Patricija Purgar- HOLOGRAMI MEMORIJE

Gradska galerija Fonticus Grožnjan / Grisignana, od 20. III. do 15. IV 2020. Patricija Purgar
HOLOGRAMI MEMORIJE
samostalna izložba

ZBOG NASTALE SUTUACIJE, JAVNO OTVARANJE IZLOŽBI NEĆE SE ODRŽATI. IZLOŽBE SU DOSTUPNE PUTEM VIDEA I FOTOGRAFIJA. ZAHVALJUJEMO NA RAZUMIJEVANJU.

CAUSA LA SITUAZIONE PROVOCATA DAL CORONAVIRUS, NON SI TERRANNO LE INAUGURAZIONI PUBBLICHE DELLE MOSTRE. LE MOSTRE SARANNO ACCESSIBILI IN VIDEO. RINGRAZIAMO PER LA COMPRENSIONE.

HOLOGRAMI MEMORIJE
Djelovanje je pokrenuto zapažanjem. Nastavlja se kadriranjem, bilježenjem svjetlom i odlaganjem. Poslije inkubacije, umjetničina akcija sastoji se od slikarske obrade ploha, izrezivanja sekvenci fotografije te apliciranja odabranih dijelova. Dimenzijama ujednačene podloge razlikuju se tonalitetima, u rasponu od sive do crne. Unutar njih nalazimo isječke fotografije, negdje po jedan, a negdje više fragmenata u oblicima trokuta, pravokutnika ili trapezoida. Oni nisu unificirani, ali uvijek su oštrih rubova bez zaobljenja. Raspon neboja podloga nije strogo uvjetovan sadržajem pojedine foto sekvence koja je uvijek postavljena u središnjem dijelu formata. Svaki od radova možemo definirati kao samostalnu likovnu činjenicu. Moguće iniciranje dojmova ponuđeno je njihovim grupiranjem u diptihe, nizove ili skupove. Ujednačeni pristup izvedbi iziskuje da ponudu doživimo kao likovni projekt.
Radovi se mogu grupirati prema intenzitetu zagasitih izrezaka fotografije, ali je možda bolji pristup prema tonalitetu dijelova radova koji ih okružuju. Podloge možemo doživjeti kao svojevrsne nosače a ponekad tumače sekvenci. Čini se da Patricija Purgar instinktivno odlučuje kojoj toniranoj podlozi pridodati određeni isječak. Hrabrost je razrezati predmet na kojem su već sakupljene vizualne informacije. Ova manipulacija usmjeruje našu pažnju prema smislu. Postajemo zainteresirani za sadržaj predmeta čiji dijelovi postaju znakovi.
Patricija Purgar kombinira klasičnu slikarsku tehnologiju, iako na sekundarnoj razini, te suvremeniju tehniku prikaza, fotografiju. Poodmaklo postmodernističko vrijeme radnje odvodi nas u područje dekonstrukcije koncepata stvarnosti. Možda promatrač i ne mora biti upoznat s premisom ili procesom izvedbe, ali umjetnica otkriva znakovit lokalitet gdje je fotografija snimljena. Radi se o Spomen-parku Dotrščina, u predgrađu Zagreba. Ova lokacija ima mnoštvo značenja. Iako osnovna fotografija, iz koje autorica uzima isječke, ne prikazuje karakteristične dijelove područja, čini se da su joj podsvjesno ostali memorirani dojmovi dramatičnosti prostora i impresije skulpturama na lokaciji. Naime, taj je šumoviti prostor ozloglašen i zabilježen kao poprište nelagodnih fašistički i nacionalistički obojenih događanja tijekom Drugoga svjetskog rata. Tu su, kao znak sjećanja na nevine žrtve, 1968. godine, postavljeni monumenti koje potpisuje izuzetan skulptor Vojin Bakić.
Umjetničino polazište zasigurno je nemir kojim odiše taj energijama signirani prostor. Usred buke kojom smo okruženi pojavljuje se partitura snažne tišine prošarane odsjajima na postojećim skulpturama. Dojam ostavlja trag u emocijama senzibilne umjetnice. Kao da odbljesak realnoga, na artificijelnoj, uglačanoj podlozi skulptura, pokreće akciju. Ali Patricija ne fotografira njih. Kao da preskakanjem bilježenja monumenata želi izbrisati doživljaj. Ovo je kao palimpsest memorije jer kasnije neki oblici izrezaka njene fotografije prenose trokutaste forme spomenika koji, uglancan, odslikava okolinu poput zamućena ogledala. Ovo indirektno referiranje Patricija Purgar iskazuje na sasvim originalan način kombinirajući tehnike i motive. Igra površina i linijskih graničnih rubova na kristaličnim spomenicima, apstraktnoj posveti stradalnicima, na neki se način pojavljuje i na plošnim radovima ovog projekta. Umjetnica narativnost svodi na minimum, a sivilo površina i ugašeni rasteri dijelova njenih radova odaju elegičnost doživljaja. Autorica ujedinjuje svoje osobno raspoloženje s energijama koje emanira područje na kojem je osnovna fotografija snimljena. Zelenilo, bršljan i odsjaje umjetnica djelomično zamjenjuje izbjegavanjem kolora te pikselima, rasterima – u duhu suvremenog vremena. Ona zna da povijest izaziva ono od čega se sastoji, svejedno je jesu li osobe i događaji pravi ili izmišljeni, oni su djelotvorni. Za razliku od povijesnog, umjetničko dokumentiranje kao akcija uvijek je priča, ali evocira neponovljivost živog vremena. Umjetnica, oslanjajući se na memoriju, smiono problematizira povezanost lokacije i evokacije, materijalnog i nematerijalnog, opipljivog općeg i osjećanog osobnog.


