Igor Petrić – Ruke u vodi / Odraz u ogledalu

Igor Petrić

Ruke u vodi

Ruke nijeme, teške od života,
ne prepoznajem više
iako ih znam kao svoje.

Ne prihvaćam njihovu bol,
ne shvaćam njihovu molitvu,
samo slutim njihovo htijenje.

Ruke nijeme,
teške od života,
ne prepoznajem više iako su moje.

Ne prihvaćam, ne shvaćam
i ne želim ništa,
samo slutim što bi htjele…

Dotaknuti vodu iz koje su ponikle,
žele,
u kojoj su rasle sjedinjene s tijelom
koje sada nepomično
na postelji od samoće leži,
žele…

Ruke, o moje ruke nijeme,
teške od života ne poznajem vas više
samo slutim što bi htjele.

Odraz u ogledalu

Sjeti se
što rekli su na predavanju.
Još danas
napravi
malu kutiju
kartonsku.
Na dno zalijepi
ogledalo
i zatvori je.
Čuvaj je pored sebe.
Jednostavno! Zar ne!
Kad dođe „onaj“ trenutak
znat ćeš što ćeš
i kako je upotrijebiti.

Kad ti je teško, recimo
ili kad si sam.
Kad ne znaš što i kako dalje
uzmi malu kutiju
kartonsku.
Duboko udahni.
Otvori je.
Na trenutak ništa ne govori.
Pogledaj!
U njoj vidjet ćeš nekog posebnog,
tebi poznatog.
Vidjet ćeš cijeli jedan svijet
skriven u tim očima
što gledaju te.

I zato
sjeti se onog lijepog,
onog dobrog
što u ljudima još uvijek postoji.
Zahvali se na trenutku,
na toj maloj prilici
što još uvijek imaš nekog
kome možeš reći sve
i kad dobro i kad teško je.
Znaj,
nikada te neće ostaviti,
iznevjeriti, izdati.
Tamo će za tebe
uvijek biti.

photo Michael Gaida – Pixabay