T.M. Bilosnić – Pjevanje svetom Ivanu od Križa

PJEVANJE SVETOM IVANU OD KRIŽA

U časopisu Društva hrvatskih književnika „Republika“, 1-2., siječanj-veljača, Zagreb, 2020., tiskan je ciklus pjesama Tomislava Marijana Bilosnića „Pjevanje svetom Ivanu od Križa“.

Originalni rukopis ovih pjevanju u srpnju 2018. godine autor je osobno ostavio u samostanu Majke Božje sestara karmelićanki, u  Fontiverosu, rodnom gradu Svetog Ivana od Križa. Pjesme su u međuvremenu objavljene u antologiji posvećenoj Svetom Ivanu od Križa „Llama de Amor Viva“,  u Salamanci, u Španjolskoj, u listopadu 2019., a koju je uredio akademik i peruansko-španjolski pjesnik Alfredo Pérez Alencart.

Tomislav Marijan Bilosnić
PJEVANJE SVETOM IVANU OD KRIŽA

UVODNA PJESMA, ILI ULAZAK U MRAK

Dugo sam, dugo čitao tvoje Misli
sveti Ivane od Križa
dugo da više nisam znao što je put
dok nisam ušao u mrak
To bih isto trebao reći i o ljubavi
U mrak sam ponio sve što je vlažilo
što se ognju protivi
ono što će ga pocrniti kao dušu
koja iz njega izlazi
Bog za sve ima razloga
On ne stvara voljeno blago, a od Njega
sva dobra dolaze
I dok mi je duša čisti oganj ljubavi
ništa joj se približiti ne može
osim onoga što je već zapaljeno bilo
Sveti moj Ivane od Križa, ti si sve ovo
podžigao, svjetlo razuma otvorio tami
kako bi razum ustao, kako bi van svega
dočekao novu noć
Iz noći u noć čitam
tvoju Tamnu noć, ne mogavši večer dočekati
u kojoj kuća i knjige, sve postaje tijesno
pa i položaj zvijezda na nebu
Noć tražim, tebe tražim u noći, u toplini
ljubavi, u pustoj visini
u suncu koje će nas poučiti mudrosti
kako ne izgorjeti
a gorjeti, gorjeti, sve ražariti
dušu usred tmine rasvijetliti
svjetlost ranjivu djeci povjeriti

Ne sramim se kazati da pijem vino
uliveno u mrak od same ljubavi
i čitam tvoje Misli
unaprijed umoran od onoga što tražim
Noć postaje sretna noć obnove
motrenja čovjeka stvorena po Bogu
Dakle, Bog sjedi sa mnom, i pije i čita
Samo ja poput ljubavnika mislim kako sam sâm
u samoći, u noći požude i strasti
koja će se ugasiti zorom čim ukućani ustanu
i nađu me budna kako se mrakom branim

Bože, koji si čas u mraku
i na svjetlu mi smo zajedno
jedni u snu, drugi sretni što su san
u pothvat pretvorili
Dobro, Ivane, ako propast duše
iz nje same proizlazi
proizlazi li to od mene, ili kušnje Njegove
Ili još jednostavnije:
ako mi je korisno sve što si na javi stvorio
zašto u noći moram biti lišen uživanja
Tako kaže iskustvo, tako upute vladara
svakome tko iz dalekih krajeva kreće
U tami me brani
u nju me uroni, što bliže Bogu
slabost vida on će razumjeti
Dugo, dugo u noć pijem svjetlost trsja
među lozama tražeći put
preko njih se u mrak uspinjem
u jezik siguran, pod štit Njegova lica

U Fontiverosu, rodnom mjestu svetog Ivana od Križa

PRVA (MOJA) TAMNA NOĆ

Noć je moje svjetlo, sunca zjenice
s lepezom se mraka poigravaju
Noć je moja vatra, cedar pun zefira
što miluju tamu u um uronjenu
Plam užas mraka, luč je blago zora
Budi to što jesi, budi takav kakav si
i ništa drugo ne pokušavaj
Ne misli što ti je činiti, to će ti se kazati
na putu sve se otvori
Sred mrkline oči vide mir, vide čvrsto tlo
nikad trajno, i poći je dalje
lakomošću stvari gdje se svako dobro tali
O, duga tamna noći što stope moje žežeš
ognjem ljubavi, u pepeo mene rastvaraš
u sretan čas poništenja
ne znajući kako duša Boga žeđa
žeđa vodu mraka s biserima sunca

