Pisat će se i dalje, ali će se u budućnosti s društvenih mreža, seliti u stari medij; sigurniji i topliji
Iza nje je više od 20-tak izdatih knjiga i romana i oko sedam uglednih književnih nagrada. Uz sve to književnica Julijana Matanović čiji je roman „Zašto sam vam lagala“ plijenio pažnju baš kao i mnogi njezini romani, bila je sveučilišna profesorica koja se prije nekoliko godina povukla u mirovinu. U mirovini je otkrila način kako da i dalje bude korisna i u kontaktu sa ljudima koje zanima lijepa književnost pa je prije koju godinu pokrenula svoj blog. O njezinom književnom stvaralaštvu kao i o tome „ima li književna riječ na FB-u ili blogu ikakvu vrijednost“ razgovralai smo sa njome.
Autorica: Gordana Igrec
Kako ste odlučili pokrenuti vlastiti blog?
Blog sam pokrenula 2. siječnja 2019. Do sada je na njemu bilo 420 000 pregleda. Učinila sam to godinu dana nakon otvaranja facebook službene stranice. Najčešće tekstove s bloga „povežem“ na stranicu. Ponajviše zbog onih koji još ne znaju da sam i na blogu. I to je jedino, što, osim pisanja, znam. Na blogu pišem o novim knjigama, o „starim“ kojima se iznova vraćam, stavljam svoje priče, eseje… Utorkom „postavim“ i neki od Pavlovih (Pavličić) tekstova, najčešće feljtona (iz knjiga kao što su „Ropotarnica“, „More i voda“, „Knjiški moljac“, „Inventura“…). Taj sam utorak naslovila „Svoj svome“. Volim posebno rubriku petkom. Rezervirana je za „rečenice s potpisom“. Vidjela sam, i u tom kratkom stažu na mrežama, da su brojne stranice vezane uz književnost održavane uglavnom stavljanjem citata. Pretpostavljam da je netko tko je nečije rečenice u tom trenutku izabrao, učinio to jer su one dotaknule neki dio njegove osobne biografije, nešto je u njima prepoznao. Na lijepoj slikovnoj podlozi, potpisuje se samo autor. Vrlo često dolazi do – za mene – neprihvatljive situacije. Citira se neka rečenica iz određenog romana, rečenica pripada liku, a stoji ime autora romana. Uz to, ne navede se ni naslov djela. Citati se prepjevavaju, sintaksa jednog jezika u kombinaciji s našim leksikom… Osjetila sam potrebu da pričom uvedem u citat, da citiram točno prema knjizi koju držim u ruci, da navedem i nakladnika, i godinu izdanja. Možda štreberski. No, ne možemo se prema tuđim tekstovima odnositi kao prema pučkoj književnosti.
Kakav je inače Vaš odnos prema društvenim mrežama?
Do prije dvoje godine, nisam željela čuti za društvene mreže. Pisala sam o tome u predgovoru svoje knjige „Ljuta godina“ koju sam objavila zahvaljujući upravo društvenim mrežama. Pristupila sam im 4. veljače 2018. i nisam znala da je to baš dan „fejsa“. Nakon godinu dana napravila sam izbor od 100 tekstova i objavila ih u knjizi. Dakle, ipak riječ za mene postoji kad je otiskana. Društvene mreže „razotkrivaju“. Nastojim na njima ostati ja, ne nasjedati na govor koji mi nije simpatičan, ne postati dio gomile koja je tako „kuražna“ u komentarima… Upoznala sam divne ljude, s mnogima sam se i „zbiljski“ sprijateljila, suočila sam se s činjenicom kako je književnost jako u modi, da se o njoj puno piše, da se ona puno piše… I našla sam se u procijepu; između akademske kritike koja je učinila sve da literaturu udalji od čitatelja i društvenih mreža na kojima se sve svodi na „osobno ja“, bez konteksta i dublje analize. Za prve sam razigrana, a za druge preozbiljna. No, lijepo mi je ovdje. A i drugima je, nadam se, sa mnom. Suditi mi je po komentarima čitatelja koji prate moje tekstove. Ne udvaram se temama. Spreman sam da mi se i „odlajkava“ stranica samo zbog toga što pišem o piscu s čijim se „opredjeljenjima“ neki ne slažu.
Imaju li poezija i proza koja se objavljuje na blogu ili FB svoju vrijednost?
Začudile su me brojne književne grupe. Ne pratim ih sve. Naravno, ima mnogo dobrih autora. Što se tiče pjesnika, tu je, po mojoj ocjeni, superioran Sven Adam Ewin, pogotovo u vezanom stihu, a uz njega i Glorija Jagoda Magdalena. Javljaju se nova imena, poput Rozalije Eleonore Vrcek… Ne želim nabrajati svoje kolege, već potvrđene hrvatske pisce… Nikada nisam imala problema sa supostojanjem različitih visina u književnosti, različitih žanrova, ali problem ipak nastaje kad dođe do upletanja jedne razine u drugu, i kad se bez poznavanja tradicije i konteksta, krene u ocjenjivanje literature. No, to je već pitanje sociologije književnosti, ali i psihologije. Oduvijek sam se osjećala nelagodno kad bih svjedočila situaciji u kojoj netko ima dovoljno i hrabrosti i drskosti da s visoka ocjenjuje velikog pjesnika. U isto vrijeme mi je drago da je književnost važna, a ne mogu se osloboditi straha da idemo prema izjednačavanju.
Što planirate sa svojim pričama ili crticama i opservacijama na blogu? Izdati knjigu ili…?
Imam već dovoljno tekstova, no pričekat ću.
Koju nam novu knjigu pripremate?
