Mali ženski razgovori sa dramskom umjetnicom Ljiljanom Bogojević u povodu premijere filma “Zbornica”

Po majci Zagorka, a po ocu Šokica rođena u Varaždinu taj vreli temperament obaju roditelja nije mogao zaobići niti dramsku umjetnicu Ljiljanu Bogojević koju smo imali priliku gledati u mnogim humorističnim serijama poput “Odmori se, zaslužio si“, ali i u filmovima i na pozornici varaždinskog HNK. Sa Ljiljanom Bogojević za portal Akademija Art razgovarali smo o glumačkom pozivu, kajkavskom jeziku, njezinim privatnim sitnicama koje joj uljepšavaju život i još ponešto. A što to, doznat ćete ako zavirite u ove redke koji sljede.

Gdje ste diplomirali glumu? U kojoj klasi?

Glumu sam diplomirala na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, koja se tada zvala Akademij za kazalište, film i televiziju. Posljednji semestar bila sam u klasi glumca Izeta Hajdarhodžića i diplomirala s ulogom Polly u Brechtovoj “Operi za tri groša”. To je veoma zahtjevna glumačko-pjevačko-plesačka uloga Sa mnom su u podjeli bili još i moji kolege Alma Prica, Dubravka Ostojić, Cintija Ašperger, Igor Hajdarhodžić, Predrag Vušović… Aplauz nakon te izvedbe trajao je punih 20 minuta, tako je to ispalo dobro!

U kojoj ste ulozi debitirali?

Prvu ulogu na profesionalnoj sceni dobila sam u HNK Varaždin, još kao gimnazijalka. Bila je to predstava “Štrajk Tivarovih radnika”. Osim jedne od radnica, glumila sam i subretu koja pjeva jednu od arija iz operete Grofica Marica, zajedno s glumcem Tomislavom Lipljinom, kao i jedan zgodan pjevački ljubavni duet s glumcem Edom Vujićem. U ulozi radnice pjevala sam predivnu međimursku popijevku Vehni, vehni… Veoma lijepe uspomene… Prvi profesionalni angažman, još kao studentici glume, bio mi je u DK Gavella u predstavi “Sokol ga nije volio” Fabijana Šovagovića.

Od kada ste članica HNK Varaždin?

Nakon Zagreba i Skoplja, u rodni grad sam se vratila 1994.

Koliko ste uloga odigrali do sada na daskama koje život znače?

Nikada nisam izbrojila svoje uloge, no moram priznati da ih niti nemam premnogo. No, mislim da sam uspjela gotovo sve odigrati ne spustivši se ispod nivoa koji sam si sama zacrtala. A kriteriji su mi prilično visoki. Najdraže predstave su mi sljedeće:

“Alfa-beta” i “Kula babilonska” u Dramskom teatru u Skoplju, te “Woyzeck”, “Kako voli druga strana”, “Igra u dvoje”, “Breza”, “Kokoš” i “Vučjak” u HNK Varaždin.

U kojim smo vas sve filmovima ili serijama mogli gledati?

Zadnji film, čiju premijeru uskoro očekujem, je “Zbornica” Sonje Tarokić. Također se s radošću sjećam filmova “Gospodski život Stipe Zvonarova” Branka Šmita, “Zabranjeno smijanje” Davora Žmegača i “Tu” Zrinka Ogreste. Glavne uloge imala sam u serijama “Kad zvoni” i “Zimmer frei”.

U kojoj sada trenutno, dakle, predstavi igrate?

Trenutno svi čekamo da se završi obnova pozornice u HNK Varaždin, pa da izađemo s premijerom predstave „Ništa novo”, u čemu nas je također omela i nemila situacija s koronom. U tom komadu igram dramsku prvakinju koja trajno živi u svojim minulim ulogama. Također smo započeli rad na predstavi „Cigle svete Elizabete”, kajkavsku komediju, čija premijera će najesen uveličati otvorenje novoobnovljene pozornice. Tu igram podravsku Mađaricu Ildiku.

Snimate li koju seriju ili film?

Da. Pojavit ću se u Brešanovoj seriji „Dnevnik velikog Perice”, svojevrsnom nastavku filma „Tko pjeva zlo ne misli”, a nešto veću ulogu imam u predstojećoj seriji Nove Tv, radnog naslova „Gornja dolina”. Radi se o komediji…

Što je za vas gluma?

Gluma je za mene sloboda i radost kreiranja i izražavanja vlastitih životnih spoznaja i emocija, te prenošenje tog ushita na publiku.

Puno recitirate pjesama na kajkavskom. Kako doživljavte kajkavski jezik?

U kajkavskom sam jeziku rođena, on je moja velika ljubav. To je jezik nježnosti i umanjenica, ali istovremeno i jezik velike patnje i stradanja naših, mentalitetom krotkih, ljudi. Prisjetimo se samo „Balada Petrice Kerempuha.”

Koja Vam je predstava koju ste igrali najdraža?

Apsolutno mi je najdraža predstava „Woyzeck” Georga Buechnera, u režiji Bobe Jelčića. To mi je bila prva varaždinska uloga nakon povratka iz Makedonije. Radi se o tragičnoj ulozi lijepe i nepromišljene Marie. Partner mi je bio pokojni Slavko Brankov u naslovnoj ulozi, a i u njoj sam također pjevala – prelijepe njemačke pučke napjeve.

