BRANISLAV VUKOVIĆ – sjećanje na velikana crnogorskog glumišta

Crna Gora je uvijek imala one rijetke kazališne glumce koji su svoj jaki osobni pečat stvaralaštva ostavili na crnogorskoj kulturnoj sceni

Piše: Božidar Proročić

Jedan od takvih doajena bio je Branislav Vukovć, glumac koji je svoj izuzetan dar i energiju koju je posjedovao pretočio na crnogorskoj kazališnoj sceni dajući svoje najbolje godine života CNP-u, a samim tim i crnogorskoj publici. Branislav Vuković je svojim ulogama istakao značaj kazališne umjetnosti ne želeći prodrijeti u svijet glumačkih mistifikacija i aluzija, već obznanjivanju vječne istine – da prikazujući različite karakerizacije uloga koje su se stapale kroz različite stadije samih kazališnih komada.

Prihvativši glumu kao svoju sudbinu Vuković je svoj briljantni nastup i uloge ostvarivao postavljajući pred sebe najteže zadatke, shvativši da je gluma ogroman okean emocija kojima morate biti preplavlljeni dok stojite pred publikom. Svoju pažnju posvetio je principima konstituenta bilo da je u pitanju ep, tragedija ili komedija. U tom pogledu Branislav Vuković je posebno vođen onim iskonskim istinktom koji se ne glumom već samim činom (rođenjnja) dat stvaraocima. Branislav Vuković je gazeći kroz vrijeme i kroz različite društvene norme, i promjene od početka 90-tih pa sve do svoje završne (zadnje) uloge kroz pozorište uspio da sjedini čovjeka (gledaoca) u venvremenskim sverama i makar da mu kroz pozorišni komad vrati osmjeh ili suzu na lice. Neumljivo obdaren oreolom ,,Kaliope ” muze zaštitinice govorništva retorike i epske poezije Vuković je veoma prirodno i neposredno prikazivao već psihološki izgrađene likove koje je publika doživljavala kao potpune (nepoznate) strance, bez prošlosti i konteksta. Uspio je da u drami unese izraziti spoj duha blagost atmosfere osjećanja, od ravnodušnosti preko humora do napetosti i razdražljivosti, a na kraju i tuge. Svaka scena njegove glume je bila emotivno obojena oscilacijama, naglašenom karakerizacijom likova i ponekim trenucima neočekivanog humora, ali tako da je to u potpunom skladu i balansu, zbog čega je svako lik koji je glumio bio fascinantno poseban.

U obimnom glumačkom opusu Branislava Vukovića izdvajale su se uloge: Filč u „Operi za tri groša“, Vuk Mandušić u „Gorskom vijencu“, Andrija u „Ognjištu“, Vučko u „Medalji“, Pop Ivo u „Dundu Maroju“, Soljoni u „Tri sestre“, Maksim u „Ženidbi Maksima Crnojevića, Hasanaga u „Hasanaginici“, Evto u „Letu u mesto“, Baal u „Baalu“, Ilija Rađević u „Prestupnoj godini“, Vajo Rudaš u „Pomjeranju tla“, Tartif u „Tartifu“, Šćepan u „Gospodskoj krvi“, Pujo u „Snaha je doputovala“, Blažo u „Piscu porodične istorije“, Dante u „Robespjeru“, Odisej u „Hekubi“, Krsto Đurković u „Hepi endu“,Otac Filarijon u „Izvanjcu“, Koh u „Zločinu i kazni“, Đuro u „Kako se ko rodi“, Zahar u „Oblomovu“, Ivo u “Udadbi,”.

Neka ovaj mali omaž bude skromno podsjećanje na neprikosnovenog velikana CNP-a uz riječi Šarl de Gola: ,, Ništa veliko neće biti postignuto bez velikih ljudi, a čovek može biti veliki samo ukoliko je odlučan da to i postane. ” Branislav Vuković je svojim glumačkim darom ispisao najljepše stranice istorije CNP-a i prešao u legendu vječnosti 28.04. 2018 godine.

Branislav Vuković- Kako se ko rodi