U sklopu hrvatsko-crnogorske kulturne suradnje i izlaska dvije panorame crnogorskog i hrvatskog suvremenog pjesništva Razlog za pjesmu i Odlazak u stihove, koautorskog projekta dr. Željke Lovrenčić i Božidara Prororčića predstavljamo crnogorskog književnika i disidenta Balšu Brkovića

Pročitajte pjesme crnogorskog pjesnika Balše Brkovića!

NOĆ U BRUNDISIUMU
(DER TOD DAS VERGIL)

Po Hermanu Brohu
Ima jedan tren u noći
kada prestajem da vidim plavet.
I koliko god svoje oči galijama gradio
mora nigdje nema i čas je
kada snagom vrišti i mre crnilo.
Tek potom doći ono što i
drugi, probuđeni, vide.
Ovako govori, u susret ponoćnom času,
lučki stražar u Brundisiumu
Antonio Diocleat, oslonjen na lijepu tupost
riđeg Junija Gala.

AVE MARIJA

Zdravo Marijo, majko gradova,
budi uz mene – da najvišu kulu bijelu
na Katedrali koju gradim (glad ova,
eto, mene tjera) jednom obgrlim cijelu.
Zdravo Marijo, Boginjo cjelova,
budi uz mene onda kada čula trnu

  • dok ljubio budem (bol ova,
    eto, mene tjera) najljepšu od svih žena crnu.
    Zdravo Marijo, zaštitnice brodova,
    budi uz mene i kada svi odu
  • pa, sam na pučini (zlost ova,
    eto, mene tjera) lice ti vidim gledajuć u vodu.

(sonet br. 12)

THOMAS MISLI O SINU

Moj sin Brian, Gospode, diše smrdljivi vazduh
jednog radničkog staništa ukraj Londona,
tog barbarskog Babilona,
sumorni misli Thomas.
A mi Kelti smo ljudi osjetljivi na očinstvo!
(kako da mu ucrtam ovaj zemljopis slijepi
kako reći Nijeme Povijesti nepočinstvo
il ludu neku travu što svaku ranu krijepi?)
Uzalud sve je. Cinizam. Zona strategija!
(Prisjećam se Oca. O, pa to je samo smetnja!)
A što su priče luđe, luđe žal te razbija.
Uzalud, Thomase. Nedostatno! Ko kiša ljetnja…
I čemu lament, patos, ovo topljenje lirsko,
kad sve će jednom znati to malo pseto irsko!

(1999.)

SVETI PAVLE

Ukraj vode stajao je oslonjen
na sopstvenu bojazan,
leđima zagledan u ono
što odveć dobro zna.
Zagledan leđima u svaki kamen zanosa svog
I u potiljak svojoj Lži.
Tu negdje bio je korak toliko drugačiji
od svih koraka.
(Kojom stopom koračam Ezra,
neizvjestan put je svaka staza odavde…
Ipak, mnoštvo linija, stotinu pjevanja
i oči moje tamo i tamo da sve viđeno bude…)
A onda mu je prišao Grčki Vrač.

