KRIŽALJKA ZA ČITANJE “HRVATOSAURA”

Deveta knjiga poezije Ljube Krmeka, intrigantno i simptomatično naslovlje­na Hrvatosauri, više no bilo koja njegova stihozbirka dosada, svjedoči upravo ovakvu vrstu izazova i potiče na promišljanje o takvome tijesnom prostoru

Piše: prof. dr. sc. Tina Laco

…Dajem se na posao Jer
Nije to šala
Izići zauvijek iz tog vražjeg broja
Pa otići daleko Čak do iznad svoje sudbine…

Pomni i dosljedni čitatelji poezije Anđelka Vuletića prepo­znat će prethodne stihove pjesme Križaljka za čitanje sudbine, iz istoimene zbirke objavljene 1985. godine. Osim po klasičnoj vuletićevskoj, ali ovdje i pamfletski podcrtanoj bačenosti lirsko­ga Subjekta u poziciju otuđenosti naspram Drugih, Svijeta – pa i Samoga Sebe, ova je pjesma pamtljiva po jednome netipično lirskom, zapravo, nepoetskome stihovnom izletu, u kojemu autor osjetno postaje svjestan ograničenosti lirskoga izraza, prepušta se mnogo plauzibilnijem proznome diskursu, iskazu struje svi­jesti, pri čemu poseže (i) za znakovima, brojevima, i simbolima. Vuletićev očuđujući potez gotovo da predstavlja kapitulaciju je­zika nad čudovišnom stvarnošću, onom stvarnošću koju je G. G. Márquez, samo koju godinu ranije, opisao prilikom svoga govo­ra na dodjeli Nobelove nagrade, skromno rekavši da je njegova književna zasluga sadržana tek u jezičnome uobličavanju onoga što ga okružuje. U njegovu je glasovitom romanu, Sto godina sa­moće, ipak očito da je riječ o nečemu mnogo višem od jezičnoga uobličavanja: naime, autor pišući sudbine obitelji Buendía isto­dobno svjedoči borbeni proces između Samoga Sebe i Jezika.

Neslučajno podsjećam upravo na ova dva sasvim razvidna primjera tijesnoga prostora između književnika i njegova esen­cijalnog oruđa – ponajprije jezika, a zatim žanra, forme, stila – prostora u kojemu se istodobno stvara i istražuje, u kojemu se podjednako ostvaruju ciljevi i kompromisi, u kojemu je konačni produkt podjednako važan koliko i sam proces. Deveta knjiga poezije Ljube Krmeka, intrigantno i simptomatično naslovlje­na Hrvatosauri, više no bilo koja njegova stihozbirka dosada, svjedoči upravo ovakvu vrstu izazova i potiče na promišljanje o takvome tijesnom prostoru.

U usporedbi s ostalim autorovim zbirkama (a nužno je, za razumijevanje Hrvatosaura, i na njih se podsjetiti), i ova se može okarakterizirati kao (post)moderna, angažirana poezija, tipično Krmekovog tematskoga kruga, u kojoj je prostor stiha zona bezgranične, stilske i jezične, igre. Ipak, svoje ionako uvi­jek klimavo povjerenje u (postojeći) jezik i moduse pjesničke komunikacije Ljubo Krmek u ovoj zbirci ne samo da dovodi do krajnjih granica skepse nego ga potpuno poništava, dajući svome lirskom Subjektu potpuno nov, neočekivan, borben, ne­milosrdno kritičan, izrazito sarkastično intoniran glas.

