U sklopu hrvatsko-crnogorske kulturne suradnje predstavljamo književnika Kemala Musića

U sklopu hrvatsko-crnogorske kulturne suradnje i izlaska dvije panorame crnogorskog i hrvatskog suvremenog pjesništva Razlog za pjesmu i Odlazak u stihove, koautorskog projekta dr. Željke Lovrenčić i Božidara Prororčića predstavljamo književnika Kemala Musića

Kemal Musić je ravnatelj jednog od najznačajnih i najprestižnijih festvala poezije u Europi, “Ratkovićeve večeri poezije” – prozni pisac, čovjek čije se stvaralaštvo utkalo u nit crnogorskog identiteta i kulture. Izuzetnog poslanika kulture i javne riječi neumornog pregaoca čijim su angažmanom “Ratkovićeve večeri poezije” postali jedan od najreprezentativnijih prepoznavanja Crne Gore.

Piše: Božidar Proročić

Kemal Musić:

MOJ DRUG RADOMAN, IPAK, NIJE VOLIO MIRIS PARFEMA KOJI SU KORISTILE PROSTITUTKE U NJU ORLEANSU

Moj drug Radoman nije volio muziku čije ime znači seksualni čin, niti miris parfema koji koriste prostitutke u Nju Orleansu. Gnušao se tekstova što vonjaju na naftalin i sokake koje Faiz sanja u dalekoj Skandinaviji. Njegovi učitelji hodali su nikšićkim korzoom sa cigaretom u zubima i pikslom u ruci. Domaštavili osmijeh Ljuba Čupića, kao Mona Lizin.

Od njih je učio kako se od crnogorskog kamena kleše stih.

Radoman je proučavao teoriju književnosti, koja nije imala nikakve veze sa Bili Holidej, niti sa Filadelfijom. Između toga odnekud je našao kopču i jedne hladne decembarske noći, u nekom pešterskom hotelu, ispred njega je zaigrala Lejdi Dej. Mirisala je na džez. Na saksofon čija je muzika prolazili kroz drvene zidove hotela na Pešterskoj visoravni. Napolju su pucala jelova stabla na minus pedeset stepeni Celzijusovih i u automobilima ispred hotela mrznuo je antifriz. U sobi broj trideset i dva igrala je Bili Holidej. Džez improvizacije prodrle su kroz hladnoću decembarske noće i snijeg je počeo da se topi. Topila se i Radomanova odbojnost prema dzez pjevačicama. Prema parfemu koji su koristile prostitutke u Nju Orleansu i prema utopijama svih vrsta. Te noći je volio Lejdi Dej. Njenu zanosnu igru. Volio je i njenu političku pripadnost, kojoj, inače, nije bio sklon. U duboki izrez njenog dekoltea, među dva brda, kao dvije Galice, gurnuo je novčanicu koja, ustvari, i nije bila novčanica, već pergament na kojem su bile ispisane priče o malim i velikim čudima. Te priče, nastajale su dok je Tramp podizao zid prema Meksiku, dok je Izrael napadao vojne baze na jugu Sirije, dok su crnogorski jezik i nacija preživljavali torturu zbog vjekovnog postojanja.

Nikšićki studen Radoman znao je da se u gradu njegovog školovanja nikad nije govorilo „lepo“. Znao je da bitka na Čegru i Nikšić nemaju nikakve veze. Ali, znao je Radoman, moj drug, nikšićki student, i da je mućak ipak – jaje. I da kukavice legu – jaja. Znao je i da od avganistanskog maka može da dođe do prekida mozga.  Mada nije koristio tu egzotičnu biljku, opijume sa istoka, niti „belo“ što je stizalo kosovskim kanalima u Crnu Goru, uz duplu lozu i smotanu cigaru duvana sa buvljaka, došlo je do totalnog prekida u glavi. Moj drug Radoman, nikšićki student, izgubio je pamet. Ako je pameti tu ikada i bilo. Ako se u pamet ubraja zanesenost knjigama, poezijom Ismeta Rebronje, pelikan perima i antifašističkim pokretom naroda i narodnosti Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Žućkasti pergament sa rukopisom „strogo povjerljivo“, predao je Luki. Poznatom kaligrafu porijeklom iz Japana. Tutnuo mu je pergament i otišao. Luka je samo rekao „hvala“ i njegove oči su još dugo ostale na Radomanovim leđima.

