Željko Bobanović ovim imaginarnim proširivanjem prostora propituje odnos između umjetničkog čina/rada, galerijskog prostora, autora i promatrača
Željko Bobanović / Don Bobo: PHILOSOPHIA PERENNIS
Alkemija tijeka
Željko Bobanović predstavlja višeslojan i zahtjevan projekt. On nudi prezentaciju u dva dijela. U jednom je, na zidovima galerije, razbijeno zrcalo uz printane sekvence iz video-rada. Drugi dio prezentacije je projekcija videa. Tako su u postavu ponuđene dvije vrste pregleda, percepcije rada. Izloženi printevi ključnih scena iz videa i razbijeno zrcalo letimičniji je prikaz promišljanja autora. Pregled cijelog video-rada zahtijeva koncentraciju i udubljivanje. Na promatraču je da odluči kako će pristupiti ovoj ponudi.
Oblikovanje započinje prije snimanja videa. Umjetnik kreće akcionistički: razbija ogledalo. Možemo se prisjetiti čina razbijanja ogledala Michelangela Pistoletta na Bijenalu u Veneciji 2009. godine. Obje akcije unose pitanja neodjeljivosti fizičkog i duhovnog svojstva materije. Jer, razbijena u dijelove, Bobanovićeva i Pistolettova ogledala još uvijek sadrže odsjaje realnog: ne više cijele slike koju bi obuhvaćao okvir, već djeliće, ali uvijek i uporno. Promatrač, smješten u višekratne refleksije razbijenog zrcala, daje dodatni smisao radu. Događa se da špigl smješta gledatelja u svoj prostor/e, dok ono istovremeno ulazi u gledateljev. Bobanović ovim imaginarnim proširivanjem prostora propituje odnos između umjetničkog čina/rada, galerijskog prostora, autora i promatrača.
Veći dio komentara zaslužuje dojmljiv video-rad. On počinje prikazom praznog ožbukanog zida i meditativnom melodijskom linijom, koji su uvod u slijed scena. Ispred istog zida pojavljuju se dva sloja slike: u jednom sloju je razbijeno ogledalo koje odražava lice muškarca i kamere. U prvom sloju kadra nalazimo čovjeka okrenutog leđima, koji vjerojatno stoji. Sliku njegova lica nalazimo u zrcalu. Radnja se nastavlja polako. Osoba ispred ogledala, autor ovog rada, malo se pomiče, tek onoliko koliko se tijelo miče disanjem u dugom mirovanju. Čini se da je zrcalo zarobilo trenutke koji nisu daleki momentu u kojem nalazimo aktera. Tren se pokazuje kao slika. Svi elementi sugeriraju ideju meditacije.
Intrigantni su motivi: ogledalo koje je razbijeno i kamera na stalku. Radnja se nastavlja smjenjivanjem: sasvim polagano nestaje obličje osobe u zrcalu. Kao da se stapa s pozadinom. Poput uspomene koja blijedi u sjećanju. Autor kao da želi iskazati potpuni otklon od vidljivosti htjevši svjedočiti vječno, a ne samo vidljivo postojanje. Glazba koja teče ne gubi intenzitet meditativnosti, vibrirajući poput Gregorijanskih korala koje je rabila katolička, pravoslavna i protestantska liturgija. Iako je u koralima važna riječ, ovdje ju zamjenjuje slika.
Kad zrcalna slika lica nestane, ostaje akter okrenut leđima i slika kamere. Čini se kao da se umjetnik pozdravlja, najprije sa svojim „Ja“, distanciranjem od svoje pojavnosti u materijalnom, socijalnim odnosima intoniranom svijetu. Ukoliko smo se prepustili zvukovima i slici, pitamo se što slijedi. Nestaje li autor pa ostaje kamera ili nestaje kamera pa ostaje obličje? Upravo se to događa: rastapa se autor i ostaje svjedok. Svjedok efemernosti ostaje: kamera koja je bilježila trenutke recentnog događanja.
