Igor Petrić – Pas, mater i život
„Četrnaesti kat.“ – kroz stisnute zube prozbori Albert, susprežući bijes pomiješan s očajem.
„Četrnaesti!“ – potvrdi Barbara, s podsmjehom. Znala je koliko Albertu idu na živce četrnaesti, petnaesti, sedmi, čak i drugi katovi ako su posljednji. Ma svi oni zadnji, svi mu idu na živce i ona jednostavno uživa gledajući i slušajući kako se živcira i kako stalno i stalno prigovara.
„Vražji četrnaesti kat. Kako je to glupo. Zašto oni koje poznajem ili nešto trebam stanuju na zadnjim katovima stambenih objekata. Da ova prokletinja od zgradurine ima dvadeset i dva kata živjeli bi na dvadeset i drugom.“
„Tko?“
„Pa oni. Znaš! Oni ljudi… koje recimo trebamo za nešto.“ – pomalo tajanstveno kaže Albert, upirući pogled na vrata iza kojih ih je netko promatrao, zureći kroz špijunku, prateći svaki njihov potez, slušajući svaku njihovu riječ, pritom u glavi stvarajući sliko-priču pogodnu za oblajavanje nesretnika pred kojim će se vratima zaustaviti.
„Zašto?“
„Za… Bilo što. Pusti sad to.“
„Recimo samo da ih pozdraviš ili tako nešto? Pitaš kako su danas. Kako su proveli dan ili koliko je sati“
„Možda i to. Bože kako si dosadna. Trebam ih, možda za ovo, možda za ono i to je to.“
„Dosadna? Pa ovdje ja, ako nisi primijetio, pratim tebe po svim tim stepenicama. Lift ne radi, ako nisi primijetio.“
„Lift?“
„Da lift.“
„Ova zgrada ima lift? Nisam primijetio.“
„Hoćeš reći da nisi ni provjerio.“
„Pa… baš i nisam.“
„Ti nisi normalan.“
„Smiri se. Vjerojatno ne radi. Nemam ja te sreće. Uvijek ne rade ili ga uopće nema. Tako ti je to u mom životu. Uvijek nešto nedostaje.“
„Tko?“
„Što tko?“
„Tko nedostaje.“
„Nisam rekao tko nego što. Kužiš! Uvijek nešto nedostaje, a nešto je ustvari što. Stvar, ne biće.“
„Whatever!“
„Vot…. što?“
„Whatever! Svejedno, zaboravi, nije bitno. Ahhh… izludit ću!“
„Zaboravljam. Evo upravo sad zaboravljam. Bip-bip. Evo, laganini, sve sam zaboravio. Idemo dalje. Bip-bip.“
„Čekaj, nisi li malo prije spomenuo neke ljude koje kao poznaješ ili ih, onako… nešto trebaš, a oni uvijek žive tamo, negdje gore. Jesu li to baš svi ljudi koje poznaješ?“
„Da!“
„Si siguran?“
„Jesam!“
„A ja?“
„I ti…“
„Što i ti, odnosno ja?“
„Pa na kojem katu stanuješ?!“
„U prizemlju.“
„Zašto?“
„Što zašto!?“
„Zašto prizemlje?“
„Zato što živim u kući prizemnici.“
„Eto vidiš.“
„Što vidim?“
„Pa gdje živiš?“
„Živim u prizemnici, u prizemlju, a prizemlje nije kat. Mogla sam si složiti sobu na tavanu, ali nisam. Dakle ne živim na zadnjem, kako ti to kažeš – katu“
„OK.“
„Ne znam čemu sve ovo.“
„Ni ja ne znam i nije mi jasno zašto si toliko negativna.“
„Ja negativna?“
„Da… ti si negativna. Sve uvijek moraš pokvariti. Uvijek nešto dodati i relativizirati čak i ono što se ne treba relativizirati. Ne priznaješ nikakve apsolutne principe. Svejedno što sam rekao, kat ili katovi. U čemu je razlika. Ne priznaješ niti mogućnost da spoznaja kad tad možda i dođe do apsolutne istine, ali ne, tebi je sve relativno, čudno i blesavo. Rekao sam da svi koje poznajem žive na jebenim zadnjim katovima i ništa više. Nisam rekao da žive na zadnjem katu, nego zadnjim katovima, Dakle i zadnjem i predzadnjem i zadnjem iza zadnjeg i predzadnjeg i još nekoliko ispred njega. Ti ne priznaješ ništa i baš te briga za mene i moje potrebe, moje prohtjeve, moje mišljenje i primjedbe.“
„Stvarno sam negativna, a ti si oličenje pozitive, moralnosti i ostalih uljuđenih manira, koje si pokupio, očito na tečaju, kojeg očito nisi redovno pohađao, nego si, opet očito i njega prošao preko veze. Nije li to sve tako očito i jadno i još jednom očito i jadno i još jednom očito, jadno, očito i blah, blah, blah.