A koji flim ili serija?

Definitivno „Gospodski život Stipe Zvonarova”. Muža mi je igrao pokojni Ivo Gregurević. Zanimljivo je da smo nas dvoje čak triput bili supružnici na ekranu.

Koliko godina Vi već trajete u glumačkom pozivu?

Ako računam početak početaka u gimnazijskim danima, onda punih četrdeset. Službeno – trideset i pet. Puno, a proletjelo je u trenu.

Što više volite, pozornicu ili filmsku kameru?

Beskrajno volim glumiti, ukoliko mi je kreativna atmosfera ugodna. Mrzim konflikte i niske udarce, a to je, nažalost, česta pojava. Stara garda režisera voljela je trenirati strogoću nad ubogim glumcima, ali se to, srećom mijenja. Mlađe generacije su uljudne. Također sam alergična na zavist ženskih kolegica, a to se, nažalost, ne mijenja. A između kamere i pozornice ne pravim nikakvu razliku.

Kako se pripremate za svoje uloge?

Najprije u sebi pohranjujem sve podatke koji su mi dostupni iz ponuđenog teksta. Zatim tražim inspiraciju u glazbi, literaturi i ljudima iz mog okruženja. I za kraj, čekam da se dogodi onaj čarobni „klik” koji će udahnuti život toj ulozi. I uvijek se dogodi, hehe…

Imate li kakav zaštitni znak koji nosite (kakav lančić, kamenčić ili sl,) uz sebe kada idete na predstavu?

Ne, nemam ništa takvo, nisam praznovjerna (iako većina glumaca jest), ali mi je veoma važno da imam mir u garderobi i oko nje, kako bih se mogla što bolje koncentrirati. Smetaju me buka i isprazna brbljanja po hodnicima, pa sam najvjerojatnije svojim suradnicima naporna sa svojim stalnim utišavanjem.

Koje nagrade ste sve osvojili za svoje glumačko umijeće ili za recitale?

Još s 28 godina dobila sam Sterijinu nagradu, što je bila titula najbolje glumice bivše Jugoslavije za tu godinu, bila sam Glumac godine Makedonije, a u Podgorici sam dobila Nagradu za najimpresivniju izvedbu – to sve preko svojih makedonskih ostvarenja. U Hrvatskoj sam osvojila dvije najveće nagrade: Fabijan Šovagović i Marul. Na recitalima se, nažalost, ne dodjeljuju nagrade za interpretaciju.

Do kada ćete glumiti? Do starosti ili idete u mirovinu sa 65 godina?

Doista ne znam! Operirala sam prije godinu dana koljeno i još uvijek imam određene poteškoće pri kretanju, pa mnogo toga ovisi i o mom zdravlju. U karijeri sam imala višekratne krize i pokušavala pronaći neki drugi posao, ali me, na sreću ili nažalost, sve mimoišlo. Glumit ću sve dok budem svoju umjetnost mogla kvalitetno i dostojanstveno plasirati.

Imate li uzora u glumi?

Što se velikog ekrana tiče, moj jedini i nenadmašeni uzor je pokojna glumica Sonja Savić. Ona je izvršila apsolutnu invaziju na dotadašnji uštogljeni stil glume na ovim prostorima. U kazalištu nemam uzora, jer sam gledala premalo tuđih predstava. Bila sam samohrana mater triju djevojčica, nije bilo vremena…

Koje pisce i pjesnike interpretirate?

Najčešće nastupam na aktualnim kajkavskim recitalima, gdje recitiram pjesme današnjih kajkavskih pjesnika. Pisci me također angažiraju na promocijama njihovih knjiga. Na standardu volim govoriti Ujevića, Krležu i Tadijanovića, kad mi se za to pruži prilika.

Majka Vam je pjesnikinja. Recitirate li njezine pjesme?

Na promocijama svake od triju maminih knjiga izvodila sam njezinu poeziju. Na jednoj od njih mi se pridružila i glumica Mladena Gavran, koju moja mama poznaje i voli od kad je Mladena bila djevojčica.

Imate li koji hobi za koji javnost malo zna?

O, da, bavim se šivanjem od, nećete vjerovati, svoje dvanaeste godine! Mogu si sašiti sve – od suknje i hlača, pa do kaputa. Jako volim kuhati i čitati. Bicikl i plivanje su mi nezaobilazni, a trenutno sama uređujem očev stan – gletam, farbam, pilim, šrafim i pritom uživam osmišljavajući njegov budući izgled.

Kako usklađujete privatne i glumačke obaveze?

Veoma lako. Život u manjem gradu poput Varaždina uopće nije stresan. Moja povremena snimanja nisu obimna, a djeca su mi već odrasla. Jedino sam malo sputana zbog brige oko svoje dvije mačke, kojima mnogo toga podređujem, ali one to svakako zavređuju!

Razgovarala: Gordana Igrec

Mali ženski razgovori sa Đurđicom Garvanović-Porobija
MALI ŽENSKI RAZGOVORI SA UMIROVLJENOM RAVNATELJICOM SREDNJE ŠKOLE U MARUŠEVCU PORED VARAŽDINA, DOKTORICOM ZNANOSTI I PJESNIKINJOM ĐURĐICOM GARVANOVIĆ-POROBIJA Poezija je i utjeha, djeluje terapeutski nakon…