Noć je, duga noć, strahovita
krila svoja širi, skidajući nakit
s moga tijela, zlato što će zasjat
odbijeno od prstiju, ušiju i vrata, kose
što s crnim vlatima razum nam prekriva
Noć je moje mlijeko, prsa moje majke
O slatkih li grudi, suhe zemlje žedne
u praznini svojoj bol sjeme obnavlja
Grijeh se noću množi i u noći nestaje
u srcu bez daha ostaje, bez ljubavi
kojoj Bog udovoljava živjeti bez ičega
i da ne zna da postoji
slobodna dok se u svoj izvor ne ulije

Bože ljubavi koju mi podari noć
što sve proždire, požude u ruci zemaljskoj
kličući iskustvo prepoznaje
sjene okrugle u kristale pretvarajući
u zalogaje u koje razgorjeli upadamo
Rasvijetli sred mraka mrak
da mogu krenuti dalje bez noći
i pamćenja, napušten
i odvojen svojom voljom udaren
sumnjom i neznanjem, mudrošću koja nadilazi
sve što tama obnavlja
Svjetlo milost rastače, Bogu da se zahvalim

U kući svetog Ivana od Križa

DRUGA (MOJA) TAMNA NOĆ

Sada dok noć prekriva cedar i murvu
a dom svoj da ne spominjem
dok noć spava duboko u vinu
i pritišće grobove mojih predaka
ja čitam psalme Davidove

Kroz prozor vidim da me motri Bog
u gustoj tami vidi me i čuva
ne dopušta da me prebrišu
Jonine poplave i valovi
Bog hoda ispred misli, ispred očiju
i kad nas bezdan opkoli dvojako oslobađa
narav spremnu rastopiti se u plamenu jezika
u jezu, u mòru oblikovan i vjetar
koji dušu izjeda

Dok sova jede hrđu na zidovima moga dvora
u mraku sjedim za ognjištem duše
i vapim daha ne puštajući, da se duša ne ugasi
ne uguši, da prozirna ostane do zore
kada se više ništa za nju neće uhvatiti

TREĆA (MOJA) TAMNA NOĆ

Noćas svi moji mrtvi sjede sa mnom za stolom
crno vino pijući, noć zemlje duboke
Nitko ne želi iznevjeriti muke i tjeskobe
sve zlo koje su živjeli
sve što su činili da bi ga se riješili
I otac, i brat, i sestre, ušli su u noć
u bol, sa mnom daleko od svega
u suzama, jedinim tragom svjetla
koje jednu za drugom ranu otvara
Toliko je još mjesta za ostale
koji su žednu zemlju natopili
o kojima se malo što ima kazati
U poznatim tekstovima ih i nema
Navest ću samo što je otac zapisao:
ostavili su me živjeti u tminama
hraneći me nesrećom svojih putova
Noćas sam ih hranio i pojio
kamen grizući, a oni me posuli pepelom
vječnost u njemu otvarajući
Stol moj sad je bespuće, pustinja
u koju sam zakoračio
tako radostan, bez prestanka Bogu zahvalan

Na grobu oca svetog Ivana od Križa

ČETVRTA (MOJA) TAMNA NOĆ

Dok pišem pjesme svetom Ivanu od Križa
molim se tami noći njegove
tminama jednakim svjetlosti
Sveti Ivane ne znam što je sreća
ne znam što je mir
Ne znam ni što je život moj
Sjene me zastrašuju, strašna noć
potpuno ista kao moje srce u grudima
Bože, ti si početak i svršetak nevolja
ljubavi koja neće trajati poput života
Već je više godina kako ti kanim prići
u razmacima utjeha, misleći
da se na putu neću pokolebati
Ne sjećam se druge protivnosti
našega susreta, noć me tamna
držala vezana
Netko je podigao zid
između tebe i molitava, mrak
dubina Božja koja se ne vidi
dok oči ne ostanu bez i jedne druge slike u sebi
I sad, dok ti pišem pjesme, zemaljske
i s lakoćom, kao da sve posjedujem
a sam sâm i bez igdje ičega

Knjiga sjećanja u kući svetog Ivana od Križa

PETA (MOJA) TAMNA NOĆ

Katran posta uljanicom svjetla
u katran se skloniše i čuvstva i radosti
sve ono što volja želi
I razum što svijetli u tami motrenja
I ljubav već sama u svjetlo ulivena
ni jedno je oko nije vidjelo
osim onih koji se uzdaju ognju Njegovu
Katran nadilazi svako obilje
Crna noć različita je od svakog ljudskog načina
i svakog razuma
Iz noći dolazimo, u noć odlazimo
djeca svijeta katrana
Katran liječi kosti moje i krik
koji počiva duboko u duši
sve dok se duša ne vine
u plavo nebo sreće

Tomislav Marijan Bilosnić