Igor Petrić – Pas, mater i život
„Četrnaesti kat.“ – kroz stisnute zube prozbori Albert, susprežući bijes pomiješan s očajem.
„Četrnaesti!“ – potvrdi Barbara, s podsmjehom. Znala je koliko Albertu idu na živce četrnaesti, petnaesti, sedmi, čak i drugi katovi ako su posljednji. Ma svi oni zadnji, svi mu idu na živce i ona jednostavno uživa gledajući i slušajući kako se živcira i kako stalno i stalno prigovara.
„Vražji četrnaesti kat. Kako je to glupo. Zašto oni koje poznajem ili nešto trebam stanuju na zadnjim katovima stambenih objekata. Da ova prokletinja od zgradurine ima dvadeset i dva kata živjeli bi na dvadeset i drugom.“
„Tko?“
„Pa oni. Znaš! Oni ljudi… koje recimo trebamo za nešto.“ – pomalo tajanstveno kaže Albert, upirući pogled na vrata iza kojih ih je netko promatrao, zureći kroz špijunku, prateći svaki njihov potez, slušajući svaku njihovu riječ, pritom u glavi stvarajući sliko-priču pogodnu za oblajavanje nesretnika pred kojim će se vratima zaustaviti.
„Zašto?“
„Za… Bilo što. Pusti sad to.“
„Recimo samo da ih pozdraviš ili tako nešto? Pitaš kako su danas. Kako su proveli dan ili koliko je sati“
„Možda i to. Bože kako si dosadna. Trebam ih, možda za ovo, možda za ono i to je to.“
„Dosadna? Pa ovdje ja, ako nisi primijetio, pratim tebe po svim tim stepenicama. Lift ne radi, ako nisi primijetio.“
„Lift?“
„Da lift.“
„Ova zgrada ima lift? Nisam primijetio.“
„Hoćeš reći da nisi ni provjerio.“
„Pa… baš i nisam.“
„Ti nisi normalan.“
„Smiri se. Vjerojatno ne radi. Nemam ja te sreće. Uvijek ne rade ili ga uopće nema. Tako ti je to u mom životu. Uvijek nešto nedostaje.“
„Tko?“
„Što tko?“
„Tko nedostaje.“
„Nisam rekao tko nego što. Kužiš! Uvijek nešto nedostaje, a nešto je ustvari što. Stvar, ne biće.“
„Whatever!“
„Vot…. što?“
„Whatever! Svejedno, zaboravi, nije bitno. Ahhh… izludit ću!“
„Zaboravljam. Evo upravo sad zaboravljam. Bip-bip. Evo, laganini, sve sam zaboravio. Idemo dalje. Bip-bip.“
„Čekaj, nisi li malo prije spomenuo neke ljude koje kao poznaješ ili ih, onako… nešto trebaš, a oni uvijek žive tamo, negdje gore. Jesu li to baš svi ljudi koje poznaješ?“
„Da!“
„Si siguran?“
„Jesam!“
„A ja?“
„I ti…“
„Što i ti, odnosno ja?“
„Pa na kojem katu stanuješ?!“
„U prizemlju.“
„Zašto?“
„Što zašto!?“
„Zašto prizemlje?“
„Zato što živim u kući prizemnici.“
„Eto vidiš.“
„Što vidim?“
„Pa gdje živiš?“
„Živim u prizemnici, u prizemlju, a prizemlje nije kat. Mogla sam si složiti sobu na tavanu, ali nisam. Dakle ne živim na zadnjem, kako ti to kažeš – katu“
„OK.“
„Ne znam čemu sve ovo.“
„Ni ja ne znam i nije mi jasno zašto si toliko negativna.“
„Ja negativna?“
„Da… ti si negativna. Sve uvijek moraš pokvariti. Uvijek nešto dodati i relativizirati čak i ono što se ne treba relativizirati. Ne priznaješ nikakve apsolutne principe. Svejedno što sam rekao, kat ili katovi. U čemu je razlika. Ne priznaješ niti mogućnost da spoznaja kad tad možda i dođe do apsolutne istine, ali ne, tebi je sve relativno, čudno i blesavo. Rekao sam da svi koje poznajem žive na jebenim zadnjim katovima i ništa više. Nisam rekao da žive na zadnjem katu, nego zadnjim katovima, Dakle i zadnjem i predzadnjem i zadnjem iza zadnjeg i predzadnjeg i još nekoliko ispred njega. Ti ne priznaješ ništa i baš te briga za mene i moje potrebe, moje prohtjeve, moje mišljenje i primjedbe.“
„Stvarno sam negativna, a ti si oličenje pozitive, moralnosti i ostalih uljuđenih manira, koje si pokupio, očito na tečaju, kojeg očito nisi redovno pohađao, nego si, opet očito i njega prošao preko veze. Nije li to sve tako očito i jadno i još jednom očito i jadno i još jednom očito, jadno, očito i blah, blah, blah.