Pomalja se problematiziranje Ega i odnosa s okolinom, preciznije, sinteza umjetnikova propitivanja odnosa prema realnosti probijanjem membrana memorije. Bobanović ipak nudi materijal za udubljivanje, bez obzira što se i osobno pojavljuje u sekvencama rada. On ne plasira sebe kao nadčovjeka, uostalom, on, njegov lik nestaje prije kamere. Asociran je problem osobne važnosti, umišljenosti ili zapostavljenosti, kao socijalno / filozofsko pitanje mnogih znanih osoba prije njega. Umjetnik ih u nekom trenutku egzistencije dostiže misaono, a prezentira suvremenim načinom: filmom, videom. Tako na neki način osvjetljuje pitanja koja svih muče: osobna sreća, bogatstvo, status, pozicija u društvu, egzistencija… Kao zrela osoba i autor, nema iluzija niti laži: tu je on, njegovo osnovno sredstvo za rad, te njegova prolazna pojavnost. On se ne nastoji svidjeti: hrabro umiruje sebe, čemu slijedi minoriziranje – pretakanjem u nevidljivo.
Evokacije osobnog ega i uma često se sukobljavaju. Iako je zaista potrebno posjedovati otvoreni um, nužno je imati i svijest o sebi kao osobi. Ove kontradiktorne pozicije neophodno je pomiriti kako bi se uopće moglo postići usklađivanje s univerzumom. Iako pojam univerzuma djeluje ambiciozno, u pitanju je usklađivanje sa sobom i okolinom. Uopće se ne treba uskladiti sa zvijezdama ili suncem, samo sa samim sobom. No, mi obični ljudi, ne znamo što je teže: podnositi tijek vremena, sebe same ili susjede… Ovaj video-rad idealan je kao ponuda pomirbe i spoznaje. U njemu nema susjeda, prijatelja, motiva iz prirode, uobičajenih motiva/radnji. Postoji znak individualnog bivstvovanja, njegove iluzije koja je napuknuta i činjenja. Sve ostalo, naoko važno, presudno ili značajno – ne postoji.
Čini se da neki ljudi uz iskustvo spoznaje kreću, poput propovjednika, iskazivati osobno saznanje. Prisjećamo se Sokrata koji se nije borio protiv religije, već protiv praznovjerja. On nije smatrao da se odnos između bogova i ljudi sastoji u razmjeni usluga. Prema njemu, istinska pobožnost jest pravednost. Sokrat je začetnik filozofije entuzijazma.
Opetovani zvuk, na koji nas autor privikava, postaje medij. Slika se decentno mijenja gubeći se u prostoru i vremenu. U percepciju se ugniježđuje mistika. Bez obzira na umjetnikovo „tada“ – kada je video nastao, možemo ga doživjeti „ovdje i sad“ kao ponudu za promišljanje naše osobne pozicije, stanja, trenutka lične povijesti. Nju možemo zaustaviti, ubrzati, usporiti, ali i umiriti postizanjem stanja ravnoteže. To je umijeće, pothvat, napor… ali rezultati nude pomirenje sa sobom i s univerzumom.
Iako ostaje pitanje jesu li ogledalo ili video-snimka projekcija nečijeg fizičkog izgleda ili su također i projekcija duše, ovaj nas rad mami ka spoznaji koja odražava princip jedinstva svega postojećeg u prirodi. Jer, natura je zatrovana materijalnim, dogmatskim, religijsko-materijalnim zamućenjima. U suvremenosti i izmišljenim krizama, npr. zdravstvenim. Potreban su napor, slutnja, rad na sebi, da bi se spoznala univerzalna svijest. Željko Bobanović nas pokušava uputiti prema tragovima samospoznaje koja ujedno nosi i poruku o jednostavnom, ali stalnom tijeku promjena u univerzumu.
Eugen Borkovsky
Željko Bobanović Don Bobo djeluje u sadašnjosti, kroz svoj studio „D13“. Živi u Višnjanu u Istri.
Izložbeni materijal dostupan putem videa:
Gradska galerija Fonticus Grožnjan / Grisignana, od 30. IV. do 22. V 2020. predstavlja
Željko Bobanović / Don Bobo: PHILOSOPHIA PERENNIS, samostalna prezentacija / video projekt
