Pročitajte pjesme Igora Petrića / IGRA RIJEČI

Civilizacija nemara

Uvodna špica nijemo se razvlači po ekranu
dok, crno-bijeli tonovi
nejasno odašilju signale u gluhu noć,
punu nadanja za ponovnim susretima.

Odlučimo ostati,
kao stranci zavaljeni u istrošenu
garnituru sjećanja,
usnulih pogleda,
nezainteresirano očekujući
još jednu odjavu uz pozdrav Domovini.

Čekajući bez pokreta,
s blago otvorenim usnicama,
teško gutajući kisik ustajalih zidova,
prepuštamo se sanjivim mislima
gdje u zajedništvu,
oslobođeni levitiramo među zvijezdama,
daleko od radoznalih očiju,
uvijek nezadovoljnih i kritičarski
raspoloženih spodoba.

Budiš se!
Budim se
bogatiji za još jedno iskustvo iskonske ljepote
nezagađene tehnologijom otuđenja.

Čisti, čisti i nevini,
spremni za nova srastanja
u igri preživljavanja jer,
nakon podobnih
dolaze milijarde podobnijih,
a mi ostajemo sami
i jedini,
sebi dovoljni.

Dani prolaze

Utorak!
Sasvim običan dan taj utorak.
Znam, ponavljam se, ali kažu
utorak je dan za ponavljanje.
Ako ne znaš, eto upravo si saznao
što mislim o njemu.
Danas ću napraviti nešto
što već dugo nisam ili sam eto zaboravio,
ostavio namjerno, neodgovorno.
Pripremit ću se unaprijed za
sutra, jer sutra je novi dan.

Srijeda!
Nevjerojatan zaključak, nakon utorka, srijeda.
Što ću u srijedu? Ništa!
Znam da dolazi

četvrtak
i svašta mi se mota po glavi.
Mogao bih ovo i ono, ali zašto. Čemu?
Ništa od toga. Sve je nekako u magli.
Ta dva dana jesu, ali kao da i nisu.
Pamti li ih itko? Neka im sve moje srijede,
i četvrtci. Meni su bezlični. Poklanjam ih
bezuvjetno.

Petak!
Da… To je to! Možda ću u petak drugačije?
Pustit ću sve vrećice iz ruku.
Neka tresnu o pod i raspadnu se.
Briga me. Subota je blizu.

Subota!
Dan kao niti jedan drugi.
Vrijeme za kavu, ručak na brzaka,
malo pospremanja i što još?!
Ništa mi ne pada na pamet.
Što se još može napraviti subotom?
Siguran sam u jedno. Pazit ću
da mi ipak nešto ne padne,
ne tresne na glavu.
U njoj je sve ono moje
što još mi uvijek treba.
Nedjelja samo što nije. Tako je blizu.
Šteta što je subota na zalasku,
jer nedjeljom mi se uglavnom ništa više,
a ni manje ne da.

Nedjelja!
Sve što započnem nema smisla.
Ništa ne dovršim na vrijeme.
Minute prolaze sekundama.
Prolazim i ja pored vrećice od petka.
Uskoro će ponedjeljak
i tad se sve vraća u kolotečinu.

Ponedjeljak!
Teško se budim.
Dosadni alarm ubija. Ustajem. Korak po korak.
Sjetim se da je sutra utorak, pa srijeda, četvrtak
i sretan napravim onaj mali, krivi,
jedan jedini, neplanirani ranojutarnji korak
i… jebena, glupa, odvratna vrećica od petka,
na moju žalost,
učinila je svoje.

Akceleracija misli

Elementi prosudbe
dovoljni za osudu,
odvajanje od svijeta kojeg poznajemo.
Tako jednostavni,
a samo su riječi
koje njima ne znače ništa.
I sve gotovo je.

Život čini se,
samo čini se životom
koji želimo imati.

Čemu sve ovo?
Pitamo se
kad život čini,
kad život čini se
i oduvijek je,
samo još jedan otkucaj srca
koje kao vrata su čelična
iza kojih prostranstvo tako veliko je
i čisto i slobodno je govoriti,
vikati…
Pustite nas!
Pustite živjeti!

26. ožujka

Komadić planete
u tvojim očima,
daleke i prašnjave civilizacije
iz koje potječu tvoje prve sjene,
putuje zaboravljen,
nošen vjetrom, izgubljen
kroz jutra
natopljena znojem
prvih pokreta.
Putuje
stazama koje ne vidiš,
koje ne razumiješ,
jer odavno više nisu dio tvog mišljenja,
tvoje misaone premise
o značenju izgubljenih sadržaja,
davno sanjanih snova,
ljudskih sjećanja, maštanja.

Komadić planete,
poput svjetionika,
uronjen u ocean
nepotrebnih riječi,
odašilje imaginarne signale,
nošene nemirnim vjetrom,
kroz noćno nebo
presvučeno koloritom
nepostojećeg crnila
vlastitog vriska,
sjećanja,
ludila.

Komadić planete
u tvojim očima
zauvijek ostat će
zarobljen mislima,
osuđen na tvoje postojanje,
prenoseći nemirne titraje
nošene vjetrom
odavno preraslih iluzija,
novim naraštajima
humanoidnih strojeva

Astronaut na godišnjem

Što bi bilo kad bi bilo drugačije
od ovoga sada
i ljudi ne bi ljudima kopali oči
zbog pogrešnog pogleda
ili riječi?

Što bi bilo kad bi bilo isto
ovome sada
i ljudi bi pozdravljali jedni druge
sa smiješkom na licima
bez fige u džepu?

Što bi bilo kad bi bilo
i drugačije i isto
od onog jučer i ovog sada za mene?

Kad bih barem mogao
osjetiti
tvoj dodir
na svojoj koži?

Kad bih barem mogao
još jednom
vidjeti te noćas.

O, što bi bilo kad bi bilo…?
Ne znam!
Možda bih otišao.
Pustio suzu jednu!
Možda bih se sakrio i čekao
onaj trenutak o kojem svi pričaju
samo što ga nikad ne bih dočekao,
jer ljudi su i dalje zavidni,
filmski se smiju
i drže fige u džepu.

O, što bi bilo kad bih bio
Astronaut.

books, camera, morning