Razgovor s uvaženim prof. filozofije Linom Veljakom

Koliko često ste u društvu za nekoga tko drugačije govori od ostalih čuli: „Ma, pusti ga. On filozofira“. Filozofija ima danas kao i u drevnim vremenima antičke Grčke negativan prizvuk u javnom mijenju. Dok ljubav prema mudrosti što filozofija i znači nosi sa sobom najplemenitije i najuzvišenije stanje duha, propitivanje svijeta oko sebe i čovjekove uloge u društvu. O tome što filozofija doista jeste i živi li danas filozofija u našem društvu kao i u ostatku svijeta za portal Akademija Art razgovarali smo sa uvaženim prof.dr.sc. filozofije Linom Veljakom sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Gordana Igrec

Što je, dakle, filozofija?

Klasično značenje filozofije, ljubav za mudrost, donekle prikriva iskorak koji se u ljudskom duhu dogodio njezinom pojavom: kriterij istine više ne počiva na mnijenju otaca, predaji, mitologiji čiju pouzdanost zajednica prihvaća na temelju opće suglasnosti, pa ni na zdravom razumu, nego na kritičkom preispitivanju svih stavova koji pretendiraju na istinitost i valjanost. Samo ono što prođe kroz najstroži ispit smije važiti kao vjerodostojno. U ranim vremenima filozofija je obuhvaćala cjelinu znanja stečenoga na navedeni način, da bi se – posebno od novovjekovlja nadalje – od nje diferencirale posebne znanosti, zasnovane na iskustvu i eksperimentu, tako da danas mnogi smatraju kako se filozofija mora ograničiti na opću metodologiju pozitivnih znanosti. No, po mom mišljenju, područje filozofije obuhvaća mnogo više od toga, barem kritičko preispitivanje procedura i rezultata pozitivnih znanosti, a svakako i njihov društveno-povijesni kontekst.

Živi li u današnjem svijetu filozofija samo na sveučilištima, a izvan njega se svela „help himself surogat literaturu“?

Dobrim ste dijelom u pravu: iako ima ljudi izvan akademske zajednice (često i bez formalnih kvalifikacija) kojima filozofija mnogo znači i u kojima ona živi, najveći dio onoga što se danas prodaje kao životna mudrost svodi se na intelektualno smeće tzv. pozitivnog mišljenja, koje afirmira egoistički individualizam i praktički negira potrebu kritičkog mišljenja i odgovornog djelovanja.

Što je sa poznatom uzrečicom Aristotela: zoon politicon ehon“, da je čovjek politička životinja ili sa tvrdnjom Platona da „samo filozofi mogu vladati u društvu“. Kako se to danas interpretira i kako je to nekad bilo shvaćeno?

Čovjek po Aristotelu nije politička životinja u doslovnom smislu riječi, nego biće koje je moguće samo u zajednici (polisu), političko ne dolazi od politike nego od polisa. Platonova ideja da najumniji trebaju upravljati zajednicom predstavlja, dakako, utopiju (ali utopija se razlikuje od utopizma). Danas je na djelu htijenje da se ljudi pretvore u izolirane individue kako bi njima – ne najmudriji nego najlukaviji – bez poteškoća manipulirali. Ali, s druge strane, raste i svijest o pravim razmjerima pogubnosti socijalne izolacije (koju su nam ovih dana i reklamirali kao poželjan oblik ponašanja, iako se radilo samo o fizičkoj izolaciji radi zaustavljanja širenja zaraze) – nije slučajno što se koristi pogrešan termin „socijalna izolacija“. Upravljači svijeta žele nas razdvojiti jedne od drugih, narod od naroda, selo od sela, obitelj od obitelji, pojedince od drugih članova/ica vlastite obitelji, dok oni istovremeno zajednički rade na ostvarivanju svojih interesa. Što se bolje prepozna ta manipulativnost – tim će veće biti šanse da čovječanstvo izbjegne pad u novo barbarstvo.