„Dobro, čemu sad ovo.“
„Čemu sad što?“
„Pa ovo blah, blah, blahanje bez veze.“
„Eto tako.“
„Samo sam…“
„Ne zanima me.“ – Barbara prkosno okrene glavu.
Albert nije stigao ni završiti rečenicu, kad su se našli pred zidom, starim išaranim zidom na kojem je bila oznaka sedmog kata.
„Eto još samo nekoliko.“
„Nekoliko!“
„Eh da. Nekoliko, ustvari pola. Samo sam rekao što mislim i osjećam, a osjećam se kao u nekoj zamci, kao da se svijet urotio protiv mene i mojih udova, moji hodačkih i penjačkih sposobnosti, ili možda nesposobnosti, ili možda što ti ja znam čega sve ne.“
„Čini se da je tako.“
„Pišeš li što u zadnje vrijeme?“
„Neeee!“ – odgovori Barbara začuđeno.
„Zašto?“
„Teško je stvarati nove uspomene na ovakvom mjestu. Pogledaj malo oko sebe i što vidiš?
„Ništa! Sive išarane zidove. Bolesno drveće i rijeku koja sve više izgleda kao kanalizacijska cijev. “
„O tome ti pričam. Prije nekoliko godina ovaj grad disao je punim plućima. Sjećaš se?
„Sjećam!“
„Doduše malo teže, zbog tvorničkih dimnjaka koji su nas trovali. Genijalci ih postave visoko i misle kako su riješili stvar, a vjetrovi pušu svakako i uvijek dio dima vrate baš na grad. Čak su znali dimiti tijekom noći, kad većina spava ili kad je oblačno, pa se otrovni plinovi pomiješaju sa sivim oblacima i to se kao ne kuži i sve je u redu. E pa nije. Govorio sam i govorio, ali me nitko nije slušao.
„Misliš nije bilo u redu.“
„Da! Nije bilo u redu da nas prave budalama. Ljudi kao ljudi. Samo su mrmljali. Spominjali tumore, povećane štitnjače i smrdljive ribe iz zagađene rijeke. Političari su obećavali svašta na predizbornim skupovima, a obećanja su ostala samo obećanja. Sad više nitko ništa ne spominje. Nema više tvornica, nema zagađenja, nema ničega.“
„Čega nema?“
„Ničega. Jesi li gluh ili se samo praviš blesav.“
„A gledaj, gluh nisam, nisam baš ni blesav, ali me zanima. Zato što su otišli i još štošta? Recimo zašto komunalni radnici ne zalijevaju travu tijekom ljeta. Živimo uz rijeku. Vode ima, a jebena trava je još od svibnja žuta, spaljena, suha. Odvratno i glupo, zar ne?“
„Možda i je. Gledaj većina je otišla ili se barem tako čini. Odselio se narod i sad uživa u tuđini, gdje tvornice još uvijek rade. Zagađenje im više ne smeta. Kažu, ipak to nije naše i što nas briga, a i oni su znaš napredni. Postavili su najmodernije filtere i sad iz dimnjaka čisti zrak izlazi, a u rijekama brčkaju se rakovi, koje dosad nitko nije vidio. Sigurno neka nova vrsta. Prilagodljiva, genetski modificirana, mutirana beštija kojoj ne smetaju ljudska sranja. Somovi ih tamane. Ni njih nije bilo toliko. Donijeli ih sportski ribolovci. Gamad se nakotila, i sad golubove proždiru na obalama. Ljudi snimanju i objavljuju zamućene selfije, jer držače su kupili jeftino u kineskim trgovinama. Oni proždiru, ljudi snimaju i dišu filtrirani zrak u tuđini. Svi sretni i zadovoljni, osim pokojeg zagriženog ultra desnoljevičara, koji bi sve spalio i protjerao u močvaru.“
„Razumijem. To što govoriš, stvarno… ali čini li ti se da pomalo pretjeruješ. Ovo ovdje još uvijek nije propalo. Još tu žive ljudi i laju psi na mačke i štakore. Igraju se djeca.“
„Ma gdje se igraju“
„Na igralištima naše i njihove mladosti.“
„Stani malo.“
„Stao sam! Zašto?“
„Ne mogu više!“
„Još malo i gotovi smo. Evo još desetak stepenica, dva metra do vrata i to je to.“
„Da, da… još malo. Samo još pola kat i… gle stvarno. Napokon četrnaesti kat.“ – reče Barbara i čim je uhvatila malo zraka, izvadi značku i policijsku iskaznicu. Andrija je u međuvremenu snažno pokucao na vrata bez imena, bez oznake i broja.
