Knjiga dr. Marijana Sivrića Migracije iz Hercegovine na dubrovačko područje od potresa 1667. do pada Republike 1808. godine konačno je popunila veliku prazninu u našem poznavanju kako sudbine brojnih iseljenika s područja Hercegovine, tako i stvaranja njihovih novih naraštaja u Dubrovniku, koji i hercegovačko pučanstvo trajno zove, jednostavno, “Grad”, uključujući u taj pojam sve ono što je veliko i vrijedno
Pročitaj knjigu!

Značenje ovoga djela za oba spomenuta temata doista je vrlo veliko. Niz Humski zbornik je dosadašnjim edicijama u natprosječnoj mjeri povijesno i kulturno istražio ovo dubrovačko zaleđe, tj. drevne humske i trebinjske, a danas hercegovačke prostore. U dosadašnjih 5 svezaka ovog zbornika doneseni su vrijedni rezultati istraživanja stručnjaka s raznih područja uljudbe i života uopće, od pretpovijesti do najnovijih vremena. U pripremi je još nekoliko djela koja će se posebno pozabaviti određenim segmentima iz prošlosti i sadašnjosti ovih krajeva, pa se nadamo da će većina tih vrijednih znanstvenih doprinosa doskora ugledati svjetlo dana u ovom nizu.

Knjiga dr. Sivrića puna je dragocjenih podataka o Dubrovniku i njegovu zaleđu u spomenutom razdoblju. Fluktuacija je pučanstva na ovim prostorima trajna. Ratovi, pobune i ustanci, s jedne strane, a škrtost hercegovačkog krša, s druge, mijenjali su populacijsku sliku ovog prostora. U opisima životne sudbine pojedinaca i rodova iz kojih su oni potekli susrećemo u ovoj knjizi brojne i veoma vrijedne podatke i o Dubrovniku i o ovim krajevima u tom vremenu. Na vidjelo su izišli mnogi tragovi koje su oluje prošlosti već odavno bile zamele i mrak zaborava prekrio.

S obzirom na sam Dubrovnik, grad i njegova predgrađa, knjiga je dragocjena studija o jednom od najvažnijih oblika obnove života i svega što ga prati u vremenu nakon najveće kataklizme ovoga grada koja je doista podijelila njegovu povijest u dva, međusobno u velikoj mjeri, različita razdoblja. Dubrovački potres bio je tako razoran da se može, u nekoj mjeri, doista usporediti s rušenjem staroga Epidaura, koji se sve do novijeg vremena često i zvao, jednostavno, Ragusa vecchia, Stari Dubrovnik, a danas Cavtat.

Nakon potresa opet se moralo umalo sve započeti s kamena, s hridi, kao i u samim početcima Grada. U tom stvaranju novoga, nakon razorenoga, Dubrovnika velik doprinos dao je nikad neprekidani dotok svježe krvi iz zaleđa. Hercegovački katolici – Hrvati – bili su, što autor posebno naglašava, u Dubrovniku najpoželjniji doseljenici. Prije svega, oni nisu značili opasnost po sudbinu ovoga Gada i Republike. Zato su uživali znatne povlastice u usporedbi s doseljenicma drugih vjera. Zbog siromašnog podrijetla, bez teškoća su prihvaćali deficitarna zanimanja i time su omogućivali normalan razvoj i život u Gradu, koji su doista odmah doživljavali novim zavičajem i domom, što ga i sami moraju izgrađivati, prema svojim mogućnostima.