POSLANICA PRIJATELJU:
NEKA GOSPOD BLAGOSLOVI GERMANIJU

Bečanoviću, njegovim načinom,
nakon objavljivanja ”All Apologies:
Neka Bog blagoslovi Ameriku”
Posljednje ljudsko djelo koje će umrijeti
biće njemačka idealistička filozofija,
i zato – Gospode, blagoslovi Germaniju…
Ljudi nikada nisu bili prisniji sa Tobom
od onog časa kada je Princ pjesnika,
(blagoslovi ga, Oče!
Fridrich je majstor iz Njemačke)
Rekao Tvoje odsustvo.
Blagoslovi sve njene pjesnike (svijet
koji živimo ispjevali su njemački pjesnici),
i blagoslovi, jer ničeg nema
gdje tvoj blagoslov izostaje…
Stoga, neka Bog blagoslovi Njemačku!
I njena polja jabukovih nasada oko
Frankfurta,
i sve što su ljudi uzmogli,
tu, u srcu Evrope.
Blagoslovi sve njene kompozitore,
Petog jevanđelistu
Bacha: pravio je potomstvo i muziku, a to su
najdostojniji poslovi na zemlji.
Neka Gospod blagoslovi Germaniju,
i njene gotičke katedrale: još od babilonske
propasti graditelji nisu bili bliži Bogu,
i minhenske pivnice pune srećnih ljudi:
blagoslovi porodice koje
uživaju u kobasicama i pivu.
Neka Tvojom voljom bude blagoslovena
Leni Riefenstahl,
najljepša žena vijeka koji je počeo
Sarom Bernard, a završio Madonnom.
Ona je pravila filmove o ljepoti
onih koji su napravljeni na sliku tvoju:
ona je najbolje tvoju lijepost vidjela.
Neka Bog blagoslovi i Katrin Krabe
i sve istočnonjemačke atletičarke:
te žene su u oskudno vrijeme
sačuvale sjećanje
na samopouzdanje.
Blagoslovi Gospode Germaniju,
i njene porno glumce (ne postoji
ljepša Ikona Pada od Charin Shubert,
neka je blagoslovena),
i vesele radnike u halama BMW-a,
i nebo iznad Schtutgarta,
posuto trokrakim zvijezdama,
i nebo iznad Belina, i sve
anđele Tevtonije,
i Krupove topionice koje mijenjaju boju
neba iznad Alemanije,
i njene slikare koji su bježali u Ameriku:
Maxa Ernsta i Georgea Grosza,
I pisce koji su tim putem išli:
Thomasa Manna dok piše Faustusa,
(i njegovog sina Klausa dok piše Mefista
blagoslovi: oprosti mu samoubistvo)
Brechta dok puši najbolju virdžinija-cigaru,
i one koji su ostajali: Ernsta Jyngera i
Gotfrida Bena, bar Ti znaš
Wozu dichter,
i ulice Hamburga (nikada puste) prekrivene
dahom Baltika, sjevernog Mediterana,
i Aleksanderplac nasred glavnog grada.
Neka Bog blagoslovi Njemačku,
i prije svih, njene filozofe:
Hegela i Schellinga, dok u studentskoj
Sobi sa Helderlinom crtaju budućnost Duha;
Nietzhea, jer je prvi shvatio šta su
Poezija i Tijelo;
Svetog Martina, jer je riješen bio
Nacrtati obrise Velikog Ništa,
(ta izvjesna intimnost povodom Smrti),
Blagoslovi njegov prezir prema Tehnici,
On je najmudriju knjigu nakon Platona
Napisao bez električnog osvjetljenja;
I Carla Schmidta, jer je znao da se najbolje
Ogledamo u Neprijatelju,
i Ludviga Clagesa: on je dijagnosticirao
usud logocentrizma,
i Oswalda Spenglera koji je mislio
Zapad i Propast,
I Cassirera, Gadmera, Finka,
i francuske čitaoce njemačkih filozofa,
(oni svemu tome poklanjaju
I neku fatalnu raskoš)
Neka Bog blagoslovi i njene ljevičare…
I njene teroriste koji su
Od sedamdesetih godina XX vijeka
Napravili jedan bizarni eksplozivni
Barok: znali su da spasonosno raste
Samo tamo gdje je opasnost.
(Andreasa Badera i Urlike Mainhoff
Pozdravljam na Nebu
Koje ih je toliko sablažnjavalo)
I sinove Njemaca
Kojima majke nijesu smjele govoriti o
odsutnom roditelju.
Neka Bog blagoslovi i njene ratnike!
Najbolje vojnike na svijetu
Koji gube sve Velike ratove, jer,
samo Poraz nosi značenje: na zgarištima
noču Nove Mitologije.
Neka bog blagoslovi i njemačke Jevreje,
Mnogi od njih ponosno su
Nosili svoju rođenost u Njemstvu.
Neka Bog blagoslovi i sve njemačke
ekspresioniste:
slikare, filmadžije, pjesnike;
”Nove varvare” Baselitza i Richtera;
Anselma Kiefera, najvećeg današnjeg slikara!
Blagoslovi Gospode Germaniju,
Svetu zamlju nasred Evrope,
I sve njeno Blagoslovi.
Žene i djecu, i zamišljene muškarce.
Blagoslovi Njemačku, Bože,
zemlju koja te žudi!

(7. februar 01.)

BALŠA BRKOVIĆ (Titograd, 1966, današnja Podgorica) je pisac, književni i pozorišni kritičar. Sin je istaknutog crnogorskog pisca Jevrema Brkovića. Završio je Filološki fakultet u Beogradu, Grupa za opštu književnost i teoriju književnosti. Početkom devedesetih godina je, slijedeći oca,pripadao grupi crnogorskih intelektualaca koji su se usprotivili ratu i politici crnogorskih vlasti. Bio je urednik za kulturu Liberala, zvaničnog glasila Liberalnog saveza Crne Gore, a urednik je i kolumnista dnevnika Vijesti i urednik kulturne rubrike ,,Art” u istom, od njegovog osnivanja, 1997. godine. Dobio je državnu nagradu Miroslavljevo jevanđelje za roman Privatna galerija, 2003. godine. Član je Crnogorskog PEN centra i Crnogorskog društva nezavisnih književnika. Objavio je zbirke poezije:Konji jedu breskve (1985), Filip boje srebra (1991), Rt Svete Marije (1993), Contrapposto (1998), Dvojenje (2001), Crno igralište (2017). Romani: Privatna galerija (2002), Paranoja u Podgorici (2010), Plaža Imelde Markos (2013), Bandini bar (2018). Knjiga pripovijedaka: Berlinski krug (2008).

B.P.