Skip to content

Teuta Gatolin – Lorem Ipsum

Postoji to semantičko more, napravljeno od svega što sam naučila, iskusila, zamislila, te odbila naučiti, iskusiti i zamisliti.

Kada bih mogla jedno duže vrijeme povlačiti neku gustu mrežu po dnu te vlastite semantičnosti – na nju bi se zakačilo sve moje odbačeno, prezreno, previše voljeno, neprikladno ili nedovršeno. Sve bi spadalo u heteroklitnu kvalitetu-kategoriju. Od tog mog ‘smeća’ formirala bi se ona, Lorem Ipsum – merkurijalna, uporna, monstruozna, nježna, fantastična, okrutna, grandiozna, ranjiva … Stvari koje ja ne želim ili nisam spremna (uvijek) biti, niti utjelovljivati. Zato radije utjelovljujem nju (za sada samo u materijalima). ” (it teksta umjetnice)

Lorem Ipsum

Lorem Ipsum umjetničko je istraživanje o kaosu i njegovim kategorijama, te alter-personama koje ih mogu nastanjivati. Rad se trenutno manifestira kao prostorna instalacija objekata, digitalnih fotografija, maski i kostima.

Istražujući misao uređenih i neuređenih kaotičnosti, pronašla sam određenu kvalitetu koja mi je zaokupila pažnju. Bio je to dugi niz stvari (i misli) jednake neodlučne kvalitete, koje titraju na malim razmjerima u stalnoj prijelaznoj (i zauvijek razvijajućoj) fazi, nespadajuće, nepripadajuće, nesklanjajuće. One same za sebe nisu “kategorija kaosa”, već više nekog izbacivanja iz kolosijeka, iščašenja. Kao nepravilni glagol koji implicira da postoji pravilni, da postoji gramatika koja ih je oboje odredila. Nešto što voli živjeti tamo gdje su paradoksalne stvari svakodnevica, te ne poništavaju jedna drugu, a ipak se niti ne stapaju.

Kroz manje skulpturalne objekte, napravljene pomoću izmišljenih rituala (poput crtanja i spaljivanja “mentalnih mapi snova i stvarnosti”, te bacanja djela njihova pepela u Savu), pokušala sam formirati tu kvalitetu-kategoriju u materijalu. Koristila sam uglavnom odbačene stvari, svojevrsne viškove – materijale sa smeća ili dna svakojakih ladica, ideje izbačene iz drugih radova zbog nepriklanjanja; predmete koji imaju potencijal da postanu nešto, ali su mi uvijek tako dvosmislene

da nemam točnog odgovora što bi to nešto trebalo biti. Talozi mojeg življenja.

Nazvala sam ovu nađenu strukturu heteroklitnom kategorijom, prema gramatičkog definiciji heteroklita, te ovom komadiću Foucaultova teksta:

 heteroklitno, prid. – kojia se sklanja nepravilno ili prema dvije deklinacije;

“Upravo nered uzdrmava fragmente velikog broja

mogućih poredaka u dimenziji bez zakona i geometrije,

dimenziji heteroklitnog. I tu riječ valjda shvatiti u smislu

najbližemu njezinoj etimologiji: stvari su ‘polegnute’,

‘postavljene’, ‘raspoređene’ na do te mjere različitim

mjestima da je za njih nemoguće pronaći neku točku

prihvata, iznad jednih i drugih definirati neko

zajedničko mjesto.”

 iz predgovora Riječi i Stvari

KGZ, Galerija VN
Ilica 163a, 10000 Zagreb
Otvaranje izložbe u utorak 3.3. 2019. u 19 sati
Izložba ostaje otvorena do 21.3. 2020.

Činilo mi se to nekako veoma prikladno – dovoljno neobično, možda i malo prikladno poetski kvrgavo, ali ipak pod krinkom strukture ili autoriteta koju osjećam da daje jedna gramatika (ili jedan poznati teoretičar), da se baš ne rasprsne ponovno u milijun sličnih misli pa da zaboravim točno koja je bila ona koju sam htjela.

