U sklopu hrvatsko-crnogorske kulturne suradnje predstavljamo Pavla Goranovića

U sklopu hrvatsko-crnogorske kulturne suradnje i izlaska dvije panorame crnogorskog i hrvatskog suvremenog pjesništva Razlog za pjesmu i Odlazak u stihove, koautorskog projekta dr. Željke Lovrenčić i Božidara Prororčića predstavljamo Pavla Goranovića, jednnog od najznačajnih suvremenih crnogorskih pjesnika i nekadašnjeg ministra kulture

Pavle Goranović

TVOJIH PET GODINA

Pitaš me : ima li mozak ruke,
I na stotine drugih, neobičnih pitanja…
I pitaš: ko je stvarima dao imenako suncu, ko mjesecu, nama, zemlji…
ko je dao imena riječima.
Mozak mora imati srce,
ili srce ima neki mozak.
Postoji drugo ja, misliš…
Sve to izgovaraš, riječima nevinim i pametnim,
onakvim koje bih i ja rado izgovarao.
Pitaš najviše o onome što bih i sam volio znati.
I sestra tvoja kaže: mi kao da smo u nekoj priči…
Kao da živimo u nekoj priči, ponavlja.
I ne zna ona koliko je u pravu.
Sva ta začuđujuća pitanja,
moji su putokazi do konačnog imenovanja stvarnosti.
Što bismo drugo činili
nego da tražimo stvarima imena.
A ja još o magli,
o onom suncu koje je povrijedilo oko.

UDALJENA SJEĆANJA

Kad nam glasovi ostare
i kada se uspomene udalje,
onoliko da ih jedva možemo prepoznati…
Kada riječi ostane dovoljno
tek da se prizovu
ona udaljena sjećanja.
I mi sa njima…
Tada ćeš me možda najviše trebati.
A ja, ja ću samo misliti
zašto ti trenuci
nikad neće biti naša sjećanja.
Zadržati ono vrijeme –
to nijesam uspio.
I one priče koje smo radosno smišljali
trajale su duže od nas.
Sve što je bilo u međuvremenu,
dešavalo se brzo i opasno.
Kao da sa nekim snove zamijeniš.

VODENE BOJE
PAVLE GORANOVIĆ

Po ovim slovima pada kiša
i ne događa se ovdje ova pjesma.
Sakrio sam njene riječi,
zahvatio od jedne noći,
od vodenih boja i vjetrova bezimenih.
Nekad pjesmi ne treba riječ,
nego trenutak. Nekad samo kiša.
Nekad samo treba da se vratiš.
Pa riječi postaju daljine
rasute po poljima lavande, negdje u Provansi.
Kao da su iz neotkrivenih jezika.
Kiša udara po slovima
i ne događa se ovdje moja pjesma,
ali događa se upravo sada.
Ne, vremena već ne možemo mijenjati.
Ni kišu koja ne zna da prolaziš kroz nju
i ideš pravo ka pjesmi.
I tako me pouzdano vraćaš
u događaje koji se nijesu ni desili
u nesanicu
u naš nepostojeći grad.
Vraćaš me u divne slutnje
u riječi koje nikada
jedno drugom nijesmo izgovorili,
u ovu pjesmu pisanu u dvije ruke.

Nekad pjesmi ne treba riječ,
nego trenutak. Nekad samo kiša.
Nekad samo treba da se vratiš.
Pa riječi postaju daljine
rasute po poljima lavande, negdje u Provansi.
Kao da su iz neotkrivenih jezika.
Kiša udara po slovima
i ne događa se ovdje moja pjesma,
ali događa se upravo sada.
Ne, vremena već ne možemo mijenjati.
Ni kišu koja ne zna da prolaziš kroz nju
i ideš pravo ka pjesmi.
I tako me pouzdano vraćaš
u događaje koji se nijesu ni desili
u nesanicu
u naš nepostojeći grad.
Vraćaš me u divne slutnje
u riječi koje nikada
jedno drugom nijesmo izgovorili,
u ovu pjesmu pisanu u dvije ruke.

