U sklopu hrvatsko-crnogorske kulturne suradnje predstavljamo crnogorskog književnika Milorada-Miju Popovića

U sklopu hrvatsko-crnogorske kulturne suradnje i izlaska dvije panorame crnogorskog i hrvatskog suvremenog pjesništva Razlog za pjesmu i Odlazak u stihove, koautorskog projekta dr. Željke Lovrenčić i Božidara Prororčića predstavljamo jednog od najznačajnih savremenih crnogorskih pjesnika i dobitnika prestižne “Njegoševe nagrade” Milorada-Miju Popovića

Pročitajte pjesme Milorada-Mije Popovića!

RADE TOMOV

Tako lijep i prijek
mlad i vlastoljubiv.
Samohran, inokosan, tvrdica:
Žuđel njeguški.
Bez potomaka.
Usijana glava –
Čitanjem razvratnih knjiga ištećen.
Konjanik, lovac jarebica.
Ratnik bez dobijene bitke.
Ljubavnik, žuđenik, u celibatu.
Gordi osvetnik, sirak tužni.
Dalek drugima, teškosjen
kao da je stario
životima svih predšasnika.
Orijaškog stasa, malih ruku
grenadirskih prsa, tankonog
mučaljiv, piskavoga glasa.
Nije za vladiku stvoren
Prezire kler
Filozof, autodidakt
jeretičkih ideja,
graditelj škola
obnovitelj štamparstva
opasan za Monarhiju
opasan za sebe
i za Crnogorce
igrač bilijara
putnik.
Njegoš.
Naš Njegoš.
Grudobolni.

PREOBRAŽENJA

Moj soj je oskudijevao u
Tjeskobi
Kao ograđene zvjerinje
Oči
U noći bogatoj
Zvijezdama
Drugari su vozili fordove
I mislili za Hemingveja
Da je porno zvijezda
Preci su imali
Gospodara i Boga
A moja nebeska svetiljka
Smekšala
Kao jesenja krošnja
Blago vama
Zatekoste me smjernog
Kao gospu na starim Portretima.

POZIV ZA PLES

Početak je uvijek bio pjesma.
Treba je mijenjati kao staru guvernantu.
Stidljivo i nostalgično.
U odajama drhte oblici ljudi
izduženih udova
od samoće i avitaminoze.
Čovjeku se jednom prijatelj
mora javiti sa robije.
Bogovi obično nemaju braće.
I sterilni su.
Hodočasnici se danas vraćaju
Imućniji.
Ostarih posmatrajući sunce
na zalasku
sa licem pljosnatim
kao kamen.
Važno je znati ćutati.
Strašila ne snivaju
novogodišnje snove.

ISTJERIVAČI DUHOVA

Egzorcisti zahtijevaju tišinu
prvo da se ne govori
onda da se ne kreće
onda da se ne sluša
da se ne plovi
vesla narušavaju spokojan izgled vode
da se ne stoji pri prozoru
nebeske strijele
bacaju se po svim otvorima
samo u apsolutnoj tišini
ima se naslutiti
izvjesni položaj duha
potrebno ga je opkoliti, opipati
na kraju pridobiti
ili otjerati u vražju mater.

DUŠE NAŠE PUTUJU

Duše naše putuju
ko vesla zaronjena u pamuk
koji se skuplja
na bronzana lica mladih proletera.
Duše naše putuju
ko nada mladog Telemaha
ko gnjev fundamentaliste Homeinija.
Duše naše plivaju
u plavkastim otvorima arhaičnih puškarnica
duše naše će odjedriti naočigled
zvijeri i kućnih pomoćnica.

SOLIPSIST

Ipak, ne ostavljaj me samog
na dnevnoj svjetlosti oglodanog:
pribodenog na zatvoreno oko
na smrznuti kapak –
umramorenog
ko razapeta sjenka.
Ne ostavljaj me samog.
Imam okrutnu krv
i mračan rodoslov.
Pogledaj u moje srce:
vidjećeš prazan kavez
i praznu pticu koja odlazi.

