Skip to content

Marko Gregur – razgovor povodom novog romana “Vošicki” i nove zbirke pjesama

Tko čita ima tisuću života

S jednim od ponajboljih književnika pripadnika mlađe generacije, koji se ističe svojim stvaralaštvom na kajkavskom dijalektu, Markom Gregurom razgovarali smo o njegovom književnom stvaralaštvu za Akademiju art

Gordana Igrec

Od kada datira vaša ljubav prema kajkavskom dijalaktu?

Ne bih kajkavski stavljao u kategoriju ljubavi, barem ne u ovom kontekstu. Kajkavski je moj materinski jezik, činjenica, baš kao i ona da živim u Koprivnici. Naravno, to ne znači da ga ne mogu voljeti ili ne voljeti, ali nema tu ljubavi koja se rađala. Riječ je o jeziku koji sam od rođenja upijao i razumijevao kao komunikacijski kod. Pritom, kada kažem jezik, mislim to bez političkih konotacija. Dakako da je dijalekt, ali za mene i materinski jezik. Ako govorimo o književnosti, a pretpostavljam da ovim pitanjem mislite na kajkavsko stvaralaštvo, odgovor je: od samih početaka. Moje prve objavljene pjesme su kajkavske. Kajkavskog ima u svim mojim djelima. Ponekad manje, ponekad više, a posebna je priča roman Kak je zgorel presvetli Trombetassicz koji je čitav napisan na kajkavskom. Upravo zbog jezika, drago mi je da je taj roman naišao na dobar odjek kod čitatelja i kritike. Preveden je na slovenski, snimljen kao zvučna knjiga i dramatiziran za Hrvatski radio, tako da ima dobar život.

Što za vas znači pisanje?

Književnost je za mene način života, a pisanje sastavni i važan dio toga. Raste iz potrebe da se izrazim, za pričanjem priče i mišljenja da imam nešto za reći. Vjerujem da je to uglavnom tako kod svih, uz terapijski učinak pisanja. Ali jednako tako važno mi je čitati, upijati priče koje su drugi imali potrebu ispričati i tako rasti. Tko čita živi tisuću života, kako se kaže. Tu je zatim i sudjelovanje u književnom životu kao organizator, promotor i urednik, tako da je to ispunjen književni život, odnosno život ispunjen književnošću.

Možete li nam to pobliže pojasniti? Što je sve dio Vašeg književnog života?

Puno vremena i energije, zajedno s kolegicama i kolegama, ulažem u organizaciju Galovićeve jeseni, međunarodnog festivala književnosti koji će se ove godine održati 27. put. Dovodimo goste iz inozemstva, nekima od njih uz festival objavljujemo knjige, a prijevode svih autora objavljujemo u časopisu Artikulacije uoči festivala, tako da zna biti stresno. Također, na festivalu dodjeljujemo nagradu Fran Galović za najbolje djelo na temu zavičaja i identiteta i cilj nam je dodatno je učvrstiti. Prijavljuju se ponajbolji hrvatski autori, a nadam se da ćemo ove godine iznos nagrade podići na 15 tisuća kuna, kako bi i time pokazali njenu ozbiljnost. Smatramo to posebno važnom porukom u vremenima gdje se mnogo toga u kulturi ukida, smanjuje ili gasi. Osim toga, glavni sam urednik književnog časopisa Artikulacije, koji uređujem zajedno s Matijom Ivačićem, Marijom Kolarom i Darko Pernjakom. U Artikulacijama objavljujemo i knjige koje uređujem, a sad ih se već nakupilo, objavili smo sjajne mlade autore poput mađarske pjesnikinje Anne Terek, slovenskog prozaika Tome Podstenšeka ili izvrsnog Čeha Mateja Horave, kao i nekih starijih autora pa sve do klasika kao što je Karel Čapek. Prošle godine, na inicijativu Marijana Špoljara pokrenuli smo manifestaciju Krleža i Duga Rijeka s kojom nastavljamo i ove godine. Našlo bi se toga još…

Imate li uzora u književnosti?

Kod ovakvih se pitanja uvijek uhvatim velikog Matissea koji je rekao da je sačinjen od svega što je vidio. Tako je i s mojim uzorima u književnosti. Na mene je utjecalo mnogo pisaca, uključujući i one čiji mi se rad nije svidio. Ovih dobrih bilo je mnogo. Posljednji koji me se dojmio, nedugo sam ga tek čitao, bio je Stefan Zweig. 

Marko Gregur – photo Drava info

O čemu govore vaše knjige?

Zadržat ću se na posljednje dvije knjige, odnosno romanima Kak je zgorel presvetli Trombetassicz i Mogla bi se zvati Leda. Trombetassicz je povijesna satira koja povlači paralele između prošlosti i današnjice, a Leda intimna priča para koji ne može imati dijete. Dvije različite teme, ali meni obje važne.

Pišete li i poeziju?

U književnost sam ušao poezijom, kao što sam već spomenuo. Moja prva knjiga zbirka je poezije, naslovljena Lirska grafomanija, objavljena 2011. u Ceresu. Uredio ju je Dragutin Dumančić kojemu sam zahvalan što mi je pružio priliku i vjerovao u moj rad. Kad danas razmišljam o svemu što mi je govorio, shvaćam koliko je toga vidio, što ja nisam. Poeziju pišem i dalje, iako ne previše. Jednostavno nema dovoljno vremena za sve, a imao sam puno posla s prozom posljednjih nekoliko godina! No, tko zna… Upravo sam završio roman Vošicki i počeo pisati ciklus pjesama. Ako se zaokruži, možda nastane zbirka. Ali prije toga, objava ovog romana…

O čemu je točno riječ i kad ga možemo očekivati?

Glavni lik romana je Vinko Vošicki, češki doseljenik, tiskar koji u Koprivnici živi i radi od 1909. pa do smrti, 1957. godine. Riječ je o stvarnoj osobi, izuzetno zanimljive autobiografije, iz koje svi možemo mnogo naučiti. Zato roman ima podnaslov Roman o nama kakvi smo bili. Posudio sam to od Augusta Cesarca, koji je tako podnaslovio roman Careva kraljevina, koji je objavio upravo Vošicki. Najpoznatiji je postao zahvaljujući tome što je objavljivao Krležu u vrijeme Obznane, pokrenuo je čak objavljivanje njegovih sabranih djela, a tiskao je i njegov časopis Književna republika. Štoviše, Krleža u jednom pismu, u kojemu traži raskid te suradnje nezadovoljan Vošickijevim odnosom, piše da lojalno priznaje njegove zasluge za časopis i da je to uvijek spreman izjaviti i potpisati. Vošicki je također imao autorska prava za djela Karla Maya, pokrenuo je niz nakladničkih cjelina i objavio autore kao što su Schopenhauer, Hamsun, Zola, Maupassant… Sve to uglavnom 20-ih godina, nakon što se vratio iz I. svjetskog rata, u vremenima oskudice, u gradiću s osam tisuća stanovnika.  Ovo je samo djelić jednog zanimljivog života, više o svemu moći ćete uskoro pročitati u romanu. To je ujedno i najnoviji projekt na kojem radim.

Marko Gregur – photo Vjeran Žganec Rogulja / Pixsell

NOVO

hr hr