Igor Petrić – Pas, mater i život
„Četrnaesti kat.“ – kroz stisnute zube prozbori Albert, susprežući bijes pomiješan s očajem.
„Četrnaesti!“ – potvrdi Barbara, s podsmjehom. Znala je koliko Albertu idu na živce četrnaesti, petnaesti, sedmi, čak i drugi katovi ako su posljednji. Ma svi oni zadnji, svi mu idu na živce i ona jednostavno uživa gledajući i slušajući kako se živcira i kako stalno i stalno prigovara.
„Vražji četrnaesti kat. Kako je to glupo. Zašto oni koje poznajem ili nešto trebam stanuju na zadnjim katovima stambenih objekata. Da ova prokletinja od zgradurine ima dvadeset i dva kata živjeli bi na dvadeset i drugom.“
„Tko?“
„Pa oni. Znaš! Oni ljudi… koje recimo trebamo za nešto.“ – pomalo tajanstveno kaže Albert, upirući pogled na vrata iza kojih ih je netko promatrao, zureći kroz špijunku, prateći svaki njihov potez, slušajući svaku njihovu riječ, pritom u glavi stvarajući sliko-priču pogodnu za oblajavanje nesretnika pred kojim će se vratima zaustaviti.
„Zašto?“
„Za… Bilo što. Pusti sad to.“
„Recimo samo da ih pozdraviš ili tako nešto? Pitaš kako su danas. Kako su proveli dan ili koliko je sati“
„Možda i to. Bože kako si dosadna. Trebam ih, možda za ovo, možda za ono i to je to.“
„Dosadna? Pa ovdje ja, ako nisi primijetio, pratim tebe po svim tim stepenicama. Lift ne radi, ako nisi primijetio.“
„Lift?“
„Da lift.“
„Ova zgrada ima lift? Nisam primijetio.“
„Hoćeš reći da nisi ni provjerio.“
„Pa… baš i nisam.“
„Ti nisi normalan.“
„Smiri se. Vjerojatno ne radi. Nemam ja te sreće. Uvijek ne rade ili ga uopće nema. Tako ti je to u mom životu. Uvijek nešto nedostaje.“
„Tko?“
„Što tko?“
„Tko nedostaje.“
„Nisam rekao tko nego što. Kužiš! Uvijek nešto nedostaje, a nešto je ustvari što. Stvar, ne biće.“
„Whatever!“
„Vot…. što?“
„Whatever! Svejedno, zaboravi, nije bitno. Ahhh… izludit ću!“
„Zaboravljam. Evo upravo sad zaboravljam. Bip-bip. Evo, laganini, sve sam zaboravio. Idemo dalje. Bip-bip.“
„Čekaj, nisi li malo prije spomenuo neke ljude koje kao poznaješ ili ih, onako… nešto trebaš, a oni uvijek žive tamo, negdje gore. Jesu li to baš svi ljudi koje poznaješ?“
„Da!“
„Si siguran?“
„Jesam!“
„A ja?“
„I ti…“
„Što i ti, odnosno ja?“
„Pa na kojem katu stanuješ?!“
„U prizemlju.“
„Zašto?“
„Što zašto!?“
„Zašto prizemlje?“
„Zato što živim u kući prizemnici.“
„Eto vidiš.“
„Što vidim?“
„Pa gdje živiš?“
„Živim u prizemnici, u prizemlju, a prizemlje nije kat. Mogla sam si složiti sobu na tavanu, ali nisam. Dakle ne živim na zadnjem, kako ti to kažeš – katu“
„OK.“
„Ne znam čemu sve ovo.“
„Ni ja ne znam i nije mi jasno zašto si toliko negativna.“
„Ja negativna?“
„Da… ti si negativna. Sve uvijek moraš pokvariti. Uvijek nešto dodati i relativizirati čak i ono što se ne treba relativizirati. Ne priznaješ nikakve apsolutne principe. Svejedno što sam rekao, kat ili katovi. U čemu je razlika. Ne priznaješ niti mogućnost da spoznaja kad tad možda i dođe do apsolutne istine, ali ne, tebi je sve relativno, čudno i blesavo. Rekao sam da svi koje poznajem žive na jebenim zadnjim katovima i ništa više. Nisam rekao da žive na zadnjem katu, nego zadnjim katovima, Dakle i zadnjem i predzadnjem i zadnjem iza zadnjeg i predzadnjeg i još nekoliko ispred njega. Ti ne priznaješ ništa i baš te briga za mene i moje potrebe, moje prohtjeve, moje mišljenje i primjedbe.“
„Stvarno sam negativna, a ti si oličenje pozitive, moralnosti i ostalih uljuđenih manira, koje si pokupio, očito na tečaju, kojeg očito nisi redovno pohađao, nego si, opet očito i njega prošao preko veze. Nije li to sve tako očito i jadno i još jednom očito i jadno i još jednom očito, jadno, očito i blah, blah, blah.