Pozabaviti se Krmekovom poezijom znači nužno prije svega baviti se jezikom – naime, način na koji pjesnik tretira čak i najmanje jedinice jezičnoga iskaza upućuje na kompleksnost i mnogobrojnost slojeva njegova razumijevanja svijeta. U tome je smislu, u Hrvatosaurima Krmek beskompromisan i nemilo­srdan: gotovo nemoguće, začuđujuće, neizgovorljive fonetske veze u riječima, u stihovima, upućuju na dvije važne dimenzije njegova pjesništva. Ponajprije, on, kao autor, u Hrvatosaurima ne samo da propituje granice (pjesničkoga) jezika, nego istražu­je samu komunikaciju, dovodeći je gotovo do apsurda; s druge strane, ovako uočene veze jasan su odraz otpora njegova lirskog Subjekta naspram postojeće zadatosti (pozicije, situacije, susta­va). Ovi otuđeni, „strmoglavljeni“ fonemi, glasovi na sadržaj­nome planu jesu preslika njegova lirskog protagonista, „Golog Glasa“, jednako otuđenog, jednako strmoglavljenog u ponor. Leksička razigranost nije novost Krmekova stvaranja, ali ona u Hrvatosaurima ne predstavlja samo autohtoni autorski potpis: nametnuta je kao dominantna, obligatorna matrica. Ne radi se više ovdje, zapravo, ni samo o leksičkoj razigranosti (štoviše, u pjesmama kao što je Osljepljenik bilo bi to ravno banaliziranju), Ljubo Krmek – Hrvatosauri 88 89 Ljubo Krmek – Hrvatosauri radi se o poeti koji duboko promišlja o sinergiji svih razina lir­skoga iskaza: njegov lirski subjekt otkriva sarkazam i ironiju kao jedine (moguće) (preostale) načine suočavanja s onom marque­zovskom čudovišnom stvarnošću, pa i Krmek duboko ukorije­njuje te elemente ne samo u svaku svoju filozofski intoniranu metaforu, u svaku apokaliptičnu sliku, nego i u kaotične, one običavajuće odnose unutar samih riječi, unutar njihova zvuka.

Gotovo iznenađujuće dominantan, oštar i beskompromisan sarkazam koji je, zapravo, „gradivni materijal“ ove zbirke, ra­zumijeva se kao jedini mogući modus operandi u specifičnome prostoru i vremenu: u preovladavajućem osjećaju nepripadno­sti, sarkazam je jedini odgovor na licemjerje koje autor otkriva kao suštinski element svijeta. No, on nije pamfletski izlizan, niti je autorov angažman deklarativan: nadomišljajući vlastiti jezik, Ljubo Krmek izbjegao je takve „zamke“ i uspio svoje stihove u potpunosti osloboditi deklamacije, patetike i ispraznosti.

Krmek je jedan od rijetkih pjesnika koji uspijeva biti anga­žiran (on se se perom ne bori, nego perom udara), dosljedan u svojoj kritici i tretirati određene teme bez truna patosa. Takvu si je zamku u ovoj zbirci sâm postavio, ali i lucidno otklonio: njegov lirski Subjekt mogao je kroz vrlo jasnu artikulaciju otu­đenosti, bijega, otpora, razočarenja, pobunjenosti zadobiti di­menziju klasično romantičarskoga, gotovo demonskoga junaka koji se izgrađuje u kontrastu Ja – Ostatak svijeta (osobito ako se u obzir uzme i pjesnikovo vrlo prepoznatljivo poigravanje tra­dicijom, arhaičnošću, mističnim, narodnim….). No, ovdje se ne radi o takvoj vrsti otuđenja, ne radi se čak ni o aktivnome otpo­ru ni o rezolutnoj rezignaciji. Radi se o pat-poziciji Krmekova lirskoga Subjekta, čija se kompleksnost u potpunosti artikulira u stihovima pjesme Usadašnjen:

Ne mogu
Ništa ne primjećivati
Ništa ne osjećati

Smanjeniji
Stanjeniji
Zaglušeniji

Upravo zato se Krmekovi Hrvatosauri mogu čitati kao an­gažirana, „pobunjenička“ poezija, u kojoj, međutim, ne postoji onaj kamijevski tip pobunjenika koji govori „da“ samim time što govori „ne“: Krmekovom pobunjeniku nije dovoljno i nije moguće reći „ne“, a besmisleno je i iluzorno izgovoriti „da.“