„Volovi se najedu grahorica pa su zadovoljni“ napisao je Heraklit. Kako današnje potrošačko društvo koincidira sa ovom tvrdnjom? Dok vlada maksima: „u se, na se i poda se“.

Upravo tako: ljudi danas najvećim dijelom jedu smeće (oni koji ne gladuju, pa mogu biti zadovoljni), a budući da se ne živi samo od kruha, onda im se nudi – pa to masovno konzumiraju – i duhovno smeće, ono koje ih tjera u zaborav vlastitih mogućnosti i koje afirmira životinjski hedonizam.

Koliko današnje društvo ide na ruku da odgoji – filozofe?

Čini se sve da se filozofija suzbije a filozofi pretvore u ideologe vladajućeg poretka. Nažalost, mnogi filozofi (ili stručnjaci za ovakvu ili onakvu filozofiju ili pseudofilozofiju) idu gospodarima svijeta na ruku, stavljaju im se u službu za sitne privilegije koje im ovi daju, a posebno se trude da suzbiju među mladim naraštajima zaljubljenika u filozofiju kritički duh, te da im filozofiju kao takvu ogade.

Je su li i danas filozofi kao u doba Sokrata unaprijed osumnjičeni za bilo kakav „krimen“?

Da, filozofi (oni koji nisu stupili u službu gospodara svijeta) uvijek uznemiruju, pa se zato filozofija sustavno marginalizira, često i uz izravnu podršku prodanih duša iz redova filozofa.

Kako se moglo dogoditi da primjerice Martin Haidegger podrži naciste?

To je složeno pitanje. Objavljivanjem njegovih Crnih bilježnica postalo je jasno da Heidegger nije tek podržavao naciste (u čuvenom rektorskom govoru 1933.) nego da je i sam bio nacist. On je tu platio cijenu svojoj nemoći da izađe iz okružja metafizike, te se zapleo u potragu za autentičnošću, koju je otkrio upravo u nacističkoj alternativi otuđenju svojstvenom suvremenom svijetu.

Kakva je veza između filozofije i teologije, a kakva između filozofije i politike?

Filozofija u oba slučaja ima zadaću suzbijati dogmatizam, uvjerenje da posjedujemo punu i pravu istinu (bila ona zasnovana na vjerskim dogmama ili na dogmama „znanstvenog svjetonazora“); u odnosu na politiku dodatna je zadaća prave filozofije da razotkriva interesne mreže koje se služe prikazivanjem pojedninačnih i posebnih interesa kao općih interesa.

Što je sa filozofskim disciplinama? Etika, estetika, ontologija, spoznajna teorija itd. O čemu svaka od njih govori?

Odgovor na ovo pitanje pretpostavljao bi da govorim satima. Stoga ću se ograničiti na ono bitno: danas se filozofija fragmentarizira u posebne discipline koje međusobno sve manje komuniciraju. A radi se o tomu da se mora obnoviti jedinstvo teorijske i praktičke filozofije. Samo se u tom jedinstvu (koje, razumljivo, ne isljučuje specijalistička istraživanja u pojedinim područjima, već ih – naprotiv – pretpostavlja) može ispunjavati zadaća teorijske filozofije (ontologije, epistemologije, itd.) da kritikom prezenzija bilo koje partikularnosti i parcijalnosti na univerzalnost i apsolutnost jamči praktičkoj filozofiji (etici, filozofiji politike, filozofiji ekonomije, itd.) oslobađanje od iskušenja lažne univerzalnosti i od apsolutizacije ovih ili onih identiteta. A praktička filozofija mora sa svoje strane opovrgavati neopravdane metafizičke prezenzije teorijske filozofije, posebno htijenja da se izriču neke apsolutne istine.

Koji Vam je filozof iz povijesti možda i – uzor? I Zašto?

