T.M. Bilosnić za Veliki tjedan – Muka Kristova u 14 pjesama

Tomislav Marijan Bilosnić
MUKA KRISTOVA U ČETRNAEST PJESAMA
Blaženom Alojziju Stepincu
ISUSA OSUĐUJU NA SMRT

U licu Isusa lice Očevo, lice svakog djeteta.
Pilatovo lice u Kainovo se preobrazilo.
Tu je i lice koje se naginje na lice koje će se na brdu raspeti.
Svjetina je mislila na zabavu.
Nitko ne pogleda u nebo, u Sunce koje plovi.
A ja dvadeset stoljeća mislim što je između kamene ploče
na kojoj sjedi Krist i stolice na kojoj sjedim pišući ove stihove.
Zapisujem li nešto posve različito od riječi Pilatovih?
Ne nađoh na njemu smrtne krivice!
Zašto je svjetina urlala slaveći Barabu?
I je li Sokrat uvijek isto mislio o Platonovoj sumnji?
U takvim mislima obuze me strah
ne mijenja li se istina kao što se dani mijenjaju,
kao što voda teče i ljepota prolazi.

Gori Rim, Moskva gori, gori Washington,
gori nafta Saudijske Arabije.
Sionski brežuljci postaju egipatske piramide.
Otvara se zemlja, a zatvara svijet.
Naše oči proždiru svjetlosti munja.
Stiglo je vrijeme plača,
dani teški za Zemlju i za Čovjeka.
Ovo je vrijeme sudaca,
vrijeme onih koji peru ruke u krvi našega tijela
i blato bačeno na naše lice uklanjaju trnjem
skrušeno govoreći:
Evo čovjeka!
Ovo je vrijeme koje vrijeme briše i postojanje ljubavi
u hramovima poezije.
Pilat Te šalje Herodu, Herod uz pompu vraća Pilatu.

Ura na nebu odredila je svjetlosni čas
a ne Pilatova presuda.
U pripovijest o sucu ne vjerujem,
svaka te riječ otkriva, živiš ne mijenjajući se.
Ti si Božji stil, i tako jednostavan
kao svaki dječak prije nego bilo što poželi.

Ni časa nisi bio zatečen, za njih si čuvao svoje vapaje.
Raspni, raspni, raspni, vikaše, u zamjenu za razbojnika.
Recite, recite, recite, nevin sam od krvi ove!
Kriknite, jauknite, sutra ćemo u noć muzeja,
od svoje ruke skončati
dok je operemo u vodi hladnoj.

Suci grčki, suci rimski, suci proleterski,
recenzenti pjesama i pjesnika, superrealisti
suci jezika na kojemu se izležavate po cijele dane
u kući jeruzalemskoj,
suci beskrajnih ljepota svijeta,
samo raspeti ispunjaju Božji spasiteljski plan.

ISUS PRIMA NA SE KRIŽ

Isus prima naš križ.
Kriste, danas sam s tobom u meditaciji i molitvi.
Silan križ a obično drvo, stvoreno za tvoju golotinju.
Otac zna da ćeš izdržati.
Sreća sreću traži a bol ište bol, vjeran svome srcu
sebe okajavam pitajući se je li uopće potrebno
započinjati ovu priču.
S pjesničkom vjerom primaš na se križ
o čemu ćemo kasnije čitati,
jedino što smo kadri međusobno činiti.

Eto, i ja mogu rukom dosegnuti križ
sad kada u blizini ne vidim nikoga tko bi mi sudio
ukoliko to nije ona uplakana žena u čijim očima vidim
sve naraštaje svoga potomstva.
Sad kada sam licem u lice sebe ugledao,
vidim čovjeka koji zna da je kukavica i izdajica.
Ljubim Te a riječi me s Tobom ne sapleću.
Svoje sam se nesreće primio čim sam pomislio
da te jezik izmišlja, da si onaj
koji odgovara odnekud mani poznatome liku.
U zrcalu bilo je samo tvoje lice, ni jedno
od svih onih koji su mu prišli ogledati se.

Dođe trenutak kada čovjek uzima svoj križ
znajući da će se popeti do Tebe.
Tu sam da se ne pitam zašto nisam učinio
ono što sam trebao,
reći istinu i postati nevidljiv
i prije nego li ti se u potpunosti zbližim.