Moj drug Radoman ni dan-danas ne voli muziku čije ime znači seksualni čin, niti miris parfema koji koriste prostitutke u Nju Orleansu. I gnuša se tekstova koji podsjećaju na džez, na improvizaciju, na aluzije kako su nastajale priče o malim i velikim čudima. Njegov kabinet maternjeg jezika u Srednjoj školi miriše na Kortasara. Na Karvera i Asmira Kujovića.

Ponekad odem i ja do tog njegovog kabineta. Pređe mi od Radomana prekid u mozgu. Nekad mi zamiriše onaj pergament koji je tutnuo u njedra Lejdi Dej, ili onaj kojim je častio Luku – starog kaligrafa. Tada se uznemirim. Po vratu mi skoče žile debele kao ruka.

A Radoman me samo gleda.

I puši…

KAD JE SMRT U KUĆI

Dok je majka beživotno ležala u sobi, okrenuta prema Kibli, moj stariji brat, majkin mezimac, zviždukao je poviše kuće. Bilo mu je, učinilo mi se, neprijatno kad sam naišao. Kao da sam ga zatekao u teškoj krađi. Kao da sam posvjedočio njegovoj nečasnoj radnji. Uplašeno me pogledao i hitro se udaljio. Ostavio je melodiju da leluja u vazduhu i da mi se zariva u mozak. Moje oči su poletjele za njim. Iz leđa mu je izbijao dim. Crni gusti dim. Obavio ga je cijelog. Smotao ga u vrtlog i meni se učinilo da ga je odnio preko šumarka ispod kuće. 

Odjednom mi je postalo hladno, iako je bio početak juna. Onda su mi rekli da hoće to tako, kad je smrt u kući.

Smrt je inače hladna i unosi prazninu!

Povremeno bih ušao kod majke, pogledao u njeno bronzano lice, pa izašao napolje da ispušim cigaretu. I sjećao se kako smo jednom gledali na televiziji emisiju o štetnosti duvana. Gledali zabrinuto i – pušili.

Bilo mi je krivo što sam nabasao na bratovljevo zviždukanje i danima o tome razmišljao. Ni tada, a ni sada, nijesam mogao da se sjetim koja je melodija bila u pitanju ali, sjećam se, pokušavao sam da opravdam brata, majkinog mezimca, kako je na taj način izražavao bol, kako je htio da pobjegne od gubitka roditelja, kako je to bila melodija omiljene pjesme naše majke. Nijesam smio ni pomisliti da je to zviždukanje značilo dokonluk, ravnodušnost, hladnokrvnost, dosadu… Nijesam smio ni pomisliti kako je to zviždukanje značilo da je moj stariji brat imun na to što naša majka, tamo u sobi, provodi svoju posljednju noć u porodičnoj kući. Pomislio sam da se i u njega uselila ona hladnoća koja, inače, obuzme čovjeka kad je smrt u kući i da je od te hladnoće i prozviždukao i da se, kasnije, zbog toga, i pojavio onaj crni, gusti, dim iz njegovih leđa.

Znam, majki je sada svejedno. Mogli smo svi u horu zapjevati. Dovesti harmonikaša Šela. Mogli smo i kolo zaigrati. Ispaliti koji metak iz puške. Ona bi, naša majka, opet ležala u sobi porodične kuće, okrenuta prema Kibli.

Blijedog lica i zatvorenih očiju, ona svjedoči o smrti u našoj kući i podsjeća da ćemo svi tako jednoga dana. Zbog toga sam pomislio da se moj stariji brat, majkin mezimac, zviždukanjem ruga smrti, da joj se na taj način suprotstavlja, da tako pokušava istjerati onu hladnoću i prazninu iz sebe.

Znam, i naša majka bi rekla da su to razlozi njegovog zviždukanja, a ne neki drugi. I sada, dok leži okrenuta prema Kibli, njeni su prsti zgrčeni od predugog držanja srpa i u noktima, iako već mrtva, osjeća bol od tkanja ćilima. Ta melodija mojega brata, majkinog mezimca, možda je proistekla iz zvuka tkalje, iz pjesme kojom je ohrabrivala sebe da izdrži još malo na ražanom polju. Možda posljednji bluz sina mezimca. Možda je to bio džez za majku, kao bolna pjesma crnaca na teškim poslovima u Nju Orleansu.

Ko bi to sada znao.