„Dobro, čemu sad ovo.“
„Čemu sad što?“
„Pa ovo blah, blah, blahanje bez veze.“
„Eto tako.“
„Samo sam…“
„Ne zanima me.“ – Barbara prkosno okrene glavu.
Albert nije stigao ni završiti rečenicu, kad su se našli pred zidom, starim išaranim zidom na kojem je bila oznaka sedmog kata.
„Eto još samo nekoliko.“
„Nekoliko!“
„Eh da. Nekoliko, ustvari pola. Samo sam rekao što mislim i osjećam, a osjećam se kao u nekoj zamci, kao da se svijet urotio protiv mene i mojih udova, moji hodačkih i penjačkih sposobnosti, ili možda nesposobnosti, ili možda što ti ja znam čega sve ne.“
„Čini se da je tako.“
„Pišeš li što u zadnje vrijeme?“
„Neeee!“ – odgovori Barbara začuđeno.
„Zašto?“
„Teško je stvarati nove uspomene na ovakvom mjestu. Pogledaj malo oko sebe i što vidiš?
„Ništa! Sive išarane zidove. Bolesno drveće i rijeku koja sve više izgleda kao kanalizacijska cijev. “
„O tome ti pričam. Prije nekoliko godina ovaj grad disao je punim plućima. Sjećaš se?
„Sjećam!“
„Doduše malo teže, zbog tvorničkih dimnjaka koji su nas trovali. Genijalci ih postave visoko i misle kako su riješili stvar, a vjetrovi pušu svakako i uvijek dio dima vrate baš na grad. Čak su znali dimiti tijekom noći, kad većina spava ili kad je oblačno, pa se otrovni plinovi pomiješaju sa sivim oblacima i to se kao ne kuži i sve je u redu. E pa nije. Govorio sam i govorio, ali me nitko nije slušao.
„Misliš nije bilo u redu.“
„Da! Nije bilo u redu da nas prave budalama. Ljudi kao ljudi. Samo su mrmljali. Spominjali tumore, povećane štitnjače i smrdljive ribe iz zagađene rijeke. Političari su obećavali svašta na predizbornim skupovima, a obećanja su ostala samo obećanja. Sad više nitko ništa ne spominje. Nema više tvornica, nema zagađenja, nema ničega.“
„Čega nema?“
„Ničega. Jesi li gluh ili se samo praviš blesav.“
„A gledaj, gluh nisam, nisam baš ni blesav, ali me zanima. Zato što su otišli i još štošta? Recimo zašto komunalni radnici ne zalijevaju travu tijekom ljeta. Živimo uz rijeku. Vode ima, a jebena trava je još od svibnja žuta, spaljena, suha. Odvratno i glupo, zar ne?“
„Možda i je. Gledaj većina je otišla ili se barem tako čini. Odselio se narod i sad uživa u tuđini, gdje tvornice još uvijek rade. Zagađenje im više ne smeta. Kažu, ipak to nije naše i što nas briga, a i oni su znaš napredni. Postavili su najmodernije filtere i sad iz dimnjaka čisti zrak izlazi, a u rijekama brčkaju se rakovi, koje dosad nitko nije vidio. Sigurno neka nova vrsta. Prilagodljiva, genetski modificirana, mutirana beštija kojoj ne smetaju ljudska sranja. Somovi ih tamane. Ni njih nije bilo toliko. Donijeli ih sportski ribolovci. Gamad se nakotila, i sad golubove proždiru na obalama. Ljudi snimanju i objavljuju zamućene selfije, jer držače su kupili jeftino u kineskim trgovinama. Oni proždiru, ljudi snimaju i dišu filtrirani zrak u tuđini. Svi sretni i zadovoljni, osim pokojeg zagriženog ultra desnoljevičara, koji bi sve spalio i protjerao u močvaru.“
„Razumijem. To što govoriš, stvarno… ali čini li ti se da pomalo pretjeruješ. Ovo ovdje još uvijek nije propalo. Još tu žive ljudi i laju psi na mačke i štakore. Igraju se djeca.“
„Ma gdje se igraju“
„Na igralištima naše i njihove mladosti.“
„Stani malo.“
„Stao sam! Zašto?“
„Ne mogu više!“
„Još malo i gotovi smo. Evo još desetak stepenica, dva metra do vrata i to je to.“
„Da, da… još malo. Samo još pola kat i… gle stvarno. Napokon četrnaesti kat.“ – reče Barbara i čim je uhvatila malo zraka, izvadi značku i policijsku iskaznicu. Andrija je u međuvremenu snažno pokucao na vrata bez imena, bez oznake i broja.