Nisam u stanju odgovoriti na ovo pitanje. Tales, Heraklit, Empedoklo, Sokrat? Fichte (premda je bio jedan od duhovnih otaca n jemačkog nacionalizma), Hegel (premda je bio dvorski filozof i apologet pruske monarhije), Marx (premda je njegovo učenje dogmatizirano i kao takvo poslužili za legitimiranje izopačene realizacije njegovih ideja)? Od svakoga od njih (i od mnogih drugih) ponešto sam naučio i svatko od njih me je u nekoj mjeri nadahnuo.

Što je danas sa interpretacijom Marksa i Engelsa?

Primjećujem da među mlađim tzv. marksistima nerijetko ima ignoriranja zbiljskih potencijala Marxova mišljenja, da se olako otpisuju mislioci na njegovom tragu poput Blocha, Lukacsa (iz Povijesti i klasne svijesti), naših mislilaca poput Gaje Petrovića i Milana Kangrge, a da se u prvi plan dovode autori bliski dogmatskom marksizmu (od Althussera nadalje). No, pozitivno je to što se interes za Marxovo mišljenje obnavlja i valja se nadati da neće dominirati dogmatska i (neo)staljinistička tumačenja Marxa i njegovih nastavljača.

Što je sa tzv. hrvatskom filozofijom?

Tu trebamo razlikovati istraživanje baštine (od renesanse pa do 20. stoljeća), čime se mnogi istraživači i istraživačice uspješno bave (a htio bih spomenuti jednoga istraživača koji ne pripada akademskoj zajednici, Enisa Zebića, koji je u novije vrijeme otkrio ili revalorizirao niz zaboravljenih ili poluzaboravljenih filozofijskih pisaca i filozofa u 20. stoljeću) od doslovnog značenja ovoga pojma: hrvatsku filozofiju čine svi koji se bave filozofijom a djeluju na području Hrvatske ili su ne neki drugi način s Hrvatskom organski povezani. Moglo bi se reći da su u ovom drugom značenju pojma kod nas prisutne sve tendencije i orijentacije koje srećemo na globalnom planu, neke u većoj, neke pak u manjoj mjeri. Svakako valja spomenuti časopis Praxis i skupinu filozofa koja se okupila oko tog časopisa, budući da je to bio jedinstveni trenutak kada je naša filozofija dospjela do svjetskog glasa. Inače, upravo čitam jednu zanimljivu knjigu mladoga splitskog teologa (i odnedavno doktora filozofije) Ivana Macuta, koji je u svojoj novoj knjizi (na preko 800 stranica!) sustavno (i objektivistički) obradio filozofiju u Hrvatskoj u razdoblju od 1945. do 1990. što potvrđuje moju postavku o prisutnosti svih relevantnih orijentacija i u razdoblju tzv. mraka.

Tko su na tom području istaknuti filozofi i koje svjetonazore zagovaraju ili sustave?

Na ovo sam pitanje zapravo već odgovorio, a ne bih htio praviti kompletan popis najistaknutijih filozofa, jer sam svjestan nužne parcijalnosti pa stoga i neadekvatnosti tog popisa.

Što je sa praksisovcima? Imaju li oni dostojan pristup danas ili su na margini i zanemareni zbog političkih razloga?

Dobro pitanje! Već sam naglasio kako ta skupina filozofija predstavlja ono najvrijednije što je naša filozofija dala, ali pitanje se odnosi na današnje stanje. Praksisovci su iz političkih razloga bili marginalizirani od kraja 60-ih godina pa sve do razdoblja neposredno pred propast Jugoslavije, kada je popustila političko-partijska kontrola nad medijima. No, nakon osamostaljenja Hrvatske dolazi do novog vala marginalizacije, koja je ovaj puta popraćena i demonizacijom. Danas je stanje ipak drugačije: samo na mom fakultetu obranjen je veći broj doktorskih disertacija koje su bile posvećene vodećim predstavnicima te grupacije (najviše Gaji Petroviću i Milanu Kangrgi), trenutno se pišu disertacije o Rudiju Supeku i još jedna o Kangrgi, a pod mojim mentorstvom se na Filozofskom fakultetu u Nikšiću (Univerzitet Crne Gore) privodi kraju jedna disertacija posvećena Danku Grliću.