„Dobro, čemu sad ovo.“
„Čemu sad što?“
„Pa ovo blah, blah, blahanje bez veze.“
„Eto tako.“
„Samo sam…“
„Ne zanima me.“ – Barbara prkosno okrene glavu.
Albert nije stigao ni završiti rečenicu, kad su se našli pred zidom, starim išaranim zidom na kojem je bila oznaka sedmog kata.
„Eto još samo nekoliko.“
„Nekoliko!“
„Eh da. Nekoliko, ustvari pola. Samo sam rekao što mislim i osjećam, a osjećam se kao u nekoj zamci, kao da se svijet urotio protiv mene i mojih udova, moji hodačkih i penjačkih sposobnosti, ili možda nesposobnosti, ili možda što ti ja znam čega sve ne.“
„Čini se da je tako.“
„Pišeš li što u zadnje vrijeme?“
„Neeee!“ – odgovori Barbara začuđeno.
„Zašto?“
„Teško je stvarati nove uspomene na ovakvom mjestu. Pogledaj malo oko sebe i što vidiš?
„Ništa! Sive išarane zidove. Bolesno drveće i rijeku koja sve više izgleda kao kanalizacijska cijev. “
„O tome ti pričam. Prije nekoliko godina ovaj grad disao je punim plućima. Sjećaš se?
„Sjećam!“
„Doduše malo teže, zbog tvorničkih dimnjaka koji su nas trovali. Genijalci ih postave visoko i misle kako su riješili stvar, a vjetrovi pušu svakako i uvijek dio dima vrate baš na grad. Čak su znali dimiti tijekom noći, kad većina spava ili kad je oblačno, pa se otrovni plinovi pomiješaju sa sivim oblacima i to se kao ne kuži i sve je u redu. E pa nije. Govorio sam i govorio, ali me nitko nije slušao.
„Misliš nije bilo u redu.“
„Da! Nije bilo u redu da nas prave budalama. Ljudi kao ljudi. Samo su mrmljali. Spominjali tumore, povećane štitnjače i smrdljive ribe iz zagađene rijeke. Političari su obećavali svašta na predizbornim skupovima, a obećanja su ostala samo obećanja. Sad više nitko ništa ne spominje. Nema više tvornica, nema zagađenja, nema ničega.“
„Čega nema?“
„Ničega. Jesi li gluh ili se samo praviš blesav.“
„A gledaj, gluh nisam, nisam baš ni blesav, ali me zanima. Zato što su otišli i još štošta? Recimo zašto komunalni radnici ne zalijevaju travu tijekom ljeta. Živimo uz rijeku. Vode ima, a jebena trava je još od svibnja žuta, spaljena, suha. Odvratno i glupo, zar ne?“
„Možda i je. Gledaj većina je otišla ili se barem tako čini. Odselio se narod i sad uživa u tuđini, gdje tvornice još uvijek rade. Zagađenje im više ne smeta. Kažu, ipak to nije naše i što nas briga, a i oni su znaš napredni. Postavili su najmodernije filtere i sad iz dimnjaka čisti zrak izlazi, a u rijekama brčkaju se rakovi, koje dosad nitko nije vidio. Sigurno neka nova vrsta. Prilagodljiva, genetski modificirana, mutirana beštija kojoj ne smetaju ljudska sranja. Somovi ih tamane. Ni njih nije bilo toliko. Donijeli ih sportski ribolovci. Gamad se nakotila, i sad golubove proždiru na obalama. Ljudi snimanju i objavljuju zamućene selfije, jer držače su kupili jeftino u kineskim trgovinama. Oni proždiru, ljudi snimaju i dišu filtrirani zrak u tuđini. Svi sretni i zadovoljni, osim pokojeg zagriženog ultra desnoljevičara, koji bi sve spalio i protjerao u močvaru.“
„Razumijem. To što govoriš, stvarno… ali čini li ti se da pomalo pretjeruješ. Ovo ovdje još uvijek nije propalo. Još tu žive ljudi i laju psi na mačke i štakore. Igraju se djeca.“
„Ma gdje se igraju“
„Na igralištima naše i njihove mladosti.“
„Stani malo.“
„Stao sam! Zašto?“
„Ne mogu više!“
„Još malo i gotovi smo. Evo još desetak stepenica, dva metra do vrata i to je to.“
„Da, da… još malo. Samo još pola kat i… gle stvarno. Napokon četrnaesti kat.“ – reče Barbara i čim je uhvatila malo zraka, izvadi značku i policijsku iskaznicu. Andrija je u međuvremenu snažno pokucao na vrata bez imena, bez oznake i broja.
