Skip to content

Pokrenuta kampanja za zažtitu djece

Kad govorimo o nasilju nad djecom, zlostavljanju i zanemarivanju, uvijek imamo sive brojke. Velika je razlika između broja prijava ili čak procesuiranja počinitelja i broja žrtava o kojem saznajemo kroz anonimne upitnike. Znamo da je u Hrvatskoj, ali i cijeloj Europi, svako peto dijete seksualno zlostavljano, što vam neće otkriti nikakva službena statistika institucija. Djeca često šute iz straha, srama, osjećaja krivnje, a mnogi odrasli okreću glavu od dječje patnje pa ne vide ili ne reagiraju ni ako posumnjaju. Jasno je da je velik broj djece žrtava i svjedoka nasilja u obitelji, a o kojem točno broju se radi, nažalost nikad ne znamo.

Piše: Gordana Igrec

– Posljedice zlostavljanja dugoročne su i teške. Kad pitate koliko djece je stradalo, također je nemoguće izvući jedinstvenu brojku. Znači li stradati umrijeti od posljedica premlaćivanja ili primjerice umrijeti od suicida u adolescenciji kao posljedica zlostavljanja u obitelji? Sva djeca koju se ne vidi, ne čuje i ne zaštiti stradavaju od nasilja, na ovaj ili onaj način.

Posebno je teško za emocionalno zlostavljanu djecu, čije rane nisu vidljive i koja često prolaze ispod radara sustava, roditeljima se daje previše vremena i prilika, a pritom djeca izvuku deblji kraj. Pred očima struke i zakona zlostavljanje je – zlostavljanje, dolazilo ono u vidu šamara, uvrede, seksualnog nasilja ili primjerice emocionalnog odvajanja djeteta od drugog roditelja, što često vidimo u razvodima. Važno je reagirati na svaku sumnju na zlostavljanje i kršenje prava djeteta, a ne „vagati“ koje nasilje je više ili manje prihvatljivo. Nasilje nikad nije prihvatljivo, a posebno prema djeci, u kojem god obliku dolazilo.- kazala nam je kategorično prof.dr.sc. Gordana Flander Buljan sa Poliklinike za zaštitu djeteta u Zagrebu.

U vrijeme kriza, pa tako i u ovoj krizi, očekujemo više nasilja prema djeci, ali i manje prijava nadležnim institucijama.

– Ovoj temi nastojimo pristupiti znanstveno i praktično. Prije nekoliko dana u  međunarodnom znanstveno-stručnom časopisu Archives of Psychiatry Research: An International Journal of Psychiatry and Related Sciences, u koautorstvu s još dvoje psihologa Poliklinike objavila sam rad na temu „Djeca iza zatvorenih vrata COVID-19 izolacije: zlostavljanje, zanemarivanje i nasilje u obitelji”. Ovaj rad predstavlja pregled dosadašnjih kliničkih i empirijskih iskustava drugih zemalja vezano za stope zlostavljanja i zanemarivanja djece u vrijeme zdravstvenih i drugih kriza, kao i analizu trendova recentnih podataka Ministarstva unutarnjih poslova, koji potvrđuju crna predviđanja. Zbog toga su Poliklinika, MUP i agencija Degordian pokrenuli kampanju Iza ovih vrata živi Mia – nazovi 192 koju su preuzele i neke druge europske zemlje, a možete ju vidjeti na televizijama i na internetskim stranicama Poliklinike i MUP-a.- nastavila je prof. Flander Buljan, te nastavila: „Poliklinika za zaštitu djece i mladih ustanova je koja djeluje u okviru zdravstvenog sustava, tako da se nama ne podnose prijave za nasilje. Ako saznamo neke informacije u tom smjeru ili utvrdimo sumnju, odmah obavještavamo nadležni CZSS i/ili policiju. Dosta surađujemo sa sudovima na način da se djeca žrtve i svjedoci mogu kod nas ispitati u child-friendly okruženju od strane posebno educiranog stručnjaka, dok sudac i ostale uključene strane prate razgovor preko audio-video linka te putem slušalice i mikrofona mogu komunicirati sa stručnjakom koji razgovara s djetetom.“

– Razgovor se snima i koristi dalje u postupku, čime se izbjegava izlaganje djeteta sudu, što je osobito važno za malu djecu, posebno traumatiziranu djecu, djecu s teškoćama… Ipak, naša osnovna djelatnost je multidisciplinarna obrada i tretman djece, pri čemu se vodimo individualnim potrebama djeteta i obitelji.- kazala je prof. Flander Buljan.

