Pero Pavlović
RIJEČI ĆE NEBO ZARJA NA ZEMLJU ROSITI
Stihove ove pisah 5. lipnja 2003. posvećujući ih Ivanu
Pavlu II. u prigodi njegova očekivanog posjeta Hrvatskoj
i BiH. Stihove je potom na poljski prepjevala Anna Ćavar.
Sada domećem – taj dragi svetac, usprkos „crnog poveza
preko očiju“, dobro vidi što se sve danas događa u BiH,
jer na nju s neba gleda Kristovim očima, ljubeći sve
njene narode i ljude. Isto na nju gleda i uzoriti kardinal
Vinko Puljić. Poštuje sve žrtve totalitarnih sustava:
nacizma, fašizma i komunizma. Ljubi Istinu, Istinu i
samo Istinu, dajući tako očit primjer ljudima dobre volje.
Zaćarlijao, zamirisao, raspirlitao se rani lipanj
Pjevne krilatice ćuhom draganja pronose radost i mir
U škrinjicu srca, u uzbiban vilovit stih zatočit ljepotu!
i riječi će lepršati, svjetlucati, treperiti, šumoriti, čiliti
One će ogrozdit, ozorit slatko saće opojnosti,
nektar duše, božansko piće svježine i produhovljenja
One će nebo zarja i blaženstva na zemlju rositi;
daždit obilje milosti, okrjepe, pouzdanja i svjetlosti
Osijevom će blagosti prožet svaku travku, pup, dašak života;
oživotvorit, osinjit slike, veličajan imenik očuđenja
Jošte skladne, slovne, smjerne, sebedarne, snovidovne
– zrcale davno naslućen put, bistre vidikovce
Dragovit žubori himan: pjevuckanje, pirlik, pir, zvon…
Bockaju klasići, ogrljci, oštrike, ošlje, čestar suhih vlati,
pljevica, ovas, ječam, sjekavice – ošiljene osti sunca
Iz kolopleta glasja, kreta, svira i ushita,
u oplet i ores najumilnijeg pjeva java uzbokorila:
kres, krijes, kitnjaste ogrozde lozja, nar, lempriku, žuku,
kantarion, kunavac, šapiku, komoniku, kukurijek
Ozrele omedenile trešnje lijepe se o jagodice
i zrnate guste kaplje s plodova se cijede
Sve u slatkoj omami srće, mili, krili:
gundelji, zlatice, hitre, metulje, pipe, pčele, osice
Dan širi modra krila nedovida i vedrine
Lasno lipanj i najskrovitije tajne odanjuje;
lijep, lazuran, lahoran – spomen mu na lipe miriše
Ehom pjesme stoput odzvanja u niski ljubavi
u tragu ocvalih imena i suglasju oka, srca i duše