Koliko su danas žene zastupljene u filozofiji u svijetu, ali i kod nas?

Iako u povijesti filozofije srećemo neke žene (od Hipatije pa nadalje), one su uslijed dominantne patrijarhalne paradigme sustavno bile zanemarivane. Tek se u 20. stoljeću pojedine filozofkinje, od Hanne Arendt i Agnes Heller pa do primjerice Judith Butler uvrštavaju među nezaobilazna imena filozofijskog mišljenja (inače, kod nas s akademskom afirmacijom filozofkinja započinju prve profesorice filozofije u Zadru Marija Brida i Heda Festini). U mlađim generacijama naših filozofa danas su podjednako zastupljeni i muškarci i žene (ali, kao što je nedavno primijetila jedna mlada kolegica, nije isto biti otac i biti majka, tako da proizlazi kako žene moraju uložiti više napora da bi postigle isto što i njihovi muški kolege – no, to nije specifičnost filozofije, već vrijedi za sva područja znanosti i drugih intelektualnih djelatnosti).

Je ste li zadovoljni nastavom filozofije na Filozofskom fakultetu?

U osnovi, da, iako bi moglo biti i bolje i kvalitetnije.

A novim generacijama studenata filozofije?

Ima tu jedan problem: kvaliteta obrazovanja se iz godine u godinu smanjuje, ono što je nekad davala osnovna škola, danas da je srednja škola, tako da na studije dolaze mladi ljudi s upitnom razinom pismenosti i opće kulture. Dijelom je to vezano uz materijalni položaj i socijalni status učitelja i nastavnika (danas u škole idu samo oni koji nemaju neki ugledniji ili bolje plaćen posao u izgledu), dijelom možda i uz negativne učinke izloženosti virtualnom svijetu. No, činjenica jest da se u svakoj generaciji nađe studenata i studentica koji gaje onaj filozofski eros bez kojega nema prave filozofije.

Zašto se ne može studirati jednopredmetna filozofija na Filozofskom fakultetu?

Može se upisati i jednopredmetni studij filozofije! Nekad to nije bilo moguće (pa je sadašnja rektorica Sveučilišta u Rijeci Snježana Prijić Samaržija otišla na studij filozofije u Beograd, jer je filozofiju htjela studirati jednopredmentno).

Kako u tržišnom kaosu rada profesori filozofije pronalaze posao?

Već godinama tvrdim: najmanje diplomiranih studenata filozofije radi u struci (što je i normalno, jer bi za cijelu Hrvatsku bilo sasvim dovoljno da godišnje diplomira najviše desetak profesora – odnosno magistara edukacije – filozofije, kako bi se popunila ispražnjena radna mjesta u srednjim školama i na institutima). No, danas imamo sedam studija filozofije u Hrvatskoj. I malo tko od njih radi u struci: mnogi su otišli u svijet (a neki od njih postigli i zapažene karijere upravo u polju filozofije), mnogi drugi danas rade u najrazličitijim strukama, od novinarstva do policije i biznisa. Tvrdio sam, međutim, da su naši diplomirani studenti najbolji u svemu čega se prihvate: bolji političari od politologa, bolji biznismeni od ekonomista, bolji novinari od diplomanada najkvalitetnijih novinarskih škola. Razlog je širina kompetencija koje su dobili na studiju filozofije, gdje su uz ostalo stekli i sposobnosti rješavanja svih mogućih problema.

Kako ocjenjujete samu činjenicu da su prije godinu dana izašle prve filozofske slikovnice za djecu na hrvatskom jeziku? Prva takva od Talesa do Aristotela, prilagođena djeci u osnovnim školama.

Apsolutno moram pohvaliti Bruna Ćurka i Matiju Škerbića, autore prve slikovnice za djecu, koji su imaginativno i kreativno dokazali kako filozofija može i treba biti pristupačna i najmlađima, te da Platon ipak n ije bilo u pravu kad je tvrdio da se filozofija treba početi studirati nakon 50. godine života.