Evo, donose križ iz Egipta, čak iz Kine,
iz crne čempresove šume u Palestini,
a tu gdje se međusobno spoje naša je mjera.
Iz križa izlazimo na sve četiri strane,
u svaki trokut
i svaki Krug,
u jezik koji govore a ne znaju protumačiti .
Križ je čas na svjetlu, čas u mraku,
i tako čitav život dok ga ne probamo.
Križ su jedine ljestve do Oca do Njegova vanvremena svijeta.
Isus prima križ svoje prijestolje.
Isus Nazarećanin, kralj Židovski.
Gdje padnemo temelj Crkvi postavimo
u oblačno gnijezdo nade.
I stol sa stolicom leži u križu
vješala, a onaj koji ga nosi kao muku
do mjesta raspeća istanjit će ga,
u plamen Izakova drva na lomači.

Isus prima plug i pod jarmom križa započinje prvu brazdu.
S jedne strane zlatorune ovce, s druge bijele golubice
poravnavaju izorano.
Zbilja, zbilja, nema dublje zbiljnosti,
svaki je grumen zemlje utjelovljena Riječ.
U slavi svojoj stoji sve što je pod križem,
kao i On na čijim plećima svakoga trena križ sve više raste.

Sretan je čovjek koji može raskriliti svoje ruke
na obje strane križa.
On zna koliko može
što nije dano ni jednoj sili svijeta.
U miru zadovoljno trpi dok križ podrhtava
i Zemlja se trese, križ ga u sigurnosti drži
na svojim grudima.
Križ križanja bez vremena je i promjena,
sastavljen od zraka i zemlje, s krakom vode i vatre
zaboden u živu jabuku.

Isus prima križ budućega susreta.
Svemir u cijelosti, ni početka ni kraja s onu stranu postojećega.
To se on raskrilio da me zagrli već na vratima
kada se konačno budem vraćao kući.
Raskriljen na svaku od strana kojom sam lutao.
I ni jedno čulo nije nama znano
kako bi razlučili što to glazbâ u umu a što u duši,
a poj je znan i mio i veže nas
za slađahnu gozbu.
Hoćemo li izdržati postojati do kraja?
Hoćemo li uspjeti sići u temelje
kamena zaglavnog
i znati sve što pamtiti treba.
Hoće li vatra sagorjeti
križ u središtu Adamove lubanje.
Božjega sina raspinju od početka do svršetka svega.
Kako ostati nasamo s njim
kao s neoborivom luči koja plamti
na mome stolu u kutu sobe dok ovo pišem.

Isus prima na se križ
i križ ispunja zlatom usamljenosti.
Iverje križa se rasipa po cijelome svijetu.
Vidim li to pticu raskriljenu ili zmiju
obješenu na kolac,
vidim li Onoga koji čeka
da mu lice položim na otvorene dlanove.
Ni stabla ni križa bez ptice na granama
i zvijeri pod krošnjama.
Za stolom sjede duše hraneći Sunce životima.

ISUS PADA PRVI PUT POD KRIŽEM

Pao je pod teretom križa
kao što ja svakoga dana padam u grijeh.
U zraku noževi sijevaju, a on zemlju ljubi
moleći je za oprost što je tijelom svojim pritišće.
Pada Isus pod križem, a nebom se ukrštavaju križevi.
O, Gospode, kada si tako odlučio
neka to bude mjera života.
Svatko od onih koje pritišće križ
nije ti sin, nije brat, ni otac, niti je itko tvoj.
Na toj strani svijeta našao si se sâm.

Pada pa se diže, diže i leti.
On tri krune nosi na glavi, krunu trnja,
krunu blagoslovljenu i krunu uskrsnu.
Krunu posljednje pobjede i vječite slave Otkupitelja.
Konačno je okrunjen kao i njegov Otac.
Kruna se u krošnju križa zaplela.
A svjetina vidi krv kao daleke lampe postavljene uz put,
vidi tijelo koje se izvija poput ribe u valovima
mora Galilejskog,
vidi školjke u kojima plešu Kajfine plesačice.
I čuje kako veliki svećenik ponavlja:
Vi ništa ne znate!
Vi ne mislite da je za vas bolje da jedan čovjek umre umjesto naroda,
nego da sav narod propadne.