MJESEC S OGREBOTINOM

Pomišljaš kako su nepotpune noći bez mjesečine,
i mjesec bez ožiljaka. Na jutro bez obaveza pomišljaš,
na nešto što vjerovatno ne postoji.
Samo kad se sjećanja ne bi zaigrala
iza svakog ćoška. Iz svake rečenice.
Niotkuda vrebaju. A kad ti zatrebaju, odmah im se
prepustiš.
Zato pristaješ na takvu mjesečinu.
I na takva jutra.
Da se nađemo mjesec i ja, besmisleno je.
Jer ja mogu samo da čekam i da zapisujem pjesmu,
onu koju mi mjesec kazuje.
Mjesec s ogrebotinom na (mojoj) duši.
To je dobrovoljno progonstvo mjeseca.
Mjeseca, koji je jedan od nas.

RAZLOZI SRCA

Hodali smo ka već ispisanom životu
u ozarje toplo, u neki začarani predio.
Tamo sam mogao da izgovaram riječi koje voliš
narječjem srca. Samo u njemu postoje razlozi.
Prolazili smo kroz mjesečeve mijene
kroz pomjerene sate i iznenadne drhtaje.
Izgovarao sam sve to to narječjem žudnje.
U strast jednog svanuća
već smo napravili drugačiju podjelu zamjenica:
kako smo se samo odučavali od umiranja.
Od one noći kad smo razmijenili prve rečenice,
riječi nalazim zapisane gdje god da pogledam.
Kao kad ti izgovaraš moje ime
pred tvojom sanjivom ulicom
i to malo slova rasporediš po vazduhu
da ih od tada svake večeri sakupljam,
da dolazim po njih i kad nijesi tamo.
Sad moje riječi cure kroz tvoje prste,
odlaze nježno u one naše predjele.
Kroz tvoje prste ka jednom ispisanom snu.

PAVLE GORANOVIĆ rođen je 1973. godine u Nikšiću. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu — Odsjek za filozofiju. Književnik je, bavise poezijom, prozom, esejistikom. Član crnogorskih i međunarodnih književnih organizacija (CDNK, PEN). Objavio je sljedeće knjige: Ornamentika noći (1994), Čitanje tišine (1997), Knjiga privida (2002), Kako mirišu knjige (2008), Tin Ujević i Crna Gora (2008), Cinober (2009), Grad punog mjeseca (2014), Imena čežnje (2015). Za književno stvaralaštvo dobio je niz priznanja i nagrada. Između ostalih dobitnik je Nagrade „Risto Ratković”, za najbolju knjigu poezije objavljenu u Crnoj Gori, BiH, Srbiji i Hrvatskoj — za 2009. godinu i Nagrade „Vito Nikolić” za najboljeg crnogorskog lirika u 2010/2011. godini. Nagrađen je Državnom nagradom „Miroslavljevo jevanđelje” u 2014. godini za najbolje književno, istoriografsko, etnografsko i publicističko djelo objavljeno u Crnoj Gori u prethodne tri godine. Knjige i književni radovi su mu prevođeni na više jezika (engleski, njemački, talijanski, francuski, ruski, slovenski, slovački, makedonski, poljski, bugarski, švedski, albanski, hebrejski…). Zastupljen je u brojnim antologijama crnogorske i ex-ju poezije i kratke priče te u antologijama New European Poets (Sjedinjene Američke Države), Antologiji poezije slavenskih zemalja itd. Priredio je izbore iz suvremene crnogorske književnosti koji su objavljeni u Italiji, Slovačkoj, Hrvatskoj, Makedoniji i Sloveniji. Od 2015. do 2016. godine bio je ministar kulture u Vladi Crne Gore.

Autor: Božidar Proročić