Igor Petrić – IGRA RIJEČI

dokolica, zagonetka, slagalica

uvijek nešto
naopako, obrnuto, izvrnuto
i ovako i onako
svakako i nikako
baš lijepo, tužno, uzvišeno, jadno

danas nisam postao pionir
ni sutra neću
ne želim mahati zastavama
prepotentnim ljudima u sivim odjelima
ne želim stajati bos na kiši

kad odrastem
ne želim biti ronin
kada odem ne treba mi ništa
osim znamena malog
samo deset slova na crnoj kamenoj ploči

na kraju krajeva i svih početaka
uzet ću onu zelenu,
onu plavu vodicu za ispiranje usta
jer danas je dan za ispiranje
riječi i nerazumljivih rečenica

slagalica, dokolica, zagonetka

pridruži se slavlju
večera će biti poslužena na vrijeme
ili malo kasnije
nakon večere mučnina
proljev i povraćanje

nije do tebe
nije do nikoga
bit će da je hrana pokvarena
salmonela, trihinela
triper i gljivična infekcija

staklena površina neprozirna
razbijena slučajno, namjerno
krv pomiješana s pepelom
i pijeskom za čišćenje
ljudskih otpadaka

stvarno više ništa ne razumijem
zašto je danas utorak
kad još jučer bila je srijeda
jebeni ponedjeljak i subota
tjedan u tjednu prije tjedna

zagonetka, slagalica, dokolica

uvijek nešto
naopako
obrnuto
izvrnuto, isto
i drugačije

crno iako je bijelo
prljavo
blatno
lijevo
i kad bi trebalo biti desno

ovakvo
onakvo
ponekad malo
nevidljivo
ponekad veliko

i smrdi, zaudara
lijepo miriše
na uzorana polja
gnoj, govna
proljeće

Prazne ulice

Razumijem kad kažeš
„nema me“,
iako te vidim iza zavjese,
iako znam da ponekad iza vrata sjediš
sklupčana u grču vlastitog vriska,
vlastite boli
i kad ništa ne boli te.

Razumijem kad kažeš
„briga me“
i kad želiš vikati,
ti vičeš u sebi najglasnije,
samo da drugi ne čuju,
ne vide.

Razumijem kad kažeš
„volim i mrzim te“,
iako si sama
i uz tebe trenutno nitko nije.

Razumijem sve
iako ne znam od kad te poznajem.
Poznajem li uopće sebe?
Poznajem li ikoga više?

Ulice su prazne nakon vjetra
i one dosadne,
dosadnjikave sitne
kiše.

Gdje su svi nestali? Svi ti ljudi,
prijatelji, neprijatelji,
djeca i njihove drvene igračke?
Zašto se skrivaju od tebe,
mene, nas?

Ti čekaš, iako predosjećaš
prošlost se neće vratiti.
Zato šutiš i pretvaraš se u plavog leptira,
koji ne vidi ništa dalje od svojih prevelikih krila
i njihove crne sjene.

Sjećaš li se ičega.
Sjećaš li se svog izmišljenog prijatelja iz djetinjstva,
ili si mu jednostavno zaboravila ime.
Upravo zato razumijem kad kažeš
„nema me, ne mogu i ne želim više“.

Strpi se još malo.
Zaboravi, opusti
i prepusti se životu.

Tvoje vrijeme tek dolazi.
Tvoje vrijeme samo što nije…

Uspavanka

Noć se polako topi
u čaši jutarnje svjetlosti,
stariš.

Uz ritam teških koraka,
krvnih zrnaca
opijenih etanolom
i ustajalim zrakom skučenih stratišta,
stariš.

Zorom slaveći nova buđenja,
mišići se polako zagrijavaju na radnu temperaturu,
praćeni nejasnim mrmljanjem
prvih riječi dobrodošlice,
stariš.

Nitko te ne razumije.
Uznemiruje ih tvoja smirenost,
dok analiziraš njihovo postojanje,
stariš.

Sjedeći bezbrižno
zavaljen u naslonjaču
i ništa ti više nije bitno,
stariš.

Spreman i odlučan za skorašnji odlazak
nečujno poput sjenke što kroz vrijeme
nježno gubi svoj tamni sjaj,
možda posljednji put budiš se
uz svjetlost novih svitanja,
stariš.

Znam!

Animalia (ljudi paučnjaci)

Čudan je osjećaj
kad vidiš sebe
kako se gledaš u ogledalu
i ne znaš
što bi tom čovjeku rekao.

Što duže gledaš,
gubiš orijentaciju.
Prostor u vremenu, koje još nije počelo,
mijenja se prebrzo.

Gledaš
i čudiš se toj prikazi
koju od nekud poznaješ.
Možda je čovjek, možda životinja.

Progovaraš.
Pitaš štošta,
ali s one strane ogledala,
na ovu stranu zvukovi ne dopiru,
zvukovi se ne prenose.

Nijema slika sliku upija
i kad se jednom
jedna u drugu prelije
svijet će postati
samo još jedna usputna refleksija
koje se nitko neće sjećati.

Čudan je osjećaj
ne osjećati ništa promatrajući ljude
koji vise na mrežama
i strpljivo vrebaju jedni druge.

Igor Petrić, Sisak