja pogled je pun riječi,
moje šutnje sve su sada ti,
kao voda mislima ćeš teći,
dok nas šutnja šutnjom rastavi.

Rab, 1996.

jedan sonet…

Poeta

Da se utopim u beskraju duše,
tko sam, tek putnik što se smrti smije,
dvije riječi što se tintom guše,
istina se žarnim pogledom krije.

Pa kad me rese stihovi o muzi,
gdje je beskraj na razlivenom moru,
bit ću joj kiša i melem u tuzi,
i cvrčaka pjesma u ljetnome zboru.

Moje su niti mreža što se plete,
u stihove nježne gradit ću svoj dom,
usne mi njene ko lahor dolete.

Reci mi, reci, o reci mi svijete,
ne kradi mi pjesmu što srcu je lom,
sve su to slutnje u dahu poete.

Rab, 19.7.2014.

Sebi

A što kad bih posvetio stih sebi,
bez primisli neke,
i tajne daleke,
ničeg nema i ništa ne bi,
pa tim stihom param svoju tminu,
sve rešetke gorke,
onako, poput Lorce,
kroz patnju i tugu
u posljednjem činu,
al’ ne bih težnji da me krivo vodi,
gle, ispravan je svatko
kom se duša svjetlom hrani,
o ljepote one što se suncem rodi,
kom osmijeh srca
vidi se na vani,
i teško je čovjeku čovjekom biti,
pred drugim će srce u tišini kriti,
a stih taj jedan što ga sebi dajem,
samo znaj da živim
i ne odustajem…

Krešimir Butković