Završavam knjigu proze, malo drukčiju od dosadašnjih. I radim na novom izdanju knjige „Tko se boji lika još“. Neke su priče izgubile kontekst, i mučim se ostaviti ih, ili ne. Sad mi je tek jasno što je govorio profesor Žmegač kad je govorio o „aktualnosti književnih tema“.
Nadopunjujete li se sa svojim suprugom Pavlom Pavličićem u svojim književnim ukusima i svjetonazorima? Ili ste potpuno oprečnih životnih stajališta?
Pavao i ja puno razgovaramo o književnosti. Slažemo se u većini toga. Što je najvažnije, pročitali smo sve knjige, on moje, ja njegove. I svi znamo da je njemu bilo puno lakše, jer ja sam tek na četvrtini njegovih naslova.
Koliko vremena dnevno provedete na blogu i na FB-u?
Dnevno, oko dva do tri sata. Tu mislim i na pisanje tekstova. I na odgovaranje na komentare. U posljednje vrijeme najčešće dam znak da sam komentar pročitala. Često me zdravlje koči u mojoj želji da sa svima budem u pravoj komunikaciji. Vjerujem da mi to moji čitatelji opraštaju.
Kako ste se postavili prema blogu? Kao prema radnoj obavezi ili kao razbibrigi?
Više kao prema obavezi koja me raduje. A kad nemam vremena, ili kad nemam snage, onda pomislim na one koji čekaju moj tekst, i snaga se na trenutak javi.
Kakva je budućnost poezije i proze na društvenim mrežama?
Pisat će se i dalje, ali će se i u budućnosti sa stranica, s društvenih mreža, seliti u stari medij; sigurniji i topliji.
- Tiskovna konferencija povodom nadolazećeg Susreta hrvatske katoličke mladeži (SHKM)Susret hrvatske katoličke mladeži Požega 2026. Priredio: Boris Markuš U Dvorani bl. Alojzija Stepinca u Biskupskom domu u Požegi, u utorak 21. travnja 2026. godine, održana je tiskovna konferencija povodom nadolazećeg Susreta hrvatske katoličke mladeži (SHKM) koji će u Požegi biti održan 2. i 3. svibnja.
- NOVO Čitateljski klub Varaždinskog književnog društvaDvadeseti travnja 2026. okupio se po prvi puta Čitateljski klub Varaždinskog književnog društva u Varaždinu Predsjednik VKD-a Darko Foder pozdravio je okupljene te u kratkim crtama predstavio rad društva, istaknuvši činjenicu kako ovim novim projektom, Čitateljskim klubom, društvo čini iskorak prema zajednici, osim mjesta susreta onih koji pišu, postaje i mjesto susreta onih koji rado… Read More »NOVO Čitateljski klub Varaždinskog književnog društva
- OTVORENA OBNOVLJENA GALERIJA MEŠTROVIĆ U SPLITUIzložba „Meštrovićeva kuća u Splitu / prostor života i umjetnosti“ označila povratak publike nakon 15 mjeseci obnove Svečanim otvorenjem izložbe „Meštrovićeva kuća u Splitu / prostor života i umjetnosti“ ponovno je otvorena Galerija Meštrović u Splitu, nakon 15 mjeseci opsežnih radova energetske obnove. Time je publici vraćen jedan od najvažnijih kulturnih prostora u Splitu i… Read More »OTVORENA OBNOVLJENA GALERIJA MEŠTROVIĆ U SPLITU
- Crno, crveno, bijelo u novom ciklusu Damira MedvešekaMedvešek je u čudesni vrtlog unio tri boje, crnu, crvenu i bijelu, miješajući ih, suprotstavljajući ih jednu drugoj ili trećoj, mijenjao im pozicije Miroslav Pelikan U posljednje vrijeme osobito me je privukao izvanredni ciklus apstrakcija akademskog slikara Damira Medvešeka, iznimno cijenjenog suvremenog hrvatskog likovnog umjetnika, autora iznimnog opusa, posebno priznavanog u inozemstvu, donedavno glavnog slikara… Read More »Crno, crveno, bijelo u novom ciklusu Damira Medvešeka
- Svjetionik nadomak grada Umaga Savudrijski svjetionik proslavio svoj 208. rođendanSavudrija je najsjeverniji hrvatski svjetionik, smješten na sjeverozapadnom dijelu Istre, blizu slovenske granice Boris Markuš U Hrvatskoj imamo 45 svjetionika, od kojih je 16 s posadom i 29 bez posade Svjetionik je najstariji hrvatski svjetionik izgrađen 1818. godine na sjeverozapadnom rtu poluotoka Istre. Dovršen je 1818. godine pod pokroviteljstvom austrijskog cara Franje I. i prvi… Read More »Svjetionik nadomak grada Umaga Savudrijski svjetionik proslavio svoj 208. rođendan
- Otvorena Izložba finalista nagrade za mlade umjetnike Zlatna lubenica 10.0 udruge Metamedij u MSUI-u / FOTOIzložba finalista nagrade za mlade umjetnike Zlatna lubenica 10.0 pod nazivom ”Šetnje liminalnim prostorima”, otvorena je u petak 17. travnja, u Muzeju suvremene umjetnosti Istre, a u organizaciji udruge Metamedij u suradnji s MSUI-om U ime domaćina i u ime ravnateljice Ketrin Miličević Mijošek brojne je okupljene pozdravila muzejska pedagoginja Iva Gašparić koja je predstavila… Read More »Otvorena Izložba finalista nagrade za mlade umjetnike Zlatna lubenica 10.0 udruge Metamedij u MSUI-u / FOTO
