Kako se osjećaju zdravstveni djelatnici u stalnom susretu s bolesti – strah, stres…

doctor, gray hair, experience

Liječnici, medicinske sestre i drugi zdravstveni radnici junaci su borbe protiv pandemije koronavirusa koje građani diljem svijeta nagrađuju pljeskom s ulica i balkona

Zdravstveni radnici nose se s ogromnim priljevom pacijenata, a na mnogim mjestima i s nestašicom zaštitne opreme zbog čega strahuju da će se i sami zaraziti. U liječenju pacijenata često moraju donositi odluke koje slamaju srce.

Novinari France Pressea razgovarali su sa zdravstvenim radnicima diljem svijeta kako bi otkrili kako je biti na prvoj liniji borbe protiv pandemije.

Italija: Ne smijemo se razboljeti

U Italiji, jednoj od najpogođenijih država, od covida-19 već je preminulo više od stotinu liječnika, a zaražene su tisuće zdravstvenih radnika.

Silvana de Florio, glavna sestara na intenzivnoj njezi bolnice Tor Vergata u Rimu, naglašava važnost primjerene zaštitne opreme kako bi se izbjegla zaraza – maski, vizira, rukavica i odijela.

– Procijenili smo da u sedmosatnoj smjeni potrošimo između 40 i 50 minuta samo na odijevanje, naglašava De Florio. – Što se tiče pranja i dekontaminacije ruku, govorimo o 60 do 75 minuta dnevno, rekla je netom što je upozorila kolegicu da ne nosi masku.

– Zdravstveni radnici ne smiju se razboljeti, ne toliko zbog sposobnosti za rad, nego zato jer to ne bi bilo pošteno.

Ekvador: Mrtvačnice su pune

U ekvadorskom lučkom gradu Guayaquilu, razboljela sestra ne sakriva svoj bijes: osamdeset njezinih kolega je zaraženo, a pet je već umrlo.

Ekvador je jedna država u Južnoj Americi s izrazito teškom situacijom. Stotine tijela leže u kućama jer su mrtvačnice prepune.

– Otišli smo u rat bez ikakvog oružja, rekla je 55-godišnja medicinska sestra koja je željela ostati neimenovana.

– Potrebna oprema nije bila spremna iako je pandemija već uništavala Europu, govori sestra koja se odmara kod kuće jer u bolnicama više nema mjesta.

Pacijenti s teškim simptomima stizali su na njezin odjel, ali zbog “manjka testova tretirani su kao da imaju gripu i poslani kući”

– Nismo imali nikakvu zaštitnu opremu, no nismo mogli odbiti liječiti pacijente, zaključila je.

Urgent Care Near Me | Doctors In Italy

SAD: Nedostatak opreme

Na nestašicu opreme žali se i Judy Sheridan-Gonzalez, predsjednica udruženja medicinskih sestara savezne države New York.

– Nemamo oružje i oklope da se zaštitimo od neprijatelja, rekla je na nedavnom prosvjedu ispred bolnice.

Benny Mathew, 43-godišnji medicinar iz New Yorka, kazao je kako se zarazio koronavirusom kad se skrbio za najmanje četiri pacijenata iako nije imao adekvatnu zaštitu.  Nedugo poslije, kad mu se temperatura povukla, bolnica ga je tražila da se vrati na posao.

– Rekli su mi da se mogu vratiti na posao ako nemam temperaturu – to im je bio jedini kriterij. Rečeno mi je da nosim masku i dođem na posao. Nemamo dovoljno osoblja, pa smatram da mi je to dužnost. No bio sam zabrinut da ću prenijeti zarazu kolegama ili pacijentima na drugim odjelima, dodao je Mathew.

Filipini: Liječnici se igraju Boga

Liječnici u manilskoj u bolnici San Lazaro, specijaliziranoj za infektivne bolesti, navikli su na borbu protiv najgorih zaraza, no nisu nikad vidjeli nešto poput covida-19.

Slučajevi za koje se sumnja da imaju koronavirus umiru već pri trijaži, uplašeni pacijenti pobjesne kad se ne mogu odmah testirati, a liječnike muči strah da su i sami prijenosnici virusa.

– To je prava noćna mora, rekao je Ferninand de Guzman koji je u svojoj šezdesetoj godini i sam u visokorizičnoj skupini.

Zbog ograničenog broja soba za intenzivnu njegu i respiratora, filipinski liječnici suočeni su s teškim odlukama.

– Ne želimo se igrati Boga, ali liječnici moraju donositi odluke, rekao je.

Kamerun: Strahujemo

Roger Etoa, liječnik u Kamerunu, jednoj od najpogođenijih država u subsaharskoj Africi, priznaje da strah od zaraze vlada i među tamošnjim zdravstvenim radnicima.

– Živim sa suprugom i djecom. Kad navečer stignem kući jurim pod tuš, no teško je zaustaviti djecu da skaču na mene, govori 36-godišnjak koji je direktor zdravstvenog centra u kamerunskoj prijestolnici Douali.

Kao preventivu počeo je uzimati klorokin, lijek koji se koristi za malariju.

– Ne znamo djeluje li preventivno ili čak liječi, no radije ga uzimam, za svaki slučaj.

Prve studije pokazuju da klorokin može biti djelotvoran u liječenju covida-19, no potrebno je još istraživanja o tome.

– Strahujemo, kao i ostatak stanovništva. Bojimo se da naše maske i odijela nisu dobro namješteni kad smo s pacijentom koji pokazuje simptome, kazao je Etoa.

Španjolska: Pacijenti ostavljeni sami

Medicinski tehničar na intenzivnoj njezi u Vall d’Hebronu, najvećoj bolnici u Barceloni, opisuje kako svakodnevno zove obitelji da se dođu oprostiti od svojih najmilijih.

– Teško je vidjeti pacijente same, bez obitelji uz sebe, pripovijeda 33-godišnji Antonio Alvarez. – Opraštaju se s vrata i to je vjerojatno posljednji put da ih vide. 

Turska: Kao rat

– 
Svi rade kao ludi, kao da je rat, govori Nuri Aydin, direktor medicinskog fakulteta Cerrahpaša na istanbulskom sveučilištu.

– Atmosfera ovdje nije kao na normalnom radnom mjestu, nego kao na bojištu, rekao je tijekom obilaska bolnice.

Istanbul, turska ekonomska prijestolnica s više od 15 milijuna stanovnika, ima oko 60 posto slučajeva koronavirusa u Turskoj. Mnogi zdravstveni radnici spavaju u hotelima ili u studentskim domovima, strahujući da će zaraziti svoje obitelji.

Njemačka: Susjedska solidarnost

Thomas Kirschning liječnik je na odjelu intenzivne njege u njemačkom gradu Mannheimu, na granici s Francuskom. Grad je nedavno poslao kući dva francuska pacijenta iz Colmara, stara 64 i 68 godina, nakon uspješna liječenja.

I Kirschning je nervozan kad se vraća doma supruzi i dvjema kćerima.

– Činim sve što mogu da se ništa ne dogodi kad stignem kući. Ne približavamo se toliko kao što to radimo kad nema pandemije. Svi smo pomalo zabrinuti – moja obitelj za mene, a ja za njih, zaključuje Nijemac.

Autor: M.M./Hina