„Ima li koga? Otvarajte! Policija! Halo… Ima li koga? Još danas. Halo…“
„Dobar dan. Čemu panika. Vidim vas i čujem. Izvolite.“
„Stanuje li ovdje Žuti?“
„Mislim da ne. Dapače siguran sam da ne stanuje ovdje, jer ovdje stanujem ja.
„Vi ste…?“
„Vidite ja sam Crni.“
„Zašto ste rekli – mislim da ne.“ – umiješala se Barbara u muško nadmudrivanje. Znate ono, tko će koga i tko ima veći.
„Zato što je ovdje sve crno i to danima. Žuti se odselio jučer.“
„Odselio? Stvarno?“
„Nestvarno.“
„Zajebavaš ti to nas mali?“
„Ne! Ja to onako… bez veze. Tek sam se probudio ljudi. Sorry!
„Dakle kažete odselio.“ – ponovi Barbara i nasloni se lijevom rukom na štok.“
„Da! Odselio je tamo preko. Mislim, valjda tamo preko. Preko u onu staru zgradu. Susjedni ulaz. Kako god.“
„Odselio?“ – ponovi i Albert za svaki slučaj, jer nikad se ne zna s tim čudnim ljudima na zadnjim katovima.
„Da! Rekao sam. Odselio. Znači ovdje više ne živi. Doviđenja!“ – iritantno odbrusi Crni i samo što nije zalupio vratima, kad Albert ponovi i priupita:
„Odselio kad?“
„Prekjučer! Jučer! Što ja znam čovječe. Ja sam došao jutros oko sedam. Đenja.“ – Crni je zalupio vratima poprilično jako, otišao do sobe i legao na madrac. Tek se uselio i nije kupio namještaj.
„Jebi ga kolegice. Mislim da smo se ovaj put zajebali.“
„Ja ću liftom, a ti idi kako hoćeš. Možda ipak radi.“ – zaključila je Barbara i krene prema liftu.
„Jebeni Žuti!?“ – izusti Albert i lupi šakom po zidu.
„Pusti. Tko ga šljivi. Žuti, crveni, plavi. Svejedno. Sutra ćemo ih sve obraditi.“
„Imaš pravo. Crkao sam kao pas. Ne moraš me čekati, ako se spustiš prije mene. Ja ću pješaka. S noge na nogu, pa ravno doma. Pas mu mater i životu.“
- Zaprešić: Večer Don Dantea u znaku riječi, glazbe i humanosti za malu Nives / FOTO
U Zaprešiću je održana promocija zbirke pjesama „Planina suza bogova“ autora Željka Lovrića – Don Dantea, koja je u dvorani Pučkog otvorenog učilišta okupila brojne posjetitelje u večeri ispunjenoj emocijom, umjetnošću i ljudskošću Lidija Zečević Večer je bila prožeta snažnim spojem književnosti i glazbe, ali i humanitarnim karakterom koji je obilježio cijeli program – sav prihod od prodaje… Read More »Zaprešić: Večer Don Dantea u znaku riječi, glazbe i humanosti za malu Nives / FOTO - Otvorena retrospektivna izložba Ivančice Cvitić Znidarčić: ‘1976. – 2026.’
