“Oni nemaju od čega umrijeti jer nemaju ni dostojanstva ni srama”

Zapis dr. Zdenke Čorkalo

„A oni – ta strašila – nemaju od čega umrijeti jer nemaju ni dostojanstva ni ljubavi, i ne mogu imati srama. Zapamtite dobro: sve što oni žele jest da nas izjednače sa sobom.” Ovo je samo dio rečenica i samo dio poznatog govora Vlade Gotovca na Krešimirovom trgu u Zagrebu ispred zgrade Komande 5. vojne oblasti, 30. kolovoza 1991. god.

U pekari čekam red, vodim Filipa u školu i tu moramo kupiti neko malo pecivo. Iza mene i njega stoji visok čovjek i, gledajući me glasno upita: „Kako ste doktorice?“ Ja odgovaram da sam dobro ali ne mogu se u trenu sjetiti tko je. Na glavi ima pletenu, zimsku kapu navučenu preko čela do obrva. On vidi što pokušavam i pomaže mi pa izgovori: „Sturba“. Odlazimo s pecivima na suprotnu stranu, ja niz ulicu a on uz ulicu. Zašto Sturba? Što je to? Nije to šifra ni lozinka za otvaranje zabavnih razbibriga. To je vezano uz nastavak mog ratnog puta s hrvatskog juga na livanjsko bojište 1993. Rijeka Sturba je najduža i najveća rijeka u općini Livno. U blizini grada Livna je brdo u čijem podnožju izvire rijeka Sturba. Brdo je jugoslavenska država prokopala i u njemu napravila atomsko sklonište. Kad su „strašila“ nastavila rat, uvijek iznova određujući koji su „legitimni vojni ciljevi“ zaprijetivši bolnici i ranjenicima, netko poznat odveo nas je do Sturbe, brda i otvorio dobro čuvano i očuvano sklonište, dovoljno za sto godina života. Predvidjeli su sve. Prostor, izvor vode unutar brda, blindiranim vratima zaštićeno spremište goriva prije ulaza u samo brdo. Za koga su to radili? Zbog koga su to gradili? Na čijem komadu zemlje? Oni koji su za tajnu znali i bili graditelji tajne, čim bi im netko bio sumnjiv da nešto zna o tomu ili da netko upre prstom u bilo koje ime, nestajalo je tomu i roda i poroda.
Tu smo imali namjeru premjestiti ratnu livanjsku bolnicu prije nego nam zatvore sve izlaze, pa smo zato i pregledali što ima u prokopanom brdu. I bez toga, svi prostori oko nas su bili okupljalište smrtno ili teško ranjenih, mladih ljudi, izbezubljenih od svoga ili tuđeg bola. Helihopteri s najtežim ranjenicima za koje smo se borili do zadnjega daha, letjeli su bez prestanka u splitsku bolnicu hoteći zaustaviti neprekinutu nit smrti s kojom smo bili vezani kao pupčanom vrpcom.

U jednom od tih letova, pamtim mladića koji je ostao živ, pa kad god se sretnemo govori mi uvijek isto: „Dovoljno je da se ne želim osvećivati, dalje od toga ne idem i neka me ni u što ne uvjeravaju. Nada je u meni pretrpjela najveće oštećenje, izopćen sam , obolio od kuge, od gube, obolio od srama zbog nezasitnih lažljivaca, nasrtljivih otimača, krivokletnika, nevažnih i prevažnih umišljenika. Nisu tu samo oni koji ne mogu prežaliti mjesta gdje nebo nije danonoćno treperavo crveno. Objašnjiva su prevrtanja događaja, za korist ili za ništa, sadašnjih utopljenika u rijeci svojih nemira kakve su možda imali i prije, ali Domovinski obrambeni rat je nosio druge prioritete a ne samo karakterne analize. Vrijeme krvi nisu osjetili mnogi tako da im je lako prijeći preko mostova kojih nema. Dobro se osjećam jedino klečeći na grobovima prijatelja. Strašila su rodila nova strašila, ne boje se negativne demografske slike. Ni u zemlji ni izvan nje. Oni nas žele izjednačiti sa sobom. Predstaviti nas izopačeno nama samima i svijetu, uvjeriti nas da je kultura ono što je svugdje sramota, da je dostojanstvo nepotrebno samo zato jer su im srca umrla od količine mržnje od koje se ne može ništa drugo nego u srcu umrijeti. Oni zarobljeni a nas drže u sužanjstvu.”