Jeruzaleme, Jeruzaleme, lijepi grade
s tajnovitim predjelima.
Mrtvački pokrov prebačen preko cijeloga svijeta
dižu bijeli anđeli.
Nije mrtav. Uskrsnut će. Uskrsnuti kao sjeme.

Isus pada, a oni svakoga časa iznova usađuju križ
u svaku suzu Majčinu.
U križu bjesne oluje još u krošnjama začete,
lome se grane
i kobne slike u oku sabiru svu ljepotu svijeta.
Tvoj život je ono što se prije nikad javilo nije
a zrcalilo se u vremenu svakom.
Kao novorođeno dijete bio si star poput svijeta
i svakog pamćenja.
Križ spaja sve što je razdvojeno, što u pokretu
pada jedno na drugo i s križa silazi natrag u život,
kako ne bi bilo krivice na ljudima.

Križ sastavljen od udova Eve i Adama,
od sljepila učenika
koji svukoše košulje i sakriše se u vrtu
među zmijama,
od bilježnika koji odasvud naviru s potvrđenim presudama
i nestaju u svjetlu kao mušice.
Oni koji su vjerovali u plovećim oblacima
vidjeli su istinu.

Tebi je dano prijeći put pod teretom križa
i past pod njim.
Svaka druga mogućnost bila bi tek metafora
kojoj ne pripada slava Oca Tvojega.
Naum da se naše oči sretnu sa zjenicama zvijezda
u Tvojoj je žrtvi sazdan
u snu tvrđem od žive kovine.
Do Golgote put će se produljiti kroz duboke šume
i mrak će se proširiti vremenom.

Svako oko zvijezde uprto u Tvoje rođenje
istim te pogledom prati i danas.
Otac te prati
Majka pridržava Svijet u svojoj kolijevci.
Krv koju si pustio padajući pod križem
naša je kruna i sve cvijeće njezino.
Na stablo života bez nje ni uspeli se ne bi.

Isuse, meni je tvoju muku izreći kao pripovijest,
ako ti se približim hoće li i mene raspeti.
A riječi se moje kidaju,
ukrižene u pustinjski pijesak se zabadaju
kao more o kojemu govore mnogi kazivači.
I križevi huje u valovima u kojima se čuju ljudski glasovi
od postanka svijeta.
Naš istinski dom je križ.

Isuse, Isuse, pjesmom te prati srdžba svjetine.
Gnjev, gnjev, Sine Božji,
onih koji znaju da ničega stvoriti ne mogu.
Hoće li to biti zadnje što sam vidio
dok se križ na mene ruši?
Hoćeš li prići mojoj postelji i probuditi me
sa mnom izagnati janjce na pašu?
Kriste, kakav bi ti bio čovjek ako se ne bi sa mnom igrao?

A sada si pao Isuse, i križ je naše stado prignječio
i kuća je naša opustjela.
Na nebu je djelo povratka prstenja
koje obrubljuje grijehe čovjeka.
Ćutim kako patiš, ćutim kako šapućeš dok padaš
i čujem kako je sol riječ iz koje izvire krv
na dnevnome svjetlu.
Strašna buka dočarava osjećaj tišine,
Kristova istina uistinu je duga,
a život kratak.

ISUS SUSREĆE SVOJU SVETU MAJKU

Pamtim riječi koje si mi kazala u Efezu
kada sam te došao potražiti u prognanstvu.
Čula sam, a ne i osjetila Oca njegova.
Dug je i dubok put istine,
nikada se ljudi neće umoriti od sumnji.
Onima koji raspinju zubi rastu cijeloga života,
kuće koje u sebi nose grobove
opljačkali su.
Svećenici njihovi ništa ne mogu pretvoriti u zlato,
zlato im se rasipa u olovo,
u metak koji će im dočekati čelo.

Djevice, u kakvoj su krvi majke rodile ove koji urličući
u prizorima prate Tvoga sina?
Svjetina koju ne prepoznajemo s oružjem dopire do nas.
Razapinju ga a dohvatiti ne mogu.
Zbog Kalvarije i novac i vrijeme gube,
srca u nju zakopavaju.

Sine, ispruži ruku da je dohvatim,
držimo se za ruke kao kada si mi bio dijete
u igri, veseli kada smo prepričavali snove
izdajući se međusobno.
Sine, preko tvoga tijela prelaze
kao što je Noa ime Gospoda u daske broda zabio.
Sine, Ocu su poznate sve ljudske patnje,
i Job je odbio one koji su mu u pustinji pomogli.
Pod križem samo si moje dijete.