„Ima li koga? Otvarajte! Policija! Halo… Ima li koga? Još danas. Halo…“
„Dobar dan. Čemu panika. Vidim vas i čujem. Izvolite.“
„Stanuje li ovdje Žuti?“
„Mislim da ne. Dapače siguran sam da ne stanuje ovdje, jer ovdje stanujem ja.
„Vi ste…?“
„Vidite ja sam Crni.“
„Zašto ste rekli – mislim da ne.“ – umiješala se Barbara u muško nadmudrivanje. Znate ono, tko će koga i tko ima veći.
„Zato što je ovdje sve crno i to danima. Žuti se odselio jučer.“
„Odselio? Stvarno?“
„Nestvarno.“
„Zajebavaš ti to nas mali?“
„Ne! Ja to onako… bez veze. Tek sam se probudio ljudi. Sorry!
„Dakle kažete odselio.“ – ponovi Barbara i nasloni se lijevom rukom na štok.“
„Da! Odselio je tamo preko. Mislim, valjda tamo preko. Preko u onu staru zgradu. Susjedni ulaz. Kako god.“
„Odselio?“ – ponovi i Albert za svaki slučaj, jer nikad se ne zna s tim čudnim ljudima na zadnjim katovima.
„Da! Rekao sam. Odselio. Znači ovdje više ne živi. Doviđenja!“ – iritantno odbrusi Crni i samo što nije zalupio vratima, kad Albert ponovi i priupita:
„Odselio kad?“
„Prekjučer! Jučer! Što ja znam čovječe. Ja sam došao jutros oko sedam. Đenja.“ – Crni je zalupio vratima poprilično jako, otišao do sobe i legao na madrac. Tek se uselio i nije kupio namještaj.
„Jebi ga kolegice. Mislim da smo se ovaj put zajebali.“
„Ja ću liftom, a ti idi kako hoćeš. Možda ipak radi.“ – zaključila je Barbara i krene prema liftu.
„Jebeni Žuti!?“ – izusti Albert i lupi šakom po zidu.
„Pusti. Tko ga šljivi. Žuti, crveni, plavi. Svejedno. Sutra ćemo ih sve obraditi.“
„Imaš pravo. Crkao sam kao pas. Ne moraš me čekati, ako se spustiš prije mene. Ja ću pješaka. S noge na nogu, pa ravno doma. Pas mu mater i životu.“
- 🧠 ART POSTCARD (10) – KOMPAS DUŠE: Zvijezda sjevernjača našeg unutarnjeg koda
„Razum je poput švicarskog sata – precizan, jasan i točan, ali on vidi samo ono što je unutar njegova kućišta. Intuicija je poput zvijezde sjevernjače – ona ne broji sekunde, ali te sigurno vodi kući kroz najtamniju jesenju maglu.” Naš pobjednički tabor otvara jubilarni deseti nastavak unutar elitnog kustoskog prostora trajne online izložbe. Ova monumentalna misaona… Read More »🧠 ART POSTCARD (10) – KOMPAS DUŠE: Zvijezda sjevernjača našeg unutarnjeg koda - 🧠 UNUTARNJI KOD (11): Kompas duše – Zašto je intuicija jedina nevidljiva nit koja premošćuje jaz između srca i razuma
U okviru našeg ekskluzivnog transdisciplinarnog think-tank prostora, otvaramo jedanaesto poglavlje posvećeno kognitivnoj higijeni i arhitekturi prisutnosti. Detaljno dekodiramo fenomen intuicije i intuitivnosti u ljubavi – te nevidljive, neuništive niti koja nadrasta trome linearne logike svakodnevnog matrixa i vodi nas prema istinskom životnom zadovoljstvu. Suvremeni digitalni matrix programiran je da nas drži u stanju stalne pripravnosti, analize… Read More »🧠 UNUTARNJI KOD (11): Kompas duše – Zašto je intuicija jedina nevidljiva nit koja premošćuje jaz između srca i razuma - 🏛️ SVETOST U SVJETLU BUDUĆNOSTI (31): Sveti Karlo Boromejski – Štit milosrđa, pastir u doba kušnje i vizionar duhovne obnove