Nižući radove, primjećujemo da se frekvencija elemenata mijenja. Neke podloge aktiviraju, a neke umiruju intenzitet izrezaka. Svi vanjski gabariti su kvadratni. Umjetnica odustaje od uobičajenog formata, najčešće horizontalno postavljenog pravokutnika. Znamo da su svi ekrani, filmski, televizijski, mobitelski, plakati uvijek pravokutni. Svjedoci smo uniformizacije svijeta uz ponudu simulakruma te ciljanog onesposobljavanja osobne autentičnosti što rezultira anuliranjem inicijativa. Podivljali kapital pomoću bankarskih sustava i političkih elita nameće zavisnost i apatiju. U ovisnost nas stavlja i tehnologija koja virtualno nudi kao realno, koristeći utjecaj i mogućnost manipulacije. Umjetnica podsjeća na ideju mentalnih slika. Srednjevjekovna je freska nudila na vjerovanje sliku sveca s atribucijama. Novovjeki megaplakati ili spotovi na televizijskom ekranu također nameću vjerovanje. Agresivno ponavljana ponuda ostaje u memoriji. Promatrač od količine informacija gubi kontakt s realnošću. Direktna komunikacija zamjenjuje se efemernošću ekrana. Više ne razlikujemo jesmo li negdje bili ili smo samo vidjeli sliku.
Patricija Purgar cijelom projektu daje naziv „Skriveni format“. No, ovdje se ne radi o ilustraciji pojma ili događaja već o njegovoj interpretaciji temeljenoj na doživljaju. Autorica sluti da svijet nije objektivno stvaran. Stvarnost je subjektivno determinirana, a spoznaja je svedena na stalnu interpretaciju i reinterpretaciju. Pristup, rezultati njezina rada i plasman asociraju na pojam fraktalnoga. Nakon više tisućljeća dogmatske religijske agresije i zabrana znanstvenih istraživanja pojavljuju se načela kvantne fizike: izuzetno brze vibracije uzrokuju da materija prijeđe u neku drugu dimenziju, da napusti frekvencijski raspon koji ljudskih pet osjetila mogu opažati (vid, sluh, okus, opip i miris). Te dimenzije vibriraju prebrzo da bismo ih osjetili. Pokusi sa subatomskim česticama svjedoče da osobno stanje istog promatrača utječe na ishod eksperimenta u identičnim uvjetima. Zaključak je da su misli i osjećaji također dimenzije energije. One su sastavni dio ljudske svijesti.
U našem slučaju, umjetnica likovnim sredstvima prati vlastiti misaoni proces u koji ponire služeći se intuitivno likovnim obrazovanjem i iskustvom, služeći se instinktom i memorijom. Ona pušta promatrača na vjetrometini asocijacija. Autorica smatra da je njeno djelovanje usmjereno na upozorenje, ali ne nameće rješenje. Ona nije kreator lijepih slika okoline, već nudi mogućnosti. Promatrajući ove radove, upozoreni smo na nestalnost situacija i oblika u memoriji. Kroz toniranost podloge i tajnovitost središnjeg motiva, uočavamo efemernost realnoga. Autorica kao da želi istovremeno prikazati i sakriti. Oduzimajući fotografiji njenu cjelovitost, daje joj značenje. Likovnom artefaktu uvjetno oduzima uzrok, a ostavlja posljedicu. Ovom inverzijom senzibilna autorica ukazuje na postojanje stvari u drugom obliku, u obliku osjećaja.
Patricija Purgar još jednom potvrđuje da su razumijevanje i doživljaj uvijek kratkoročni procesi koji zahtijevaju stalna propitivanja. Magična slučajnost doživljaja i materijala te uočavanje vlastite snage mijenjanja oblika i smisla uznemiruje autoricu. Njeni bi radovi mogli biti viđeni kao otoci trenutnog reda u oceanu nereda. Ona hrabro odlučuje o zaustavljanju oblikovanja unutar beskonačnog procesa. Tako imamo energiju autorice izdvojene u radni prostor i energiju slikarskog materijala s jedne strane te energiju promatrača kojem je rezultat podastrt. Ukoliko se te energije pomire, trud je ishodio rezultat. Potpuno slaganje uopće nije neophodno. Iako mi, „…i dalje sanjamo o savršenoj sreći dok predosjećamo dosadu raja…“ . (Baudrillard)

Eugen Borkovsky

Patricija Purgar rođena je 1990. u Zagrebu. Diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2013. godine. Izlagala je na skupnim izložbama u Hrvatskoj, Sloveniji i Njemačkoj, te na samostalnim izložbama u Grožnjanu, Poreču, Samoboru i Zagrebu, Zaprešiću. Članica je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Živi i radi u Zagrebu.

Info: www.akademija-art.hr

POLIVALENTNI KULTURNI CENTAR GROŽNJAN / CENTRO CULTURALE POLIVALENTE GRISIGNANA

GROŽNJAN Grad umjetnika 1965 2020 GRISIGNANA Cittá degli artisti

Misli p. Mije Nikića, isusovca