Kriste, Bože, Ti koji si Adam Novoga vijeka,
Ti koji si bez ključa vrata i prozora
s nebeskim krovom mudrosti,
kapi Tvoje krvi svijećnjaci su na oltaru
a svjetla u očima nema.
Kriste zajedno smo raspeti!
O Bože, i ja sam tvoj sin, i ja ću visjeti na križu,
nema razlike, nema razlike, duboko u zemlji čuje se glas.
Ni majku ti među svjetinom ne raspoznajemo,
ni jedan ne hoda ruku pod ruku s njome do Tebe,
niti Tebe, niti sebe dotičemo.

Gledam Sine, ni zemlje, ni mora, ni zraka Tebi ne treba
Ti hodiš kroz vječnost od rođenja
kao kroz polje puno žita.
Ni travke među jeruzalemskim pločama se ne povijaju
pod tvojim stopalima
dok ti se na leđa orijaški cedrovi spuštaju
koji zasjenjuju pustinju.
U podne kad je pasje vrijeme beskrajno
s Ocem ćeš podijeliti kozmičku tajnu puta.
A samo tren prije govorio si s Rimljaninom o Istini.
Vidim, Sine, prati te tvoja ljudska priroda,
Tvoje tijelo krvari na sliku i priliku Njegovu.

On s neponovljivim materinstvom gleda Majku
Kćer Njegovu, vječnu Majku
malenih.
Ni on ne može kazati to što osjeća
samo zna da osjeća stotinu tisuća stvari.
Tako je pisano da se sve može objasniti samo ljubavlju,
ni jednom drugom dirljivom riječju,
ni onom koja smrt određuje.
Noć se uspinje na brdo zvano Lubanja,
leži na zemlji umotana u pamučne povoje
usnula.
Samo Majka zna što će se dogoditi s pojavom krijesnica.

ŠIMUN CIRENAC POMAŽE ISUSU NOSITI KRIŽ

I Svemoćan sada treba pomoć.
Lijeva, lijeva deklamiraju čupajući mu meso,
a on je izvan bola, izvan ljudskoga života.
A tijelo je trnje, zemlja koju u polju kopaju težaci
s krunom Sunca na glavama.

Isuse, Isuse, ja sam već odviše star
da razmišljam što izabrati
već me motika razapela.
Ni na jednoj postaji ne mogu izmišljati
neku novu priču.
Ti nosiš sve što je čovjeku i Bogu potrebno.
Već u pustinji si pijeskom načinio svaki pokušaj Nečastivoga.
O, Kriste, ti jedini znaš koliko je veliko moje neznanje
o ovome svijetu.
Cijeli sam dan kopao u vinogradu
punome soli,
baš kao što Ti izgledaš
ni prije, ni poslije preteškoga tereta.
Oko mene proljeće uči vinove loze pupanju,
zelenilu i ljubavi po bregovima obnove.

Još mi je ostalo snage za podići prijestolje.
Pod križem sve se imenuje samo po sebi,
lako ću do kuće, žene i djece.
Ni vidjeti neće krv u prašini moga lica,
ni motiku poput zvijezde repatice.
Bolje je i grešan nositi križ, nego pravedan
pogrešno suditi jeziku.
U svakom korijenu koji se drži moga polja
škrinje su Zavjetnih knjiga, rječnik života
koji imenuje svaku stvar,
na Sinaju kamo je Mojsije otišao po ploče Zakona.
Neka križ poput grma i na mojim leđima gori.

Eto, Kriste čovječe, učinio sam što sam mogao,
nisam te izbjegao.
Sad kada sam Te upoznao neću kazati ni da sam Ti pomogao,
kao što će činiti oni koji će ovo spominjati.
S mojih očiju nestali su zavoji na križu
kao sitne žilice korova pod oštricom motike.

Isuse, Kriste, neka ovo bude moj križ dok padam na koljena
i ljubim ti rame,
zbunjen što jedni proklinju
a drugi slave dan kada će biti rođeni.
Zašto izluđuju Obećanu zemlju!?
Zašto provjeravaju drvo i čavle, dok padaju kao sjenke
na prag uvijek druge kuće?
Usred bijela dana noć dozrijeva poput crnoga zrna na trsju,
a zrnje se nudi pticama, ptice zvijezdama,
zvijezde u očima onih koji te gledaju.

