U sklopu hrvatsko-crnogorske kulturne suradnje i izlaska dvije panorame crnogorskog i hrvatskog suvremenog pjesništva Razlog za pjesmu i Odlazak u stihove, koautorskog projekta dr. Željke Lovrenčić i Božidara Prororčića predstavljamo dr. Blagoja Vujisića, jednog od najznačajnih suvremenih crnogorskih pjesnika
BLAGOJE VUJISIĆ

ODLAZAK U STIHOVE
Ljubislavu Milićeviću

Otkada se nikako ne vraća
Sretam ga kako se u stihove seli
Po Visijani prosute u Lim posijane
Uvijek u druge uznemiren i ojačan
Poslije rijeke i mora pobunjenog
Čeka ralo i orkestre zrikavaca
Izgledom stvari kavgu ne zameće
No kišama na mjestu voljno daje
Ponornica krvotoka njegovoga
Ko srdita hajdučica i ponor voda

Slutnju prastaru međ munjama slavi
I nebom se brani od vode najluđe
Iako mu munja plazi i šarka kreše
A hrast grmi međ tri vode žedne
I vučjak se s kurjakom smrtno davi
On ljubav u zamjenu sebe sriče
U borovinu sa zimom bjeloruhom
I orfejskim plamenom ne prestaje
Nedođija šuma samoću mu snuje
Te sastaje daleke ždralove i kraguje
Vinograde uz smolu bjelobora čuje
Kapima krvi jarca roga tvrda
Jezdi kliktajima ždralova s brda
Da miri divlja na planini krda
Sa fosfornom dušom u bjelini
Eno polarnu zraku kreše u zjeni
I mitsku besjedu poručuje meni.

RAĐANE LJUBAVI

Prvo sam zavolio
nebesku tišinu tvojih očiju
pa roj zvjezdica usnulih po liku tvom
poslije sitna zvona glasa tvog
što u meni neprestano otkucavaju
Onda sam zavolio
i tvoje bespomoćno odbijanje
i dvije novorođene zvjezdice u očima
i cijelu tebe u osmijrhu zrelog cvijeta
sa hodom Gracije od mene prema meni
Sada ti pomažem
da ti se oči nebom obnavljaju
da ti zvjezdice lik neprestano zare
da nam sitna zvona nikada ne stanu
da nam spleteni prsti toplinom vjekuju.

ŽENA NA PLAŽI

Bila bi plaža zaboravljeno pusta
Da joj nije snene bajkolike žene
I još jutarnje rosne pohote njene
Bila bi na plaži samo sjeta gusta.
Noć neprospavanu ona već ne grli
Eno sunce bijelo morem joj hrli
More se joguni ljubomorno buni
Ruža nad dojkama tiho joj se kruni.
Pohotne namjere ženi ne miruju
Koliko ih je to noć sa plaže slegla
Prsti mi miruju i nju dodiruju
Ona jutro prati da ne bi prilegla.

LIM

Kad se na zemlju prva voda sleže
Lim poteče iz palog plavetnila neba
I bi prva granica na planeti prašnjavoj
Šapat prapočela isijavanjem mu traje
Himna rječna u njemu vječno sazrijeva
I hor mu nevidljivi nikada ne prestaje
Milosna zvona lavre stare
Vraća u predjele harmonije prastare
Glasovi mu u hodu sporazumom zvone
Žal žale ždralovi što ga ne prelete
Za najljepšu smrt ptica ga izabere
A zvjezdana tišina dvojnice u njemu budi
Risto danonoćno kliktaje druga i brata prati
Niz reljefe modrozelene ka kliktajima galebova
More samo njemu znane puteve čuva
Pohotna Drina ga iz sebe nikad ne pušta
Pa vječno trne drhtajima zanosnim
Istim plamenom žudnje i ljeti i zimi
Ne usudi se čovjek da iz njega blago otkopa
Sljubljen s obalom njegovom najbolje se spoznaje
Greške djevojaka samo njegovi talasi plave
U nedođijama njegovim utopljenice povilene
Osmijesi im noću kajanjem cakle do zore
A stihove limovane pjesnici za limopis sanjaju.

PUT ZA RUSIJU

Širokim i drumom dugim ko Rusija
Krenuše korakom dugim dva Blagoja
I sljedećeg ljeta baš na dan svetog Ilije
umorni padoše na grudu matuške Rusije
Na najduševniju gromadu Zemljine kore
I moliše za sudbu njenu Svevišnjeg gore
A tamo od ruskog ljeta toplina ih bije
Ko Serjoži Jesenjinu kraj peći najvrelije
Pa odjezdiše sa Svrkotom kumom milim
beskrajnom rjazanskom širinom ražanom
Kraju zabačenom Konstantinovu Serjožinom
Uzgred požnješe po rukovet ražane tišine.
I sa ražanim barjakom u jutro zlaćano
Evo ih u Serjožinom domu prostom
A tamo sve drijema jer Serjože nema
Sjetnu sobu kaftan majčin mu čuva
Jer majka ga eno još na drumu sniva
A na stolu nezavršen stih još ga priziva

Pred kućom iz bronzanih usta se lije
Ispovijed huligana za Isidoru i Šagane
Put Oke posustale i crkve sa krštenja
Još mu iz očiju dječjih luda smjelost sija
Dušu da ne začepi on vječiti bekrija
Školsku učionicu obasjava zvijezda plava
Iz knjige i sveske prve zvone slova rascvjetala:
Jesenjin Serjoža sve sazna a ništa ne uze
Ni tišinu svečanu i tešku ko Oke obala
Ni kraj nebeskookog i ražanokosog skandala
Riješeni poetu na drumu da čekaju
Na drumskim klupama njegovim zaspaše
Kad eno mokrooki boem drumom maršira
Pred njih banu i nimalo se ne zgranu
Trojici Crnogoraca ponudi svoju kafanu
I kako tada tako osta i do sada
Svrkota i dva Blagoja još u njoj piju
Ko zna kad će ostaviti Serjožu i Rusiju
I donijeti u Goru Crnu Jesenjinovo rastinje
I množiti ga u zavičaju ko svoje svetinje.

BLAGOJE VUJISIĆ doktor filoloških nauka, bavi se naučno-istraživačkim radom, pisanjem poezije, prevođenjem sa ruskog i poljskog jezika na crnogorski jezik i prevođenjem sa crnogorskog na ruski, objavljuje stručne priloge iz nastavne prakse, piše recenzije na knjige poezije i proze, urednik je većeg broja knjiga. Objavio je tri knjige poezije: Između planine i sunca ( 1997), Između tri rijeke (2003), i Cvjetanje zvijezda (2012). Njegova haiku poezija ušla je u nekoliko antologijskih izbora, pa i u izbor svjetske haiku poezije, i prevedena je fragmentarno na nekoliko stranih jezika. Od 2003. godine glavni je i odgovorni urednik časopisa za književnost, umjetnost, nauku i kulturu „Odzivi“ u Bijelom Polju . Član je Udruženja književnika Crne Gore i član Haiku udruženja Srbije i Crne Gore. Dobitnik je dvije međunarodne nagrade: Ruske nagrade i Viteškog krsta Ordena zasluga Republike Poljske, Nagrade Fondacije Vukove zadužbine Žabljak – Šavnik – Plužine, Pohvale za najljepšu haiku pjesmu na Internacionalnom haiku festivalu „Priroda u oku“ 2017 i dr.

Božidar Proročić

izvor photo nekazano.me