Skip to content

Vrijeme nam sve brže prolazi kako smo stariji?

Percepcija prolaznosti vremena ovisi o tome koliko novih iskustava doživimo tijekom određenog perioda

U kakvu god osobu da odrastemo, u jednoj stvari ćemo se gotovo sigurno složiti – vrijeme je naprosto počelo letjeti od kad smo izašli iz dvadesetih godina. Naša subjektivna percepcija vremena se tijekom života mijenja, i ono što je nekada djelovalo kao beskrajno dugi ljetni praznici prepuni avantura u šestom razredu osnovne škole, sad je samo sjećanje na nekoliko vrelih dana tijekom ljeta koje je doslovce proletjelo pored nas, a nismo se stigli ni okrenuti.

Svakako, ovo ne može biti točno? 365 dana su 365 dana, i broj proživljenih minuta se ne mijenja u odnosu na našu starosnu dob. Zašto se onda, možemo zakuniti da vrijeme sve brže leti kako smo stariji, i zašto smo uvjereni da nije bilo tako kada smo bili mlađi? Neuroznanosti imaju odgovor.

Prije svega, percepcija vremena ovisi o tome koliko novih iskustava doživimo tijekom određenog perioda. Tijekom djetinjstva, gotovo svako iskustvo je novo, bez presedana, i našem mozgu je potrebno više vremena da doživljene stvari procesuira, uskladišti memoriju i posloži dojmove. Svaka od navedenih radnji će kasnije, u retrospektivi, za posljedicu imati sporo prolaženje vremena, zahvaljujući mnoštvu novih kognitivnih procesa koji su se po prvi put odigrali u glavi djeteta. Odatle i naša sjećanja na školske godine koje nemaju kraj, ali i praznike koji su djelovali kao da traju vječno.

Kod odraslih osoba, situacija je dramatično drugačija. Već do ulaska u tridesete godine, naš mozak je imao priliku upoznati se s većinom bitnih kognitivnih procesa, i do tada je postao izuzetno dobar u skladištenju memorije – zbog ovoga naša svakodnevna iskustva bivaju smještena u banku prijašnjih kalupa.

Kako bismo izazvali vlastiti um da se s njima nosi kao s originalnim sadržajem iz rane mladosti, morali bismo ili putovati i izložiti se potpuno novom okruženju, ili pak početi učiti neku novu vještinu. Većina odraslih osoba ne može si priuštiti ove stvari često – što iz financijskih razloga, što zbog rastućeg broja obaveza koje dolaze zajedno sa starijom životnom dobi.

Od ulaska u srednje godine pa na dalje, uglavnom smo naučili najveći dio stvari kojima ćemo se u ostatku života baviti – što se najčešće poklapa sa strukom i poslom koji radimo – dok istovremeno uglavnom imamo vremena i novca za jedno putovanje godišnje. Ovo naprosto ne donosi dovoljno novih iskustava koje bi angažirale naš mozak njihovim procesuiranjem na način koji bi nam ostavio dojam sporijeg prolaska vremena.

Upravo zbog toga će naše sjećanje na prvi poljubac, ljetovanje na moru tijekom tinejdžerskih godina i rane ekskurzije u našem sjećanju izgledati gotovo kao da su proživljene u usporenoj snimci. Uspomene iz djetinjstva su nevjerojatno guste, sabijene i sve su u datom trenutku bile nove, te je našem mozgu potrebno puno vremena da ih izlista, ostavljajući nas s wow, to je trajalo čitavu vječnost! dojmom. Međutim, u pitanju je iluzija, konstrukcija našeg uma koja ovisi izrazito o gustoći novih iskustava.

Jedna ilustracija ove pojave je i takozvani fenomen godišnjeg odmora. Kada promijenimo okruženje i izložimo se novoj sredini, automatski smo na udaru nebrojenim novim iskustvima. Što više stvari napravimo tijekom dana, to će nam sjećanje na dane provedene na odmoru djelovati dugotrajnije. Kada se nakon desetak dana vratimo kući s uzbudljivog putovanja, naša nova iskustva će biti toliko gusto upakirana da ćemo gotovo neizbježno imati dojam kao da smo na putu proveli ‘sto godina’.

Još jedan bitan aspekt subjektivnog osjećaja protjecanja vremena je doslovno proporcija iskustava i životnog vijeka. S 10 godina starosti, samo jedna godina života predstavlja ogromnih 10% našeg životnog doba. S 50 godina, jedna godina je samo 2% svega što smo doživjeli, i samim tim nam djeluje kao neznatan period koji ima tendenciju proletjeti.

Ono što možemo učiniti kako bismo bar na kratko zaustavili vrijeme, ili makar našu percepciju istog, je da izađemo iz rutine, učimo nove stvari i koliko je to u našoj mogućnosti – putujemo i mijenjamo okruženje. Na kraju krajeva, život se mjeri brojem lijepih uspomena.

Autor: geek.hr

Misli p. Mije Nikića, isusovca