VERONIKA PRUŽA ISUSU RUBAC

O ponoći kada zrije grožđe odlazila sam u vinograde,
usred podne među procvale šipke,
nit Mjeseca s niti Sunca istkala sam ljubav svoju
rubac s kojim ću ti obrisati krv.
Još dok su oči bile otvorene anđeli su ponijeli rubac
za Tvoje prostirke.
Nikodem je sačuvao
jedino viđenu i zapisanu sliku Križnoga puta
prije nego će se muhe za križ uhvatiti.

Kriste, to što si me izliječio od krvarenja
nastrani čudaci drže našom radosti.
Svakoga dana mi ćemo pjevati
i razmišljati o svakoj kapi krvi.
Krv u biser smrznuta u nebo ulazi
kao u otvoreni grob.
Dala sam ti rubac, dlanove majke Marije,
njenom suzom obrisao si znoj.
Baš kada su mačevi palmi bljesnuli na suncu
pod rimskim potkovama ukazala se slika
neba u utrobi zemlje.
To more procvjetalo poput cvijeta trešnje.
Djeca su govorila: Ovo mu čini Otac,
dok te Otac čekao za stolom.
I danas do tebe stižu takve glasine.

Rupcem te zvijezda Danica dodirnula
i rubac je postao prvo pismo žive svjetlosti.
Sve su se tajne u životu javnome krile,
kao lotosov list na končanoj stabljici.
Jutarnji čas ne želeći čekati
sudac je zaspao pod stolom
s istinom golih kostiju.
Samo je jedno lice bilo urezano u crtama dlanova.
Čula sam kako mrmljaš Oče, Oče, Oče
je li se ovo treba dogoditi,
a znao si da se vraćaš kući.

Nikada mi ništa nije trebalo
do rupca kojim sam lice omotavala,
krv je Tvoja na njemu ruže otvarala.
Bio je to jedini komad tkanine na svijetu
otparan od neba,
konop o koji će se kasnije objesiti Juda.

ISUS PADA DRUGI PUT POD KRIŽEM

Teške tvoje rane, teške tvoje boli, teški moji grijesi,
opet si pao u jezik onih koji te raspinju.
I zato sve što o tome kažem vije se u komadićima paučine
pod mjesečinom.
Vjekovi svjetla tek nadolaze.
Vjekovi svjetla tek dolaze.
Otac koji će nas probuditi da čujemo Riječ.

Živi križevi prate Krista koji već drugi put
pada pod križem,
a čas otkupa ne dolazi.
Bog sjedi u prstenu Lubanje i čeka da je trnje uzore,
da poput krušnoga sunca topla postane.
O, čudne li radosti u velikoj samoći.

Vojnici ni slamku neće podignuti
da bi njome pod noktima
otrli krv.
Ni učenika nema da pokupe kovčege dragocjenosti.
A gdje god podigneš kamen izvire krv.

O, Bože, Ti koji nas sve podjednako voliš
jesi Istina, jesi to što smo i mi
koji Ti ga vraćamo!
Čujem gavrane na susjednim planinama,
a ne vidim čovjeka.

Da bi predahnuo na sljepoočnice prislanjaš jagodice prstiju
kao dijete usne na obraze oca.

ISUS TJEŠI JERUZALEMSKE ŽENE

Nariču žene, a Ti im nešto šapućeš na uho
gotovo u prolazu.
Tvoje riječi kao pamuk koji ih zaštićuje od grmljavine
siroticama razlistava trepavice.
Žene se drže za lanac dug trideset i tri godine,
svaka je karika prsten jedne od njih,
omča njihova djeteta.
One će noć provesti u ranome svjetlu
rasplićući čvorove na svojim pletenicama.
Plaču žene znajući da se tako rađa,
plaču vidjevši krv djeteta od njih neokupana,
plaču i znaju da se sve to već dogodilo.