„Ima li koga? Otvarajte! Policija! Halo… Ima li koga? Još danas. Halo…“
„Dobar dan. Čemu panika. Vidim vas i čujem. Izvolite.“
„Stanuje li ovdje Žuti?“
„Mislim da ne. Dapače siguran sam da ne stanuje ovdje, jer ovdje stanujem ja.
„Vi ste…?“
„Vidite ja sam Crni.“
„Zašto ste rekli – mislim da ne.“ – umiješala se Barbara u muško nadmudrivanje. Znate ono, tko će koga i tko ima veći.
„Zato što je ovdje sve crno i to danima. Žuti se odselio jučer.“
„Odselio? Stvarno?“
„Nestvarno.“
„Zajebavaš ti to nas mali?“
„Ne! Ja to onako… bez veze. Tek sam se probudio ljudi. Sorry!
„Dakle kažete odselio.“ – ponovi Barbara i nasloni se lijevom rukom na štok.“
„Da! Odselio je tamo preko. Mislim, valjda tamo preko. Preko u onu staru zgradu. Susjedni ulaz. Kako god.“
„Odselio?“ – ponovi i Albert za svaki slučaj, jer nikad se ne zna s tim čudnim ljudima na zadnjim katovima.
„Da! Rekao sam. Odselio. Znači ovdje više ne živi. Doviđenja!“ – iritantno odbrusi Crni i samo što nije zalupio vratima, kad Albert ponovi i priupita:
„Odselio kad?“
„Prekjučer! Jučer! Što ja znam čovječe. Ja sam došao jutros oko sedam. Đenja.“ – Crni je zalupio vratima poprilično jako, otišao do sobe i legao na madrac. Tek se uselio i nije kupio namještaj.
„Jebi ga kolegice. Mislim da smo se ovaj put zajebali.“
„Ja ću liftom, a ti idi kako hoćeš. Možda ipak radi.“ – zaključila je Barbara i krene prema liftu.
„Jebeni Žuti!?“ – izusti Albert i lupi šakom po zidu.
„Pusti. Tko ga šljivi. Žuti, crveni, plavi. Svejedno. Sutra ćemo ih sve obraditi.“
„Imaš pravo. Crkao sam kao pas. Ne moraš me čekati, ako se spustiš prije mene. Ja ću pješaka. S noge na nogu, pa ravno doma. Pas mu mater i životu.“
- Valamar, rast od 10% u odnosu na isto razdoblje prošle godine
U prvom polugodištu ostvareno je dva milijuna noćenja, dok su prihodi pansiona iznosili 125 milijuna eura, uz rast od 10% na polugodišnjoj razini Pripremio: Tomislav Radić – Foto: Valamar Valamar je u prvih šest mjeseci 2026. godine ostvario poslovne prihode u iznosu od 158 milijuna eura, što predstavlja rast od 10% u odnosu na isto razdoblje… Read More »Valamar, rast od 10% u odnosu na isto razdoblje prošle godine - Rab: Dubravko Kastrapeli ilustrirao pjesme Drage Gervaisa
Nije lako prenijeti umjetnost pisane riječi u likovni jezik, no kada je poezija toliko živa i scenična, kroz potez autora istančanog senzibiliteta ostvaruje se magična transformacija lirike u ilustraciju Sonja Švec Španjol U ponedjeljak, 3. kolovoza 2026. godine svečano je otvorena samostalna izložba „Poezija Drage Gervaisa“ akademskog umjetnika Dubravka Kastrapelija. Bogata, raznolika i iznimno vedra izložba Dubravka Kastrapelija privukla je veliki… Read More »Rab: Dubravko Kastrapeli ilustrirao pjesme Drage Gervaisa - Prilog o knjizi BRONČANI SNOVI
Camilla Lackberg BRONČANI SNOVI Miroslav Pelikan Doista, nikada više krimića i u literaturi i šire. Ugledni zagrebački nakladnik VBZ nedavno je u biblioteci Ambrozija (knjiga 722.) objavio roman BRONČANI SNOVI-Osveta jedne žene slatka je i nemilosrdna,u zgodnom broširanom izdanju ali i tvrdom uvezu, u prijevodu sa švedskog Luke Miličevića, na 263 stranice. Ovo je treći nastavak… Read More »Prilog o knjizi BRONČANI SNOVI - Slikarstvo Frane Radaka nosi karakterističnu izrazito snažnu emotivnost
