Skip to content

Razgovor u povodu – akademski kipar Goran Štimac

Akademski kipar i profesor na APURI Goran Štimac, suvremeni je hrvatski likovni umjetnik, izlagao je na brojnim samostalnim izložbama u domovini i svijetu intenzivno radi na novome ciklusu s izazovnim motivom glave

Pred nama je novi ciklus portreta, lica glava. Najprije o kojim je tehnikama riječ, formatima?

To su sve novi radovi, novi crteži-slike, u jednom  formatu , 100 x 70 cm, u raznim tehnikama,  iako  neki od tih radova  su rađeni u jednoj tehnici na primjer olovka  ili tuš i pero ,zatim pastel,  tempera, akril, pa tako možemo reći da je  to sve,  kombinirana tehnika

Što tražite i pronalazite u licima?

Nisam toliko usmjeren na lica, nisu mi lica baš uvijek toliko bitna ali neki put jesu, u ovom slučaju u ovom nizu mojih novih crteža, svoju sam gramatiku likovnog prostora, koja je neki način moj osobni jezik – stavio u kontekst jednog formata i koristim, znači jednu matricu,lice. Završnu marginu koja može gledatelju lakše približiti cijeli koncept moga likovnog jezika.

Dojma sam kako određena lica komentiraju, tumače Vaše doživljaje, pa i misli.

Da, to je možda tako, i možemo vidjeti to i na taj način. Ja mislim da  je to sve osobno, svatko može iz čitati iz tih radova nešto što je njemu osobno interesantno ili što on vidi kao nešto blisko vezano za neku asocijaciju i neku svoju psihologiju ali to nije bila moja namjera, znači, kad počinjem raditi ja nemam namjeru baš  to napravit, tj. nacrtati , tako da ja ne znam šta će se dogoditi i nemam nikakvu unaprijed predodžbu što će biti. Imam možda jednu posebnu univerzalnu želju ili imam jednu tenziju koja je općenito kao jedna dnevna inspiracija ili jedna moja – životna tenzija da se to nešto tako slično ili u tom smislu dogodi ali nemam konkretno baš na mislima neki naputak kako da to napravim da bi sad to izgledalo na taj način kao što to vi vidite. Povukao bi analogiju – Leonardo da Vinci je u svom traktat o slikarstvu uzeo za primjer gledanje u nebo i promatranja oblaka koji putuju kao mogućnost da  svatko vrlo brzo može prepoznati u istom oblaku drugačiji likovni, figurativni, narativni prikaz, pa tako i ovdje svatko na neki način traži onda objašnjenje i u tome je moja prilika da približim likovnost, da ljudi bolje i lakše razumiju, jer možda kad ne bi bilo tih lica ili kad ne bi bilo tih margina onda bi se taj moji likovni rakurs teže čitao, a samim time i doživio.

Polazite li od stvarnih osoba ili je sve plod imaginacije?

Nemam baš određeni cilj da  nacrtam neku osobu. Nisam unaprijed stvorio neki koncept – sad ću nekoga nacrtati – nego jednostavno slobodno radim i nastojim da moj doživljaj i to tamo što imam u sebi, kroz neku moju likovnu, stvaralačku retoriku jednostavno izbacim na plohu crteža. Kako napreduje crtež i kako ide vrijeme tako i se na neki način koncept rada transformira i oblikuje i stalno je u nekoj evoluciji, znači Koncept kako će se crtati i šta će se crtati, je stalno u fazi evolucije i promjene. Na taj način ulazim u nepoznati prostor, ne znam šta će se dogoditi i ne znam kako će završiti, jedino što znam da će to što budem nacrtao  na kraju možda podsjećati na lice, glavu, portret…

Crtež je u prvom planu.

Crteži je primaran mediji, direktan, bazičan. Mi smo kao studenti na akademija počeli najprije  crtati i Kipar i slikari, crtež je ono prvo što smo prvo dotaknuli i sa čime smo se susreli. To je direktan mediji koji bilježi raspoloženja, ideje, misli ili nemisli, brzo, a meni to po karakteru odgovara.

Boja se sramežljivo ukazuje.

Ne volim kad boja na crtežu prevlada jer onda imam osjećaj da je to slika ali neki put kad radim crtež onda se to i baš  dogodi da oni izraste ili da se pretvori u sliku pa onda i to, takve radove nazivam slikocrtež.

Kako doživljavate i vidite suvremenu umjetnost?

To je jako kompleksno pitanje i ne osjećam se baš sposoban nešto pametno odgovoriti na tu temu ovako usput, ali meni je moji likovni rad bitna intimna svakodnevnica, sad, da li je to suvremeno ili nije? Ja ne znam. Ja  nastojim definirati svoji likovni prostor kao neku moju osobnu filozofiju  i to je za mene sigurno najvažniji element življenja.

Može li se umjetnost dobro i čvrsto uklopiti u današnji svijet koji je postao“globalno selo“?

Umjetnost je danas kroz internet kroz socijalne medije dobila jedan novi rakurs. Dobro se uklopila u mrežu, jako je prisutna. Internet  otvara potpuno nove mogućnosti i jako je interesantno danas biti umjetnik jer je scena globalna i svi se znamo i vidimo i to na dnevnoj bazi. Mislim da svi pogotovo mladi umjetnici danas imaju veliku šansu i samo trebaju biti vrijedni i uporni.

Osim novog atelijera, što je još novo?

Najveća novost sam sam sebi, svaki dan otkrivam neki novitet o sebi, a najčešće one koji se tiču boleština koje prate ove moje godine pa tu sam evo još sam živ, to su mi ti noviteti.

Planovi, izložbe, monografije?

Sad na Proljeće pripremam jednu manju izložbu, zajedno sa mojim prijateljem Vladom Martekom  u Sloveniji. U privatnoj galeriji kod mog  dobrog prijatelja Etka Tute. To me jako veseli, tamo mi uvijek ugodno , sve super ljudi i prijatelji. Osjećam se ko doma.

Miroslav Pelikan