Svaka žena misli da Te može spasiti, samo majka,
samo Majka vidi Spasitelja
sina, i misli što li sve može čovjek
stvoren od daha Božjega.
Ni učenici više ni u što nisu bili sigurni,
sve su u knjigama priznali,
i više, mnogo, mnogo više
vidjeli Te u bjelini.
O, Isuse, Isuse, kako je slatka ova gorka istina.
Psi laju, ptice kriješte, a žene plaču sigurne
da su spašene.

Žene su jecale, žene su pjevale,
s obraza njihovih grozdovi su datulja u ruke padali.
Svaka te zove Dijete,
Bože moj jedini.
Nije bilo stvora na svijetu koji bi preveo jezik
kojim si ih tješio,
a one su znale da je riječ o ljubavi.
Nisu mogle razdvojiti sadržaj od oblika,
glazbu čule jesu, razumjele nisu.
Sada dok stenješ i posrćeš puzeći pod križem
dovoljno su snažne
da suze njihove prime oblik mjesečine.

ISUS PADA TREĆI PUT POD KRIŽEM

Križevi se množe, nalikuju jedan drugome, a ni jedan
nije isti kad ga primimo.
Stupovi i grede na ramenima
razdvajaju tišinu u kojoj se svijet pretvara u jednu osobu,
ona u konačnu bol.
Ti si drvodjelac, Tebi je poznat jezik stablâ.

Padaš da mnoštvo ne bi u ognju križa
bilo pretvoreno u dim
kojega će progutati zrak.
Ne znaju pred čijom si kućom pao,
čiji je to osamljeni krik.
Udarci su već zaboljeli i mrtve.
Kao da si pjesnik, mûk dokidaš uzdahom
dok samoća nagriza duboku ranu
otvorenu na zemlji, vodi i zraku.

Njegov si sin, naše krvi.
U Tebi su naše godine i djela u njima
koje se kao ručice djeteta hvataju za nevidljivo,
za dobro i zlo.
Križ se s tijelom od zemlje ne odvaja,
ne otkriva svoju tajnu.
Kao da kruh sa zemlje podižeš ljubiš križ,
neizrecivi Božji mir.
Ni Tvoja majka o Tebi ne zna sve,
a mi se pretvaramo kao da znamo što je tko rekao,
učinio i mislio.

I ne okrećem se da bih Te pridržao,
a imenom si me zazvao.
Svi su čuli kako blagoslov pada
na kamen u mojoj ruci.
Pomislih na svoje korake u sjeni,
ni prije ni poslije, nego baš sad
kada se svijet pretvara u jednu osobu
a ona u konačnu bol.
Tvoje tijelo označava prostor i vrijeme.
Kako si mi daleko!
Kako je dug put!
Kako se mirno gledamo licem u lice.
Gospode, opet je krenuti.
Novi pokret mača što prelazi iz ognja u oganj
ponovno siječe križ
koji poput utega leži na našem stolu.

Već treći put padaš.
Izabireš mjesto
na kojemu ćeš pokazati lice bez dvojbe
u kojem smjeru se okrenuti.
U padu cijela se zemlja trese,
lijet lahora k nebu diže Oca, Majku i Sina.
Sam si uglazbio svoju dovršenost.

Adamu je bila teška i jabuka
kad je ostao sam.
Sve jače njegovo Te drvo pritišće.
Gabriel, Mihael i Rafael lepršaju u nevidljivu svijetu
spajajući Djelo s danom
kada ćeš uspravno stajati
ne dotičući zemlju nogama.

ISUSA SVLAČE

Sad kada se pred Tobom pokazujem gol, čini mi se
da nikad neće završiti ovo svlačenje.
Moja koža postaje kamenim zidom kuće
na ulici svakog prostora i svakog vremena.
Sve što je na meni iznova se nabire
u jednu od Tvojih otkopčanih košulja.

Gospo, ovo gore u spilji neba
Tvoje je Dijete.
On ne gleda uokolo, ne ispituje i ne traži,
dijeli, ostajući gol od mesa i svijetla konačnoga.
Dok on raskrižen leži kao zora ispod crnih konja
odoru mu odnose u zavežljajima
kao djecu u naručju.

I što si više gol, to Te više vidim,
vidim kako je svatko od nas dio Boga,
i list smokve što se s granom razdružuje
i zrno pijeska u pustinji,
i mač koji je prosjekao put.
Golo tijelo svijeta u tijelu Tvome u troje
poslušno se otvara kao zbilja pašnjaka i vinograda
kako među zvijezdama i pastirima
ne bi nastala pometnja.