Frane Radak. akademski slikar, vjerojatno je najstariji aktivni hrvatski likovni umjetnik, u devedeset i drugoj godini. Tko ne vjeruje može se svakodnevno uvjeriti u njegovom atelijeru na 9. Katu, Vukovarska 62 c u Zagrebu, slika li Radak ili ne Miroslav Pelikan Frane Radak rođen je 1935. godine u Gorišu pored Šibenika. Školu primjenjenih umjetnosti završio je… Read More »Slikarstvo Frane Radaka nosi karakterističnu izrazito snažnu emotivnost - Od Brazila, SAD-a do Hong Konga: 13. Star film festival u znaku uradaka filmaša iz cijelog svijeta
Kratka filmska ostvarenja mladih autora iz Brazila, Hong Koga, Kanade, SAD-a i cijele Europe, prikazanih na najuglednijim filmskim pozornicama, predstavit će se Siščanima i gostima, a svečano otvaranje zakazano je za četvrtak, 20. kolovoza u 20:15 sati u Kazalištu 21 istaknuto je na predstavljanju programa 13. Star film festivala. Raznoliku selekciju uradaka ovog sve značajnijeg događaja… Read More »Od Brazila, SAD-a do Hong Konga: 13. Star film festival u znaku uradaka filmaša iz cijelog svijeta - Woody Harrelson dobitnik Počasnog Srca Sarajeva 32. Sarajevo Film Festivala
U znak priznanja za izuzetan doprinos filmskoj umjetnosti i iznimnu glumačku karijeru, Woodyju Harrelsonu bit će dodijeljeno Počasno Srce Sarajeva 32. Sarajevo Film Festivala Ana Petričić Gojanović Kao jedan od najcjenjenijih i najsvestranijih glumaca svoje generacije, čija je karijera podjednako uspješna na filmu, televiziji i u teatru, Harrelson je tri puta bio nominiran za nagradu Oscar®,… Read More »Woody Harrelson dobitnik Počasnog Srca Sarajeva 32. Sarajevo Film Festivala - Slapovi, novi ciklus ulja na platnu Mladena Žunjića
Zanimljiv i poticajan dio opusa, izazovan i premrežen visokim temperaturama… Miroslav Pelikan Slikar Mladen Žunjić, istaknuti je i zapaženi suvremeni hrvatski likovni umjetnik. Autor je impresivnog opusa velikih formata ulja i akrila s izrazito apstraktnom motivikom Pred nama je novi ciklus ulja na platnu na ozbiljnom formatu 110 x 100 cm. Motivika novoga uzbudljivog ciklusa temelji… Read More »Slapovi, novi ciklus ulja na platnu Mladena Žunjića - Osijek uvjerljiv na otvaranju sezone: Gorica pala 0:2 na svom terenu
Komentar utakmice: Osijek pokazao lice koje navijači godinama čekaju Boris Markuš Osijekova pobjeda u Velikoj Gorici nije bila samo tri boda – bila je to poruka. Poruka da ova momčad ima energiju, ideju i napokon onu vrstu samopouzdanja koje je često nedostajalo u prošlim sezonama. Ako je ovo najava Osijekova pobjeda u Velikoj Gorici nije bila… Read More »Osijek uvjerljiv na otvaranju sezone: Gorica pala 0:2 na svom terenu - Prof. Rok Čivljak: Umjetna inteligencija treba služiti čovjeku, a ne zamijeniti profesora i liječnika
U sklopu XXVII. Svjetskog kongresa katoličkih liječnika, koji se od 30. srpnja do 1. kolovoza 2026. održao u Braziliji, predsjednik Hrvatskoga katoličkog liječničkog društva (HKLD) i predsjednik Europske federacije katoličkih liječničkih društava (FEAMC) prof. dr. sc. Rok Čivljak održao je 1. kolovoza zapaženo predavanje pod naslovom “Etika i bioetika u istraživanju i obrazovanju: Svjedočanstvo kršćanstva u… Read More »Prof. Rok Čivljak: Umjetna inteligencija treba služiti čovjeku, a ne zamijeniti profesora i liječnika
Crteži pokvarene mašte!