Katolički hercegovački doseljenici su se, osim toga, srcem i voljom marno uklapali u cjelokupnu dubrovačku tradiciju, veliku svetinju ovog Grada, prihvaćajući sve ono što je Dubrovniku bilo od neprocjenjive vrijednosti. Prenosili su to zdušno na svoje nove naraštaje pa su mnogi već u drugoj generaciji postajali čak i predvodnici dubrovačke kulture i prosperiteta. Dostatno je ovdje spomenuti rod Boškovića, koji je upravo već drugom generacijom proslavio Grad ne samo u domovini nego i u svijetu. Dr. Sivrić je u ovom radu zavirio u dubine tog procesa i donio je mnoge zorne dokaze kako su, s jedne strane, katolici iz dubrovačkog zaleđa ovdje širokogrudno primani i kako su oni, s druge strane, svojom radišnošću, životnošću i ljubavlju zahvaljivali na tom širokogrudnom prijemu, ovom Gradu. Nema zanimanja u koja se nisu uključili i u kojima nisu svojom prirodnom bistrinom, otpornošću i upornošću pokretali kotač Dubrovnika naprijed.

Vrijedno poglavlje rada je i ono o inovjercima u Dubrovniku i o odnosu Grada prema njima. Na temelju izvorne arhivske građe dr. Sivrić je ne samo obradio činjenice s tog područja života Dubrovnika nego je i povijesno obrazložio stav ovog Grada prema doseljenicima drugih konfesija. Dubrovnik je bio prije svega Republika; doduše, Republika prema shvaćanjima spomenutog razdoblja u Europi, i kao takav grad Europe i svijeta. Diskriminacije u pravom smislu te riječi prema onodobnim mjerilima bilo je doista malo. Drugačiji odnos prema inovjernim doseljenicima bio je uvjetovan pogledom na budućnost Grada i skrb za njegovu sigurnost. Nije bio bezrazložan strah za identitet Grada jer Dubrovčani su trajno pred očima imali za njih nepoželjnu transformaciju susjednoga Kotora. Zato, ne samo povjesničar, određene poteze dubrovačkih vlasti svatko mora procjenjivati u okrilju onoga vremena kad je takav postupak bio motiviran predostrožnošću u čuvanju vlastitog identiteta.

Knjiga dr. Sivrića je metodološki veoma dobro stručno i zamišljena i ostvarena. Pisana je stilom i načinom prihvatljivima svakom čitatelju. Doima se kao vrlo ugodna lektira koja ne zamara, nego stalno potiče na čitanje. Brojni naslovi i podnaslovi omogućuju da se gradivo čita logičnim slijedom, bez nedoumica i nejasnoća, koje je teško izbjeći u stručnim knjigama ovog stila. Ilustracije: grafikoni, rodoslovlja, tabele, karte… uvijek su veliko pomagalo čitatelju. Rad dr. Sivrića njima upravo obiluje.

Hercegovina je ovim vrijednim djelom dobila prve dragocjene spoznaje o sudbini brojne djece kojima nije mogla pružiti dostatnu materinsku skrb. Dubrovnik je dobio, u nizu djela što pronose njegovu svjetsku veličinu, jedno djelo koje, poput kamenčića u njegovim zidinama, zorno prikazuje kako se i od čega, među ostalim, gradila i sagradila njegova veličina u svjetskim razmjerima. A niz Humski zbornik je ovom knjigom dosegnuo sami vrh znanstvenoga, kojemu je od pokretanja težio, nastojeći ovom kraju i narodu pružiti podatke o dubini njegovih korijena na ovim prostorima, pa time i nadu i snagu za daljnji rast u budućnosti koja stoji pred njim.

dr. Ivica Puljić

Marijan Sivrić je dugogodišnji muzealac i arhivist. Magistar je pomoćnih povijesnih znanosti i doktor je povijesnih znanosti. Objavljivao je radove u više stručnih i znanstvenih časopisa i publlikacija, iz povijesti i s područja graničnih disciplina – pomoćnih povijesnih znanosti: paleografije, sfragistike, te arhivistike, muzeologije i srednjovjekovne arheologije. Bio je pokretač i urednik časopisa Tribunia (broj 1-9). Prvenstveno se bavi temama vezanima za Hercegovinu i susjedna joj područja. U posljednje vrijeme objavio je monografiju “Srednjovjekovne humske župe” (u koautorstvu), 2000., i “Oporuke Kancelarije stonskog kneza od sredine 15. stoljeća do 1808. godine”, u 2002. godini.