Oblaci se dodiruju i glazbaju,
glazbenici u velikim bijelim velovima.
Svi ostali u odijelima svakodnevnim
za oltar priprostim.
Ostaješ gol, a svaka ljudska sjena što se udaljava
sve više Ti sliči.
Čovjek je tako oskudno biće.

ISUSA PRIBIJAJU NA KRIŽ

Gledam da čavao u dlanu završi pored srca
kao ruža u naručju križa.
Svejedno, kažu, vratit ćeš se u život
gdje ću te ugledati
kao prosjaj Sunca kroz grane stabala.
S kojom se mišlju opraštaš dok ćutim Tvoj dah na mome licu
što budi sjećanje na spilju u dubini vremena.

To što se vidu mome skriva naravni su oblici
Objave.
Samo Ti znaš što jesi, a oni ne znaju
što čine
, pa ih mrežama svojim hvataš
da se ne izgube.
Sve počinje sporo, jedni te polažu na gredu
drugi će podići stup.
Val koji dolazi uvijek će se iznova penjati
do vijeka vjekova.
Ti odlaziš na daleko more, baš kao ribar
koji šumom vesala ne želi uznemiriti jato riba.

Dok tešu riječ za čavle u zvuku čekića
kliču kako je odlazak
utisnut u suho jedro križa
u omari neba.
Spreman si razumjeti, šireći ruke kao dijete
koje hvata majku za ramena.
I poticaj daješ zazivajući Oca
u tome zbunjenom
a zlovoljnom mnoštvu.
I tako dok Ti se srce ne otopi i provrije
svježom bujicom
kad potpuno iscrpljeni ožednimo.
I više se nitko ne javlja
daleko iza brda
vojnici su u ponoć utonuli.

Iz provalije svijeta
diže se sve ono što pripada Njemu
od kada je stvoren svijet.
Ne staju oni koji raspinju
niti će bilo čime odgovoriti na mir.
Još jedan razlog više za naum Oca
da proširi nebo
tvojim čelom,
tvojim stopalima,
tvojim golim tijelom bez kapi vode.

Prst upirući u tebe,
koplje je po kojemu se vrpca krvi
pruža do mojih vrata svaki dan.
Imam ožiljke koji dokazuju da me san pritišće
više od bola.
Nitko ne zna kakvim će to znacima biti zapisano
u rječniku vječnosti.
O, Bože moj, neka ova moja pjesma ne bude načinjena
od riječi od kojih se neće vidjeti ništa više
od pjene što je na spužvi ostala.

ISUS UMIRE NA KRIŽU

Ni najhrabriji nisu čekali sudnji čas, nestali su nečujno
misleći da ih ni primijetiti nećeš. Živ si,
Oči su otvorene ali oni ne gledaju u Tebe.
Konačno su našli način da iskoriste drvo
tesano za zločince.
Drvo stoji uspravno i rašireno isto kao i Ti na njemu,
nitko se više ne bi trebao sramiti križa.
Križ pokazuje svoje najljepše dijelove, janje
djeluje kao sama slika Boga.

Majka pod križem svjesna je kako drvo djeluje, žena je
i majka tesara.
Drvo k nebu raste i Ti na njegovim leđima.
Majka se s Tobom moli i zagovara spas razbojnika.
Jedan se kaje tražeći rješenje, drugi se ruga
zadovoljan s onim što je učinio.
Sveti Ivan polaže ruku na Knjigu za one koji izbjegavaju svjedočenje.

Zli su se na lijevu stranu svrstali.
I jednima i drugima i dalje govoriš kako si žedan
i da je vrijeme za počinak.
Neka je miru mir!
Krv tvoja u zemlji u vremenu počiva.
Anđeli otvaraju kalež s ljudskim obrazima, u kaležu
Sunce i Mjesec.
Vojnik skriven pod Tvojim stopalima
prinosi na štap nataknutu spužvu
ocat i žuč.
Potomci će govoriti da ti je utažio žeđ.
I Marija Magdalena od boli bijela
čeka da Ti opere noge.

