U sklopu hrvatsko-crnogorske kulturne suradnje predstavljamo pjesnikinju Draganu Tripković

U sklopu hrvatsko-crnogorske kulturne suradnje i izlaska dvije panorame crnogorskog i hrvatskog suvremenog pjesništva Razlog za pjesmu i Odlazak u stihove, koautorskog projekta dr. Željke Lovrenčić i Božidara Prororčića predstavljamo jednu od značajnih suvremenih crnogorskih pjesnikinja Draganu Tripković

DRAGANA TRIPKOVIĆ rođena je 26. travnja 1984. godine na Cetinju. Završila je studij dramaturgije na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju. Jedna je od osnivačica Alternativne teatarske aktivne kompanije (ATAK). Objavilaje je tri zbirke poezije Prevarena duša (2000), Ljubav je kad odeš (2005), drugo izdanje (2006), Pjesme (2008). Pjesme su joj prevedene na engleski, ruski, poljski, talijanski, njemački, letonski i albanski jezik. Suradnica je brojnih časopisa za književnost u zemlji i inozemstvu. Objavljene su joj drame Biljke za kraj i Smjena. Drama Smjena izvedena je u okviru projekta “19. decembar – dan poslije” u Fabrici raketa u Podgorici, u produkciji ATAK-a. Koautorica je dramskog komada Poglavlja 23 i 24 izvedenog 2013. godine. Dobitnica je međunarodne nagrade fondacije “Anna Lindh” za kratku priču 2012. i 2013. godine te drugih nagrada.

Dragana Tripković

O SMRTI

Ljubavi moja jedina,
Jedina moja ljubavi,
Dajem ti sjajne breskve da jedeš, sjajne kao zvijezde
Jer želim da ti zvijezde dam za jelo,
kad već ništa ne možeš okusiti drugo.
Normalno,
sve što je dobro, jeste loše,
I sve što jeste loše,
i dobro zna biti,
Ti me puštaš iz zabave, da jurcam u koridi,
iz zabave mi strijelama bodeš kožu,
iz zabave mi kopljem kidaš kičmu,
iz zabave mi mačem rane ljubiš,
oh, kako je divna ova ljubav,
ljubavi moja.
Ići ćemo kažeš, u Pjongjang,
i na Ostrvo Cvijeća,
našim vozilom od brašna.
Krećemo svaki čas!
Iz naše sobe sa cjevčicama,
može se stići u egzotične diktature jednako brzo
kao do kuhinje,
ljubavi moja.
Postoje ljudi koji dugo traže,
Lutaju raznim gradovima bez prestanka,
Zaviruju svuda, u hodnike, ćumeze, javne kuće,
U muzeje, u kafee,
Traže oni, jadnici, traže.
I mi, tražimo,
Ljubavi moja,
Strašan ležaj od pupoljka,
Ležaj od kruga, beskonačnog
na kojem loši osjećaji odlaze u zaborav.
Samo ako neka ruka stoji ispod tvoje,
iznad moje
kao pomoć progonu lošeg,
postoji taj ležaj od raja, na kom ćemo
okupani, zaspati,
Ljubavi moja.

ALTERNITÉ

Kada je otišao,
za sobom je ostavljao trag sumpornog mirisa,
u rukama držao disonancu,
jedino uzbuđenje za nas – gluve,
i lako otperjao iz prašnjavog grada.
Pustinja,
bez i jedne kapi znoja sagrađena,
na riječima sanjivih političara,
Grad koji zovemo našim, Riđi grad,
u suvom koritu rijeke Grad,
u kojem se niko ni sa kim ne pozdravlja.
Ovo mjesto nam više ne pripada.
Tu se noć u svemir vraća,
Spori hod u nazad, ista dimenzija,
promaja je znak trulih jedara.
Čekali smo ljubav da nas nasmije,
Sanjali stari dobri uzdah Juga,
miris vlažnog vjetra,
promjenu sfere,
ali druge, kažu,
nema.

SUROVOST

Ne budi previše surova smrti kad dodješ po moje,
Ne budi suviše hitra ni smjela,
oni su se s tobom borili kao sa jednakim rivalom.
Ne budi surova previše smrti kad dodješ po moje
najmilije,
oni te nijesu osjećali do skoro,
Dok sam i ja počela da te osjećam,
i zato polako sa njima i nama.
Ne budi surova smrt,
Na starce se niko ne okreće u bolnicama,
Aparati za disanje su potrebniji mlađima,
Onima što odlaze, dovoljno je da ostanemo mi,
makar sami.
Ne budi previše surova smrti,
Neka cigareta gori dugo i nek se kafa dugo hladi.
Ima se kad na taj posao novi,
Nema mjesta ni tamo, za neke bolje stvari.

LUTKE

Jesam se ja igrala
lutkama u djetinjstvu.
Doduše, malo drugačije,
ali priznajem da jesam.
Htjela sam tada biti hirurg.
Ili takav neki doktor…
No, iz lutaka nikad nije tekla
krv.
Danas su hirurg, kasapin i
pjesnik isto.
Dok sam ja krv,
pjesma je čisti prostor
iluzije.
Ona služi da se uzalud
trudim iskazati sve tajne.

DRAGANA TRIPKOVIĆ