U Galeriji grada Krapine u petak, 19. lipnja 2026. godine, svečano je otvorena retrospektivna izložba naziva ‘1976. – 2026.’ istaknute hrvatske keramičarke Ivančice Cvitić Znidarčić, kojom magistrica umjetnosti obilježava 50 godina svog stvaralaštva Okupljene je uvodno pozdravila ravnateljica Pučkog otvorenog učilišta Krapina Grozdana Pavlović, dok je čast službenog otvorenja pripala predsjedniku Gradskog vijeća Grada Krapine Ivanu… Read More »Otvorena retrospektivna izložba Ivančice Cvitić Znidarčić: ‘1976. – 2026.’ - U Koprivnici predstavljena AURORA I JA Zdenke Čavić
U nadaleko poznatoj Galeriji Mijo Kovačić u Koprivnici, 23. lipnja 2026. godine, održano je predstavljanje knjige eseja AURORA I JA književnice i esejistice Zdenke Čavić. U ozračju ispunjenom književnošću, glazbom i promišljanjem o čovjeku i suvremenom društvu, brojni posjetitelji imali su priliku pobliže upoznati novo djelo iznimno plodne autorice Večer je otvorena pozdravnim riječima predsjednika Gradskog vijeća… Read More »U Koprivnici predstavljena AURORA I JA Zdenke Čavić - Ljeto na bečkom Dunavu – besplatne plaže, odmor i rekreacija
Bečanima potpuno besplatno na raspolaganju stoji više od 63 kilometra dunavske obale, moderna kupališta te mnogo prostora za predah i rekreaciju Lara Kuš Austrijska prijestolnica i ovog ljeta nudi atraktivan i besplatan pristup vodenim površinama te nastavlja širiti ponudu različitih sadržaja za dva milijuna stanovnika. Nove platforme za pristup plivanju u Dunavu, dodatne površine za sunčanje… Read More »Ljeto na bečkom Dunavu – besplatne plaže, odmor i rekreacija - Neven Otavijević – Od gradskih veduta, pejzaža sa stablima i skupine zgrada u Zadru
Otavijević jednostavno slika trenutke života, u kome nema euforije, nema ni tuge ili žalosti, to je život koji protječe iz dana u dana… Miroslav Pelikan Slikar iz Zadra Neven Otavijević u posljednjih nekoliko godina osobito se istakao svojom zanimljivom likovnom produkcijom u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti, rado tretirajući motive mora, priobalne teme, ali i prostore grada Njegovi… Read More »Neven Otavijević – Od gradskih veduta, pejzaža sa stablima i skupine zgrada u Zadru - Veliki jubilej slavonskog ponosa: Otvoreni 60. Đakovački vezovi!
Šest desetljeća ponosa: Đakovo u zlatnom sjaju 60. Đakovačkih vezova Priredila: Venina Markuš Đakovo je ponovno raširilo ruke i otvorilo vrata jedne od najvećih i najprepoznatljivijih tradicijskih manifestacija u Hrvatskoj. Jubilarni, 60. Đakovački vezovi, koji se održavaju od 19. lipnja do 5. srpnja 2026. godine, ove godine slave impresivan rođendan. Kroz više od dva tjedna bogatog… Read More »Veliki jubilej slavonskog ponosa: Otvoreni 60. Đakovački vezovi! - ZAVRŠIO TREĆI SLANO FILM DAYS
Gosti i sudionici trećeg Slano Film Days odlaze inspirirani za nove projekte Ana Petričić Gojanović Završio je treći Slano Film Days, jedinstven format filmskog događanja koje u Slanom okuplja renomirane svjetske filmske autore i talentirane redatelje i glumce iz regije. Program je posvećen filmu i filmskom stvaralaštvu, a obuhvaća projekcije odabranih filmova, razgovore o filmu i… Read More »ZAVRŠIO TREĆI SLANO FILM DAYS - Niz aktova Damira Medvešeka
Pred nama je niz nepoznatih, zagonetnih žena u trenutcima potpune tišine, samoće, dok razmišljaju… Miroslav Pelikan Jedan od čestih motiva u atelijeru akademskog slikara Damira Medvešeka, istaknutog suvremenog hrvatskog likovnog umjetnika jest akt ili skica obnaženog, uznemirenog tijela ,kao u ovom ciklusu ili kao složeni portret žene. Nekoliko snažnih skica posvećenih aktu Damir Medvešek dovodi gotovo… Read More »Niz aktova Damira Medvešeka - LJETO NA ZAGREBAČKOM VELESAJMU 2026
10 dana programa, 5.000 posjetitelja i najveće izdanje dosad Daniel Badanjak Festival će se održati od 28. kolovoza do 6. rujna 2026., a publici donosi deset dana glazbenog, kulturnog i zabavnog programa na prostoru Zagrebačkog velesajma.
Crteži pokvarene mašte!