Na raspolaganju je cijeli niz stručnjaka (psiholozi, psihijatri, socijalni pedagozi, socijalni radnici, neuropedijatar, logoped) te naši terapijski psi, tako da dijete kompletnu obradu i tretman može obavljati na jednome mjestu koje ne djeluje kao bolnica, što djeca često kažu da im je važno.

– Uključili smo djecu i mlade u donošenje odluka, pa smo tako osnovali odbore djece i mladih koji nas odrasle stručnjake savjetuju o tome kako se što bolje prilagoditi potrebama djece i mladih, Kako vidjeti svijet iz njihovih cipela, što nastojimo što više uvažavati. Također imamo dnevnu bolnicu u kojoj neka djeca provode značajan dio vremena i sretni smo kad čujemo da se kod nas osjećaju sigurno i ugodno.- govori nam prof. Flander Buljan.

Mnogi počinitelji nasilja imaju povijest osobne viktimizacije ili svjedočenja nasilju, neki od njih imaju nekih psihičkih teškoća, zlouporabe sredstava ovisnosti, dolaze iz socijalno isključenih sredina i slično.

prof.dr.sc. Gordana Flander Buljan – photo screenshot Youtube

– Možemo govoriti dakle o nekim rizičnim faktorima za počinjenje nasilja, ali nema univerzalne formule. Naša iskustva pokazuju da su stereotipi o tome tko su počinitelji nasilja zapravo netočni i irelevantni kad ispred sebe imate konkretno dijete i obitelj.- kazati će prof. Flander Buljan.

Emocionalno nasilje pogotovo događa se često u obiteljima koje su „na papiru“ savršene obitelji i kod kojih nikad ne biste sa strane posumnjali što se događa iza zatvorenih vrata. Važno je da se faktori rizika ne uzimaju kao opravdanje, nego objašnjenje zašto netko čini nasilje.

– Za dijete žrtvu razlozi gotovo uopće nisu važni, nasilje se dogodilo. Važno je za stručnjake koji će raditi s počiniteljima kad za to postoje uvjeti. Neki od njih nisu motivirani ili kapacitirani za promjene. Neki opravdavaju svoje postupke kao znak ljubavi, dobre namjere, odgojne prakse, nemogućnosti drugačijeg ponašanja i slično. Velika većina roditelja, a usudila bih se reći gotovo svi, vole svoju djecu i ne žele im nanijeti zlo. Ipak, često im nanose zlo. Razlika dovoljno dobrog i nedovoljno dobrog roditelja je u tome može li i želi li empatijski razumjeti dijete, potrebe i osjećaje djeteta, odvojiti doživljaje djeteta od svojih doživljaja (potreba i osjećaja), priznati greške i raditi na njima.- rekla je prof. Flander Buljan.

Nasilje nažalost vjerojatno nikad nećemo uspjeti iskorijeniti, ali možemo značajno smanjiti stope nasija i ubrzati pomoć žrtvama i svjedocima. Prije svega važno je raditi na odnosima s djecom i mladima od ranih dana (i u obitelji, i od strane struke, ali i društva u cjelini), kako bi nam djeca rekla kako su, što se događa, što ih muči. Važno je nadalje adekvatno reagirati kako bismo ih zaštitili jer djeca uče iz onog što vide, a ne samo onog što im kažemo. Bitno je djelima pokazati da mogu imati povjerenja u nas.

– Suradnja s Centrom i policijom ne smije biti tabu, ni za koga, a posebno za stručnjake koji rade s djecom (u vrtiću, školi, zdravstvu…). Ljudi nekad misle da moraju utvrditi sve činjenice prije obavijesti institucijama, što je pogrešno. Zakonska dužnost svih nas je obavijestiti o sumnji, što se može i anonimno, a i online, putem aplikacije Red Button.- kazati će prof. Flander Buljan, te dodati:“ Ostalo je na sustavu, u koji mnogi upiru prstom kad se dogode tragedije, a ti isti građani i stručnjaci propustili su obavijestiti o sumnji na zlostavljanje. Konačno, zakonski su predviđene sankcije, kazna zatvora do tri godine za stručnjake koji nisu prijavili sumnju na zlostavljanje djece – voljela bih vidjeti da se to ostvaruje i u praksi, kako bi bilo neupitno jasno da je posao svih nas koji radimo s djecom prije svega zaštita djece.“

– Svi mi koji radimo s djecom ne možemo ni ne smijemo si dopustiti da biramo s kojom djecom ćemo raditi, a s kojom nećemo, a nažalost to se događa, kako bismo izbjegli odlaske na sud, razgovore s policijom, socijalnom skrbi. Naša moralna i zakonska obveza je ne diskriminirati zlostavljanu djecu, nego im dapače dati prioritet, njima je žurno potrebna pomoć.-zaključila je prof.dr.sc. Gordana Flander Buljan.

hr hr