DJEČAK SUNČANA OSMIJEHA

Donosimo malo poezije za duše sanjara na stazi snova od vašeg čarobnog pjesnika!

DJEČAK SUNČANA OSMIJEHA

Kad u sjeni male gradske crkve vjetrovi zastanu,
Da svoj nemirni vrištavi duh odmore
U naručju milozvučnih taktova anđeoske muzike „Sveta Noć“,
Tad vihor divnih osjećaja sve živo obuzme,
Da moć tuzi oduzme;
Moja mašta-balzam pjesničkog pera kao raskrižje mnogih snova,
Tamo gdje sve nade lutaju gustim šumama kušnje,
Sad se nudi peru,
Kao oporuka sanjara čarobnih snova,
Da svjetlo duše nađe svoj dom;

U sjeni sumorne zgrade, u ulici ružne i mračne vanjštine,
– koja je većim dijelom dana bez sunca i ljudske topline,
Dječak sunčana osmijeha, dijete mrgodnog sirotišta,
Stranac iz našeg susjedstva, koji je obišao sve mračne ulice,
Ipak je neumorno koračao svojom stazom snova raznoseći osmijeh,
Kao da je hirovitom sudbom proglašen za raznositelja svjetlosti.
Iz sjene svog malog samotnog doma,
Gleda u staricu kako traži plastične boce u kanti za smeće,
Štap joj kvrgav, kao da ga neimaština stisla šakom,
Dok se drugi drže kao da ne postoji,
Dječak sunčana osmijeha joj nudi sve što ima-osmijeh,
Da i siromašna starica zadrži svoj Božić,
Jer dostojanstvo je za čovjeka u nevolji najljepši Božići poklon;
Dječak sunčana osmijeha,
Dokazao je da njegov osmijeh svijetli,
Kao ona zvijezda na vrhu božićnog drvca;
Tamo gdje svi snovi imaju otvorena vrata,
Tamo gdje staza snova vodi u čarobnu zemlju ispod duge,
Gdje ljubav ponizno služi svojem veličanstvenom cilju;
Da vječno sja kao Božanski hram otvoren za sve ljude svijeta
– mlade i stare, bogate i siromašne.
Dok se drugi slijepo drže za rukave hladnog sustava,
Dječak sunčana osmijeha trči gustom šumom kušnje,
Kao da mu je osmijeh kompas,
A dobra duša svjetlost,
Tamo gdje tama hladnog sustava pada sada je hladnije nego u grobu,
Mrzio bih samog sebe kada ne bih priznao,
Da sam se i ja držao za skute sustava, Kao grobar za lopatu.
Tamo gdje sve ima svoju cijenu nećete vidjeti dječaka sunčana osmijeha,
Nećete čuti pjev milozvučnih taktova anđeoskih harfi,
Nećete osjetiti milovanje stiha iz pjesme, kao ljubavnu poruku pahuljice vašeg srca,
Jer sve što duša poklanja naći ćete izvan vremena profitnih računica.
U strahu da se ne izgubim u toj gustoj šumi kušnje,
Rekao sam sebi:“ Gledaj bez straha u oči siromaštva
– kao što dječak sunčana osmijeha gleda u oči hirovite sudbine“;

Tamo gdje siromaštvo isprepliće paukovu mrežu oko leptira,
Mlada majka s bebom u naručju prosi,
Pogledam u oči majke pa u oči djeteta, i pomislih,
Pa što je to malo biće, tek na početku staze snova skrivilo svijetu,
Da se mora ovdje smrzavati u naručju nesretne majke?
I naravno izvadih zgužvanu novčanicu, Ali prije nego li je stigla do majčinih ruku,
Ona mala drhtava dječja rukica krene prema novčanici misleći valjda,
Da se radi o nekoj igrački, a ne papiru zbog kojeg se vode ratovi,
I sve moguće i nemoguće nemoralne političke trgovine dušama …
A to malo krhko dijete i dalje čvrsto stišće onu zgužvanu  novčanicu,
Valjda i dalje misleći da je to neka igračka,
Od koje ga ne može odvojiti čak niti neumoljiva ruka sudbine,
Hodajući tako gustom šumom kušnje razmišljam:
‘Dok će mnoga djeca uživati u otvaranju lijepo upakiranih božićnih darova,
Ovo malo živo biće će se smrzavati u nekoj mračnoj hladnoj ulici,
Čvrsto stiskajući onu malu prljavu novčanicu kao božićni dar,
Ako mu je prije neumoljiva ruka neimaštine ne otrgne iz krhke rukice;’

Tamo gdje mnoga božićna drvca u toplim domovina sjaje;
Mnogi pokloni izmamiti će osmijeh djeci,
Tamo u susjednoj napuštenoj tužnoj ulici,
Samo majčine suze sjaje,
Ta  hladna negostoljubiva ulica,
– koja u cijelom svom postojanju nije udomila ni jednog leptira,
bila je neka vrsta gramzljivog pauka, koji je preo paučinu da hvata nesretne ljude;

Tamo u zagrljaju hladnog sustava,
Gdje neimaština ljubomorno sakriva od pogleda svijeta mladu majku i dijete,
Naći ćete dječaka sunčana osmijeha;
Njegov vječno sunčani osmijeh,
Sam je po sebi najljepši božićni dar;
Njegove nebesko tirkizne  oči, poput krunska stakla-iz čarobne radionice optičke prizme,
Svuda oko gladne majke i bebe bacaju veličanstvene titrajuće dugine boje,
– poput raznobojnih igračaka iz dugina izloga,
Što je više su za,
To je više duginih boja,
– a majčina sudbina svaki dan kupa se u raspršenim kapljicama vodopada suza.
Kad bi svaki čovjek bio poput dječaka sunčana osmijeha,
Manje bi bilo gladi, pohlepe, diktatora i ratova u svijetu.

© Walter William Safar