S obzirom da se radi o Krmekovoj devetoj zbirci poezije, vrijeme je da se progovori o važnoj osobini njegova stvaranja (a tiče se cjelokupnoga autorova opusa), koja do sada, baš do ove zbirke, možda nije mogla biti primijećena: Hrvatosauri bi mogli biti epilog jedne vrlo specifične i sasvim jasno ocrtane Krmekove pjesničke priče. Njegove se dosadašnje zbirke, za­ključno s ovom, gotovo mogu promatrati kao različiti dijelovi jedne cjeline, svojevrsnog metaforičkoga putovanja jednog te istog lirskoga Subjekta, koji, u maniri srednjovjekovnih mo­raliteta, zadobiva na slojevitosti i kompleksnosti na različitim stanicama svoga putovanja, dok ne doživi konačni preobražaj. Sasvim radikalan preobražaj toga Subjekta osvjedočen je upra­vo u zbirci Hrvatosauri, gdje, umjesto, klasičnog hepienda, stoji „pitanje svih pitanja: „Što me to tebi vraća…?“ Zaista, jednako kao što je V. Pavletić cjelokupno stvaranje A. Vuletića ocije­nio kao „čvrstu konzistentnu cjelinu“, uočavajući veze između „teksta, ozračja i značenja“ u njegovim romanima i stihozbir­kama, tako se može zaključiti da su Krmekovi Hrvatosauri za­vršetak jedne poetske cjeline, sastavljene od različitih zbirki, koje se povezuju upravo specifičnim odnosom lirskoga Subjek­ta i Svijeta: do ove zbirke i snoviti, i razigrani, i melankolični i trpeći i ogorčeni Subjekt sada se artikulira kao Goli Glas, oštri i sarkastični kroničar kaosa jednoga kulturnog kruga. I ne čini li se, stoga, da je Ljubo Krmek, zaključno sa zbirkom Hrvato­sauri, napisao i dramu, pa i tragediju jednoga naroda i jednoga Ljubo Krmek – Hrvatosauri 90 91 Ljubo Krmek – Hrvatosauri vremena, roman o tome narodu i tome vremenu, baš kao što je to učinio Mak Dizdar Kamenim spavačem?

Koliko je arhitektonika Hrvatosaura promišljena i (semio­tički) dosljedna i potentna, postaje razvidno i kroz Krmekove originalne tvorenice: sâm naslov zbirke može se iščitati i kao upozorenje i kritika i podsjećanje (povijest/tradicija – izumi­ranje – krivnja). Na početku, Kamenolomnica se razumijeva kao svojevrsni prolog, podtekst cijele zbirke. Kompozicija po­jedinih ciklusa, dakako, nije slučajnost: u ciklusu „Tijesnice“ (što može upućivati na pridjev „tijesno“, ono što stišće, pritišće, guši) nosivi su pojmovi/motivi straha, otupljenosti, obeshra­brenosti, traženja, koprcanja, spasa, smanjenosti, stanjenosti, zaglušenosti; „Sirije“ pak postaju sinonimi za muku prouzro­čenu iskustvima tjelesne boli i paralizirajuće neizvjesnosti, u kojemu Subjekt osobito propituje vlastito poimanje Prisutnosti u Vremenu. Zanimljivo je da lirski Subjekt mijenja svoju po­ziciju u i naspram svijeta definirajući se povremeno kroz inti­mni, povremeno kroz kolektivni plan, odnosno kroz „Ja“ i kroz „Mi“ naspram „Tebe“ i „Vas.“ Na planu cijele zbirke (ali zapravo i dosadašnjega razvoja svojevrsnoga junaka Krmekova sveu­kupnoga pjesničkoga stvaranja), uočljiv je prijelaz iz pozicije kolektiva, masovnoga, zajedničkoga na plan intimnoga, privat­noga, skrivenoga, što se zapravo može iščitati i kao epilog.

Ljubo Krmek je Hrvatosaurima zatvorio poglavlje jedne ja­sno definirane poetske drame: učinio je to izdižući Goli Glas svoga lirskoga Subjekta iznad glasa kolektiva (upravo je to, da se vratimo na sami početak, vuletićevski tzv. „izlazak iz bro­ja!“), obračunavajući ga sa svijetom, s vremenom, s prostorom, pa i sa samim sobom, te ga je neminovno povukao u sigurnost vlastite intime, gdje se otvaraju, baš kao i u Vuletićevoj besko­načnosti, nove križaljke. Obožavatelji poetske razigranosti, slo­jevitosti i originalnosti Ljube Krmeka s nestrpljenjem će je (do)čekati.