KRUNA NA  GLAVI

O zdravlju nisam mislio, tko mislio o onomu što ima. O novcu nisam mislio ni brojio ga da ne gubim vrijeme. O sreći nisam mislio jer je ona mislila na mene. O životu nisam mislio, sve je išlo bez zapinjanja, u velikom stilu. Družio sam se sa sličnima, uvijek bogatijima od sebe, tako ne moram gledati nikoga komu bih možda trebao pomoći, ako mi se sa savješću nešto dogodi. Što god sam htio, postajalo je moje, novac je mamio na sto načina i one koji su ga imali, od viška nikoga  glava nije boljela.

A onda je, dok sam se ljuljuškao na jahti  diveći se danu u kojem brže – bolje moram sklapati nove poslove, nečujno je doplivala do mene neka druga okrunjena glava, ušla u mene neprepoznata, i zapalila vrućicu. Mozak mi je radio uvijek isto,  ali sam kašljao, nemoćan za premjestiti se s jednog mjesta na drugo. Ne znam tko mi je poslao „astronaute“ koji su me strpali u bolnicu. Govorio sam im da je to zabuna, da me nemaju zbog čega zatvoriti, da nisam bolestan nego ću se tu gdje su me smjestili, tu ću se razboljeti. Znam ja naše bolnice! Neka me puste da se liječim sam. Uzet ću privatne liječnike, kupit ću sve što imaju najsuvremeniji svjetski centri, kupit ću respirator, kupit ću sebi sve, kao i do sada, mogu i zrakoplovom otići gdje hoću. „Astronauti“ me nisu slušali, niti se zaustavljali više od par minuta. Nisam htio slušati ništa i nikoga osim sebe, dok me nisu premjestili u sobu u kojoj je ležao jedan jadnik, bolesnik od ovog novog okrunjenog virusa. Ja sam i s njim bio „profesor“, moćnik u novcu, vlasnik mnogih koje sam kupovao. Bolesnik je šutio i gledao me zaprepašteno. Rekao mi je kako se ja to ponašam, neka tražim psihijatra ili svećenika da mi pojasne u čemu smo svi, u svijetu i u nas, da sam bolestan od teže bolesti nego svi ostali, pitanje je tko mi može pomoći. To jutro je bio potres u Zagrebu. Ja sam se tresao zbog potresa u sebi. Sjetio sam se odgoja u djetinjstvu, sve mi se vratilo u živim slikama, u trenu sam vidio u što sam izrastao kršenjem svih duhovnih zakona. Bio sam lak plijen za šuškavu svjetlucavost. Napredovao sam brzo samo u krivom smjeru. Odlučio sam izvrnuti džep naopako. Ne želim imati ništa. Od viška me bolilo sve, a najviše glava. Pozvao sam nekoga tko je imao moju punomoć i rekao da žurno digne novaca koliko mu budu mogli dati i uplati na račun bolnice za kupnju respiratora. Neka nikomu ne govori ništa osim ono što mora, da objasni odakle mu novac. Jadnik do mene postao mi je i psihijatar i duhovnik. Kad mu se stanje pogoršalo premjestili su ga na Intenzivnu zbog potrebe za respiratorom. Moje misli i prve suze pokajnice išle su za njim.

 Zdenka Čorkalo

photo Khusen Rustamov • Moscow/Russia • Pixabay

Misli p. Mije Nikića, isusovca