RASKRŠĆE

U međuvremenu smo dobili podbratke
stambene kredite
plačljivu i nezahvalnu djecu.
Žene su postale džangrizave
jer smo otromili
a nijesmo se uspjeli obogatiti.
I zemlja se umnogome promijenila
od posljednje nacionalne revolucije.
Zatravilo je njeno mrko lice
a na sitnogoričnim granama
iznad riječnih tokova
lelujaju zamršene plastične kese
koje je sa smetlišta
nanio sjeverni vjetar.
Fabričke hale podsjećaju
na prazne očne duplje
radnička klasa se razmiljela
praznih trbuha i srca
po buvljacima i gradskim uglovima.
Gramzive ruke Nove Klase
jednako neštedimice su obujmile
one što su prezirali rituale moći
kao i one koji se klanjaju svakoj moći
pretvarajući ih u neraščlanjenu
istrošenu masu
zglobova, pršljenova i mesa
bez mirisa i bez glasa.
Iz ovakvog poraza nije moguće
stvoriti nekakav mit
jer smo ugaženi od naših oligarha
dok smo obilazili oko samih sebe
a ne od krvopija što tlače
i naše neprijatelje.
Je li se onda vrijedilo boriti
je li se naša ideja
samostalnosti i bratstva
od silnog utanačivanja
gdje je sloboda
gdje je napredak
gdje je pravednost
pretvorila u brbljanje zbrinutih
i ćutnju uvrijeđenih.
Je li pravednost blijeda
i raščupana zvijezda
poprskana muvljim okotom
što nezatomljivo ponire u mrklinu
u crno zapretano ognjište
Je li nas poremećaj krvotoka
groktanje, burljanje, bučanje
želuca i crijeva
rituali sjedenja
lažno dobročinstvo
glasovi u hodnicima
glasine na trgovima
ili želja za dopadanjem
učinilo slabim, podatnim
kratkovidim.

MILORAD – MIJO POPOVIĆ – izvor foto faktor.ba

MILORAD – MIJO POPOVIĆ rođen je 1957. godine u Lipi Cuckoj, kod Cetinja. Autor je sedam knjiga poezije i šest knjiga eseja na temu crnogorskog nacionalnog pitanja. Djela su mu prevođena na brojne strane jezike. Objavio je knjige pjesama: Sa trga glodara (1981), So Jude (1982), Nema više klađenja (1985), Red se polako zavodi (1987), Cetinjski ljetopis (1991), Nesigurna zemlja ( 2005), Raskršća (2008). Objavljen mu je i izbor iz poezije Mjesto polaska (2016), Agnostik i nebo (2018). Na slovenačkom mu je objavljena knjiga pjesama Nesigurna zemlja (2007), a poezija mu je u časopisima i antologijama prevođenja na: engleski, italijanski, njemački, turski, češki, poljski, litvanski, mađarski, rumunski, albanski, bugarski, makedonski jezik. Pjesme su mu zastupljene u više antologija crnogorske i jugoslovenske poezije. Dobitnik je Nagrade za najbolju knjigu u Crnoj Gori, 1982. godine, te nagrade Risto Ratković, 2005. Za knjigu Raskršća Popović je 2009. godine dobio nagradu Miroslavovo jevanđelje. Objavio knjige eseja: Mali narod i nacionalizam (1998), Crnogorsko pitanje, dva izdanja (1999. i 2000.), Podijeljena nacija ( 2010), Njegoš i crnogorska nacija (2011), Njegoševo nasljeđe ( 2013), Što da se radi (2018). „Crnogorsko pitanje“ je prevedeno na bugarski (Černogorskij vopros, Sofija 2001) i na italijanski jezik, dva izdanja (La questione montenegrina, Rim 2002. i 2003.). Autor je romana Karnera (2012) u izdanju zagrebačke Frakture i cetinjskog OKF-a, za koji je 2013. godine dobio nagradu Meša Selimović u Tuzli i romana Čovjek bez lica, Zagreb – Cetinje 2016. Dobitnik je najvećeg državnog priznanja – Trinaestojulske nagrade za 2016. godinu, kao i Njegoševe nagrade 2017. za roman Čovjek bez lica. Jedan je od osnivača časopisa za književnost, kulturu i društvena pitanja ARS (1986). Utemeljitelj je crnogorskog PEN centra i predsjednik crnogorske sekcije PEN-a (1989–1990), prije formiranja samostalnog nacionalnog PEN centra. Dopisni je član Evropske akademije poezije, sa sjedištem u Luksemburgu. Trenutno je predsjednik Crnogorskog društva nezavisnih književnika (CDNK) i direktor Otvorenog kulturnog foruma (OKF) sa Cetinja, izdavača savremene crnogorske i južnoslovenskih književnosti, te časopisa ARS. Ima status Istaknutog kulturnog stvaraoca Crne Gore.

Autor: Božidar Proročić