Kemal Musić rođen 1972. godine u Godijevu kod Bijelog Polja – Crna Gora. Objavio je romane Žig, Nešto nalik punom mjesecu i Nedokazive istine Lameka Ćisuma, knjige priča i reportaža Zasjeda, Luda kuća, Kad su vukovi gladni biće oštra zima i izbor Zasjeda i druge priče, kao i studiju White Field Jazz Festival – Potencijali i razvoj kulturnih institucija. U koautorstvu sa Radomanom Čečovićem objavio je knjigu kratkih priča Priče o malim i velikim čudima, a sa Bogićem Rakočevićem izbor iz crnogorske kratke priče Zborno mjesto.

Zastupljen je u školskim i studijskim programima, antologijama, leksikonima i izborima proze. Priče su mu prevođene na engleski, francuski, slovenski i albanski jezik. Dobitnik je nagrada Avdo Međedović, Boško Pušonjić, Odzivi i nagrade Društva crnogorskih novinara za knjigu reportaža.

Bio je dugogodišnji novinar crnogorskih i srbijanskim medija te službenik za odnose sa javnošću u Opštini Bijelo Polje. Direktor je Javne ustanove Ratkovićeve večeri poezije u Bijelom Polju.

Ratkovićeve večeri poezije će u rujnu obilježiti 50 godina postojanja. Posvećene su Ristu Ratkoviću – piscu prvog modernog crnogorskog romana „Nevidbog“. Od 1970. do 2010. godine funkcionrale su kao manifestacija koju organizira Centar za kulturu u Bijelom Polju. Te 2010. Ministarstvo kulture Crne Gore proglasilo je Ratkovićeve večeri poezije za manifestaciju od posebnog značaja za kulturu Crne Gore, na osnovu čega je 2012. godine formirana Javna ustanova Ratkovićeve večeri poezije. Kroz ovu manifestaciju su do sada prošla najznačajnija književna imena regije i šire, a samo u zadnjih nekoliko godina gosti u Bijelom Polju bili su pisci iz Narodne Republike Kine, Škotske, Španjolske, Perua, Amerike, Rusije, Nizozemske, Njemačke, Engleske, Švicarske, Austrije, Bugarske, Azerbejdžana, Ukrajine, Turske, Kosova, Albanije, Srbije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske te Crne Gore. Također, objavili smo preko 60 knjiga raznih žanrova, među kojima, na primjer, knjige Orhana Pamuka, Dona Patersona, Rada Šerbedžije, Lane Derkač, Marka Pogačara, Abdulaha Sidrana, Duška Novakovića, Faruka Šehića, Mila Stojića i drugih značajnijih pjesnika iz regije. Nadalje, uspješno organiziramo White Field Jazz Festival, književne radionice, likovne izložbe, književne i muzičke programe

Ratkovićeve večeri poezije su postale mjesto ukrštanja poetika sa raznih kontinenata. Na pola stoljeća postojanja, na osnovu pravila i sredstava stečenih iskustvom, i sama ova manifestacija postala je – poezija. Snagom umjetnosti ovdje nastaju djela neprolazne vrijednosti: izdavačka vještina – prepoznatljiva u činu izvođenja, teorijska vještina – usredsređena na proučavanje i saznanje i stvaralačka vještina – oličena u kreiranju umjetničkog djela. Iz godine u godinu, na Ratkovićevim večerima poezije doživljavamo sveobuhvatno shvatanje života i svijeta. Učvršćujemo naše temelje na promišeljenostima i saznanjima, tradiciji i kulturnim, moralnim, socijalnim i etničkim vrijednostima. Sve u cilju njegovanja stvaralaštva i umjetničkog oblikovanja pojedinca i kolektiva, sa ambicijom da to bude znak prepoznavanja vrijednosti i suvi pečat na bogatoj crnogorskoj umjetničkoj sceni. 

Ove godine ćemo značajno promijeniti koncept. Kao što je red, ovogodišnje izdanje će biti posvećeno Ristu Ratkoviću. Najvažniji segment, osim pjesničkih večeri i uručenja Nagrade, biće trodnevni naučno-stručni skup o književnom stvaralaštvu Rista Ratkovića i promocija sabranih djela, izabrane poezije i bibliografije Rista Ratkovića koje uveliko pripremamo. Za naš ovogodišnji ambiciozan program, dolazi i snažna podrška od Opštine Bijelo Polje i Ministarstva kulture Crne Gore, tako da će program 50. Ratkovićevih večeri poezije udariti pečat na polustoljetno postojanje najveće pjesničke manifestacije u regiji.