PIŠEM: PJESMA, ČITAM: JEZIK, ZAVIČAJ, HRVATSKA

Uza stihozbirku Ante Žužula: Čuvati na tamnom mjestu

Uzdizao pjesnik pjesmotvor žarom riječi, ehom zavičaja, ljepotom.
Klesao, zidao, gradio, ćemerio, tvrdio stih. Vatrom, vodom,
zemljom, zrakom. Nebom. Što bijaše ishodište i počelo u otajnu
misao stalo. Ocvalo. U jednu riječ. U zov. I riječ se rodi u pjesmu,
pjesmotvor, dom, bitak, rod. Pjesnik piše: pjesma. Čita: jezik, zavičaj,
Hrvatska.

Kada uzmanjka vatre, žara, uzdisaja, pjesnik se sjeti izgubljenih
zanata /ne zaboravljenih/ i bi: vezilja, klesar, zidar, gangaš, vinar,
težak, kozar, šaman, žetelac, postolar, tkalac, prosjak, ranar, ložač,
sanjar, čarobnjak, orač, ronac, vračar, zvonar, pijanac.

I kada sve to bi, onda je zvao žutim glasom: nedirnute bjeline, sobu
punu knjiga, otetu pjesmu, prazno mjesto, more od pjesama, kolonu
mucavih riječi, neznane staze, niz od kupine, peračicu nad vodama,
nezgotovljen stih, polog u krtolu.

I kada sve to bi, pojaviše se onjušena stopala: krvava pjesma na
usnama, mrcenjaš, zapaljen sutrašnji dan, sadnica, breme vode, štap
i starac, oporuka, išton dvojac, ranjen od zarona, zingani kovčeg,
gluhe dubine, zatvorene škure, ranjene oči, sjena što te ostavlja.

I kada sve to bi, slijedi gaženje po divljoj riječi, i: divlji početak,
bez mjesta znak, odbjegli vuk, smokova zemlja, ponornica, noge u
moru, oda vinu, oči, izvorište šuma, razapeti dio mjesečine, knjiga,
izgovorene riječi, krošnja grožđa, cvjetanje, kraški stvor, kozlići,
kameno leglo.

I kada sve to bi, eto svečane izjave. Bivam mlađi. Da je tako,
svjedoči: imotska mater, imotska likaruša, imotski sonet, imotski
pejsaž, imotska noć, preslica, tvoje mjesto, recept, maginja, rana,
jambori svetog Luke, porođajne muke, lasice, jeka.

Pjesnik Ante pisao, risao, tvorio, krovio, domio, pitomio: rukom,
perom, umom, srcem, duhom. Stvorio prvorazredno pjesničko djelo.
Čuvati na tamnom mjestu. Zašto? Da od velike i blještave svjetlosti
ne potamni nego se u poj zauvijek udomi.

Pero Pavlović