Serijal o svecima i nebeskim zaštitnicima kroz sinergiju tradicije i AI umjetnosti na portalu Akademija Art. U trideset prvom nastavku, kojim svečano i bez ijednog miligrama inertnosti otvaramo novi, prošireni ciklus našeg monumentalnog serijala, ponosno predstavljamo lik i duhovnu ostavštinu svetog Karla Boromejskog – milanskog nadbiskupa čiji život stoji kao vječni putokaz ljudskosti i bioetičke solidarnosti.… Read More »🏛️ SVETOST U SVJETLU BUDUĆNOSTI (31): Sveti Karlo Boromejski – Štit milosrđa, pastir u doba kušnje i vizionar duhovne obnove - ART POSTCARD (9): Formula čistog srca – Zašto je radost stvaranja naš najveći civilizacijski trijumf
LJEPOTICA S DUŠOM 🌟 „Kada se slobodna ljudska pamet, autentični integrirani životopis i napredna vizija spoje iz čistog srca i bez kompromisa, uštogljene društvene ladice i administrativne šablone gube svoj smisao.” Naš pobjednički tabor otvara novo nedjeljno jutro ekskluzivnim vizualnim i kognitivnim prosvjetljenjem od ruba do ruba. Nova, predivna i ponosna art razglednica putuje izravno u… Read More »ART POSTCARD (9): Formula čistog srca – Zašto je radost stvaranja naš najveći civilizacijski trijumf - Prilog o knjizi ANTIGON, BOŽJI SIN
Jukka M. Heikkila ANTIGON, BOŽJI SIN Miroslav Pelikan Nedavno je Ljevak u Biblioteci Cicero objavio povijesni roman finskog autora Jukke M. Heikkile Antigon, božji sin, u lijepom, tvrdo ukoričenom adekvatnom izdanju, na 292 stranice, u prijevodu s finskog Borisa Vidovića. Knjigu čini nekoliko cjelina, Hibris, Nemesis, Atena, Makedonija. Antigon, božji sin pripovijeda o ratovima dijadoha,… Read More »Prilog o knjizi ANTIGON, BOŽJI SIN - Ciklus animalistike Renate Facan Kušec
O ciklusu posvećenog psima, različitim cijenjenim vrstama, koji kao da poziraju slikarici… Miroslav Pelikan Vrlo često je akademska slikarica Renata Facan Kušec slikala animalistiku. To bi najčešće bili konji, fina, izvrsna skupa grla. Ovdje govorimo o ciklusu posvećenog psima, različitim cijenjenim vrstama, koji kao da poziraju slikarici, duboko svjesni svoje važnosti i ljepote. Psi su uglavnom… Read More »Ciklus animalistike Renate Facan Kušec - 🧠 UNUTARNJI KOD (10): Arhitektura maski – Kako digitalni filtri brišu naš autentični kod
„Nijedan digitalni filter ne može zakrpati pukotine na porculanu neiskrenosti.” Živimo u svijetu u kojem je imperativ biti savršen, sretan i stalno dostupan. Društvene mreže postale su golema pozornica na kojoj svakodnevno montiramo i izlažemo idealizirane verzije svojih života. No, dok pažljivo gradimo te vizualne i verbalne fasade, u pozadini se odvija tiha tragedija: arhitektura maski… Read More »🧠 UNUTARNJI KOD (10): Arhitektura maski – Kako digitalni filtri brišu naš autentični kod - 🧠 UNUTARNJI KOD (9): Kvantni um i zamka nestrpljenja – Zašto u eri brzine gubimo dubinu
„U eri sekunde, usporiti hod jedina je revolucija uma.” Suvremeni digitalni matrix programiran je da nas drži u stanju stalne pripravnosti. Algoritmi zahtijevaju trenutnu reakciju: na poruku odgovaramo u sekundi, na informaciju reagiramo impulzivno, a nestrpljenje je postalo zadani modus našeg postojanja. No, u tom planetarnom ubrzanju, u kojem smo naviknuti da sve dobijemo odmah i… Read More »🧠 UNUTARNJI KOD (9): Kvantni um i zamka nestrpljenja – Zašto u eri brzine gubimo dubinu - Martinjski manifest – Antropološki trijumf pretvorbe mošta u plemenito mlado vino
TJEDAN VINA (6): Velika završnica našeg serijala posvećenog blagdanu svetog Martina i kraju vinogradarske godine.
Crteži pokvarene mašte!
