Sveti Vlaho branitelj Dubrovnika

Dragi svi u, koliko toliko našoj, Domovini i dijaspori, Vi, što Dubrovnik osjećate, kao ”Grad u Srcu”

Autor: Marko Mujan

Grad za kojega su oduvijek, ali i nedavno, najbolji nam sinovi, svoje živote polagali, a preživjeli, za one golgote, krv i znoj prolijevali… Izražavam bojazan, što bi se dogodilo s našom ”lokalnom” kulturom pa i proslavom Feste svetog Vlaha, da smo proglašeni EU-ropskom prijestolnicom kulture, mjesto grada Fiume, ili ti nam Rijeke, i kako bi se, tad, pjevala ”Oda Slobodi”, ili ”Himna Svetom Vlahu”, kad se od ponosa i baštinjene kulture, najuzvišenija glazba njihovim ”mirotvornim” perom, oštrim kao žilet, reže i secira, pod krinkom “bratske ljubavi”. Može bit, bi postale ”Oda uzapćene radosti”, ili ”Himna – Đavlu u selu”.

Evo sramote!

Snage ništavnosti i igre s tradicijom u svrhu ”stvaranja” patvorine, tobožnje rapsodije mira, u Plavom, prepjevavanjem arije iz opere ”Nikola Šubić Zrinski”, koju su stranci Japanci izgovarali (njima najbolje moguće), sred Straduna, s većim ponosom od sasranaca, što su zaboravili braniti Grad, a i Hrvatsku 1991. godine. Oni bljedunjavi, Minkenski, sitnošvercerski, NATO-vski (a nismo bili), Europski (a nismo bili), ali zato bjelosvjetski (kao što i jesu), numizmatičari i škudoljupci, kad su se vratili, propovijedahu da im je žrtva bila veća od onih, koji su, vele sretni, što su život dali za OVAKVU Hrvatsku… Sikter!

Po meni, nakon odgledanog ”kazališnog” otvorenja Rijeke, osjetio sam, kao da se je raširila, da Olivera slušam ono „ženo razmakni se”, a bogme se razmakla i sprijeda i straga, pravo rodno, prezentirano voditeljem obučenim u žensko (ako je muško, kako bi se po izbrijanoj bradi reklo), dok mi istaknuti branitelj, obučen u odijelo i kaput, kaže, kako neće uljesti (nekulturno) na svečanu sjednicu Grada, u Kazalište Marina Držića, povodom Feste, jer nije ponio kravatu. Jadna Majko!!!

On samokritički ”nekulturan” postupio, a da nije, može bit bi ga protokol, odozgornji, sačekao i zaustavio, kao pukovnika dr. Vladimira Onofrija, onomadne, bez milosti, dignuvši nam obojici tlak na točku ključanja čelika, ali ”Kultura” (ej), kao ona golopimpekaška Androva… sva, za puk Vražje dobro zatvorena vrata… Otvara.

Nut, da budem u trendu, razumljiviji im, u tom stratosu razine ”patosa”, i u stilu planiranog podizanja u vis, ponovo, crvene totalitarističke zv(ij)ezde , ”našega” Nemanje Cvijanovića, s onim stogom sijena (slame), za skoro 100.000 kuna, ne na skromnu kuću gospodina Obersnela, nego na znameniti Riječki neboder, djelo kršćanskog arhitekta Umberta Nordija.

Ne radi se, očito je to, kaj ne, o ” orkestriranom silovanju”, pod palicom ministrice (ne)kulture Nine Obuljen Koržinek, kojoj nakon previše tečnog engleskog, najeuropejskija Ervatica Dubravka Šuica ne zna izgovorit drugo prezime, nego je, valjda, prekrštava ili pokrštava, u gospođu Korižek.

Sve se ovo događalo na znakovito ukulturiranoj, ali, jal gey, jal drag queen (muški u ženskomu rublju), vođenoj “svečanosti” otvaranja, i proglašavanja Rijeke, čuj, kulturnom prijestolnicom, hvala Bogu, ne Europe, nego tek trenutno, i ne vječno, EU-Ropske.

Što bi na ovu lakrdiju prekrajanja riječi naj domoljubnije pjesme na Svijetu, rekao autor, Križevčanin Franjo pl. Marković, hrvatski filozof i književnik rođen 26. srpnja 1845. godine?

Na žalost ništa, sigurno mu se, nemoćnom da progovori, ”okreću kosti u grobu”, radi onih kojima, očito gotovo sve može biti zajebancija. Ipak, ne šutimo svi.

Ako Rijeka nema pjesmu o Slobodi, neka ovu Markovićevu ne šporkava, nego je napiše, na neku, originalno svoju, a morti i boljševičku melodiju. Jer osim deklarativno, većina ih našu današnju slobodu, ostvarenu s pomoću tek šačicama branitelja iz 1991. godine, ne cijeni, ali zato bahato uživa.

Očito bi, kultura sljedbenika Moše Pijade, krojila i prekrajala, ono što je tim braniteljima bila najveća moguća inspiracija i svetost, obezvređujući, pored raznih, one istinske borce, pa tako i mir, za koji su se Ti, najbolji nam, Sinovi žrtvovali. Oni pod zemljom, oni ”nestali”, i oni koji s tugom u očima gledaju korupciju, nepotizam, propast ekonomije, svedenu ozbiljno, još samo na ”domaći” turizam, koji bi nas, u slučaju krvavih buđenja u susjedstvu, kojima ”nema” naznaka, i bez emigranata, zavio u crno!

P.S. Oni, koji se igraju sa svetinjama, u pokušaju visokog leta, neki i grabeža, jer nisu mala sredstva u pitanju, za očiti cirkus, neka se samo nadaju da savjest nema kolektivnost svijesti, a Dubravki Šuici, što mi je kulturno došla pružiti ruku, koju sam s indignacijom odbio, poručujem, da se može tješiti, kako joj se, usprkos smiješku, dogodilo isto što i Ivu Josipoviću, kad mu se ukiselila faca, dok je bio s Pilselom ”crvenin ustašom”, kad su u Slanomu došli dizati sebe na spomeniku junaku bratu mu Andrésu Branku Pilselu, koji je dao srcem život za našu slobodu.

Sjećaš se Dubravka, kad sam Ti stao u obranu od razjarenog čovjeka, branitelja (pokojni), stranca, koji je došao braniti Dubrovnik, čime sam riskirao vojni sud, da je došlo do tjelesnog sukoba. Ništa Ti nisi meni dužna, stao sam, među ”pekinezerima”, u obranu Gradonačelnice Dubrovnika, ali ruku zaboravi. Ipak, možda Ti i je pružim, ali tek kad se obuhvat Golfograda vrati u legalno stanje od stotinjak hektara, a ne u onih preko tristotine hektara Malverzacije Sanader, Šuica, Bosnić i Dubrovački dogovor… možda Ti i konzervativni župan Nikola Dragoslavić pametno pomogne s donošenjem na pravu osovljene odluke, koju je zanemario. Do tad budi pozdravljena tamo visoko U tobože Europama, a u Grad, kad dođeš, znaš kako Ti je. Čekam, strpljivo, dok dišem.

Odabrao: Slavko Katić

NOVO