Kriste, zatvaraš oči i glava pada na desno rame,
umireš
kako bi sve tek počelo.
Vojnik kopljem probode bok
a ranjeno se nebo rastvori.
Nisi sam, nismo sami.
Iz groma na oči slijepca poteče krv i voda,
kad ugleda bijele munje poviče:
Zaista, ovo je sin Božji!
Stražari nisu ni čuli ni vidjeli što su očekivali,
sve se zbilo tiho na jeziku poznatom.

I Sin i Otac i Duh goli na Zemlji, s pojasom oko slabina
i pjesmom onih koji vjeruju.
Slavu ne može izreći ni prvotni tekst,
sve je toliko doslovno da je neobjašnjivo.

ISUSA SKIDAJU S KRIŽA

Je li itko sklopio ruke u času kad je umuknuo
šum vjetra i vode,
ili su pazili da križ ne ostane neiskorišten.
Križ je prekriven plavetnilom munje
a glave su magla i mrak omotali.
Muško i muško,
žensko i žensko,
zasebno nevina dječica
vraćaju se u Jeruzalem,
nitko isti od kada su vidjeli smrt.
Raste trava na putu kojega u tišini napuštaju,
nije daleko ura kad će nadživjeti dan.
To što Bog dosudi uvijek se ispuni.

Nikoga više nema,
bez ljestava silaziš iz zagrljaja križa
u Majčin zagrljaj.
I nas Marija u svoje ruke uzima.
Riječi koje čujem meni su poznate, a nisu
jednake ničemu prethodnom.
Daleko od ruku razbojnika žene podupiru nebo
kako bi te svjetlost dočekala u kući,
u prostoru između nas.

Sve se dokida u tom kratkome času
kada se stijene razmiču kao vlati savitljive.
Nebo se poput kapi znoja na krljušti suši
bačenoj pod noge,
u mûk tkanine.
Umastiše Ti haljine srebrnjacima.
Nije vjera kovčeg zlata.
Ljiljani krila u očima su onih koji vide.
Isuse beskrajni,
Isuse besmrtni,
mogu te dodirnuti bez koplja i straha.

ISUSA POLAŽU U GROB

Ni ožiljka neće ostati, svoje si tijelo predao Bogu.
Grob su stražari koji su sâma današnjica,
koji ne razumiju vijest.
Ni jedan od njih nije znao što činiti zorom,
srca su im maleni paketi s poklonima.
Snatreći da bilo što ne učine
od onoga što im nije kazano
odustali su od svake zamisli.
A vidjeli su zapuh vjetra kroz koji se Knjiga uzdigla
i čuli otkucaje sata.
Kako je to lijepo ponovno usnuti.

Što se u grobu događa znaju prsti koji siju sjeme.
U posljednjem hropcu čuo se jezik života,
nešto tako nije se nikada dogodilo.
Znali su za ratove, za pobjede i nove zemlje
i mora koja tek treba otkriti.
Nisu znali za radost koju donosi bol.
Kada zagrmi oči im zgasnu
i oni se povuku
vukući za sobom i svoj gnjev.
Stražari su uvijek blizu trubama
i njihova mjedena grla puna su duboke žalosti.

Riječ je došla iz svitanja, za njom je stigao dan.
Potom su prišle žene kao da dolaze iz polja
s kojeg nose ljetinu.
Ako je grob samo pećina
zašto se vojnici razmahuju,
čemu zaklanjaju tragove.
Sve što žene vide kalež je prozirna sam od sebe.
U vlatima zatravila ispružena koplja,
i zastava smotana kao platno što pokriva stid.

Kroza svjetlo raširenih ruku tijelo nestade
u vječnom jeziku.
Žene i vojnici jedno drugome više ništa dati ne mogu
od sna,
mrvica kruha
pomiješanih s grijehom.
Besmisleno je tumačiti dano
ako smo oslijepili i oglušili.
Postoji riječ koja u svakom jeziku ne zaboravlja
najskrovitije,
javlja se s dahom dok otvorimo usta.
Žene je na grobu dozivaju kao nevidljivog bijelog magarca
na kojemu će odjahati u Jeruzalem.

Doista, doista, to što s vrata raja do nas dopire
ne iscrpljuje se u besmrtnosti.
Nitko nam o tome prije nije govorio,
pa ni pravednici.
Kriste, straže te nisu vidjele,
a na putu te može sresti i obična danguba.

Tomislav Marijan Bilosnić

Miroslava Chrienova • Ashford/United Kingdom • Pixabay