Foucaultov komentar bio je usmjeren ka drugom komadiću teksta, onom Jorgea Luisa Borgesa (iz eseja Analitički jezik Johna Wilkinsa) koji se bavi reprezentacijskim kapacitetom jezika. Taj komadić teksta listao je popis životinja navodno preuzet iz “svojevrsne Kineske enciklopedije”, nazvan Celestijalni Emporij Benevolentnog Znanja. Ta, meni tako divna taksonomija, išla je ovako:

“Životinje se dijele na:

a) one koje pripadaju Caru

b) balzamirane

c) pripitomljene

d) odojke

e) sirene

f) fantastične

g) pse na slobodi

h) one koje su uključene u ovu klasifikaciju

i) koje se bacakaju kao lude

j) bezbrojne

k) nacrtane iznimno finim kistom od devine dlake

l) et caetera

m) koje su upravo razbile vrč

n) koje izdaleka izgledaju kao muhe”

Rekla bih da je Borgesova taksonomija inspirirala moju heteroklitnu kategoriju (ili da je i sama takva).

Zadobivši ime, moja heteroklitna kategorija dobila je još nešto – entitet koji se unutra nastanio činom imenovanja, traženja, modeliranja. Hodajući ovim istraživanjem u jednom sam se trenutku u potpunosti dezorijentirala – nisam više mogla raditi, nisam htjela ništa izložiti. Nisam mogla. Ali ona jest.

Postoji to semantičko more, napravljeno od svega što sam naučila, iskusila, zamislila, te odbila naučiti, iskusiti i zamisliti. Kada bih mogla jedno duže vrijeme povlačiti neku gustu mrežu po dnu te vlastite semantičnosti – na nju bi se zakačilo sve moje odbačeno, prezreno, previše voljeno, neprikladno ili nedovršeno. Sve bi spadalo u heteroklitnu kvalitetu-kategoriju. Od tog mog “smeća” formirala bi se ona, Lorem Ipsum – merkurijalna, uporna, monstruozna, nježna, fantastična, okrutna, grandiozna, ranjiva … Stvari koje ja ne želim ili nisam spremna (uvijek) biti, niti utjelovljivati. Zato radije utjelovljujem nju (za sada samo u materijalima).

Lorem ponekad ima  sedam ruku umjesto moje dvije, njene se ruke rasipaju i sastavljaju dok su moje uvijek iste. Svakih deset godina, ako poželi, u potpunosti zaboravi cijeli svoj život, dok se ja svega sjećam. Njoj ispadaju svi zubi pa rastu novi, moji se samo liječe zubarskim plombama. Ona dobije tri glave sa tri maske na tri lica, dok ja uvijek imam jedno, kroz kojeg se ona ogledava, dok joj njena lica ne dosade pa nabavi nova, a stara ostavi negdje pored ceste da ih usvoji netko drugi.

Lorem Ipsum, kao placeholder za mene (ili nekoga drugoga, osobu ili kolektiv pod jednim titrajućim identitetom), počela sam tako smatrati autoricom onih skulpturalnih objekata. Maske i kostimi pokušaji su mojeg definiranja površine njezina nastajućeg tijela – koje je sjecište mojeg tijela, tijela rada (body of work), te “izvedbenog” tijela lika. Fotografije unutar instalacije naši su pogledi, pokušaji gledanja jedna druge, u zrcalu tijela rada.

Ovo istraživanje nastavljam kroz gradnju lika Lorem u glumačko-izvedbenom smislu, te postavljanjem “njezinih” objekata u prostore koje su neki drugi objekti već naselili – stanove, tuđe stalne postave, javne površine – kako bi tamo mogli upiti, iščašiti, pridodati ili oteti heteroklitne djeliće koje zateknu.

Teuta Gatolin intermedijalna je umjetnica iz Zagreba, koja u svome radu najčešće istražuje tematike kaosa te onoga što im je blisko. Njezini su radovi često procesualni, te stvaraju iteracije samih sebe koje realizira sa suradnicima. U radu koristi medije prostorne instalacije, objekata, teksta, izvedbe te fotografije. Izlagala je na skupnim izložbama u galeriji Miroslav Kraljević, Široj, Tehničkom muzeju Nikole Tesle, Prozorima i Pogonu Jedinstvo, te je sudjelovala na festivalima Improspekcije, Tjednu suvremenog plesa, Platformi HR, Perforacijama te Noći muzeja. Često surađuje sa Sonjom Pregrad (predstave DOM, Koreografija utopije: pokret broj 3. i dr.) te Ivom Korenčić (Raštimavanje/Fantazme). Samostalno je izlagala instalaciju Raštimavanje(prostora) u galeriji Greta. Stipendistica je Erste Fragmenti nagrade za mlade umjetnike. Studentica je završne godine diplomskog studija Novih medija pri ALU, gdje je završila preddiplomski studij Animiranog filma i Novih medija. Trenutno radi na umjetničkom istraživanju klimatskih promjena, eko-feminizma te isprepletenosti vrsta (species entanglement).