Razgovor sa priznatom psihologinjom prof. Mirjanom Krizmanić povodom njezine najnovije “Knjige rastanaka”

Ne znam bih li to što me potiče na pisanje tih knjiga nazvala baš inspiracijom. Nekako sam slučajno to počela jer me jedna naša kolegica pozvala na red što kritiziram knjige samopomoći, umjesto da nešto sama napišem.

Onda mi se na temelju povratnih informacija činilo da ljudi ipak nešto iz tih tekstova i nauče što im može koristiti u svakidašnjem životu i tako sad svaku godinu napišem jednu knjigu.

Drago mi je što smatrate da moje knjige nisu knjige samopomoći američkog tipa, jer su me te knjige uvijek smetale. Smatram, naime, pogrešnim davanje savjeta koji vrijede za sve ljude, pa onda imate 5 koraka do sreće, 7 koraka do sretnog braka itd.

Rekla bih da su sadržaji knjiga koje pišem zapravo uvijek neki dio opće psihologije, samo napisan tako da ga svatko tko je završio srednju školu može razumjeti.

Kome su Vaše knjige namijenjene?

Rekla bih da su to knjige namijenjene svima koje zanimaju jednostavno ili popularno napisani tekstovi iz psihologije, koji bi im mogli pomoći da se bolje ili lakše suoče s uobičajenim životnim situacijama i problemima. Naslov knjige govori o dominantnom sadržaju svake od knjiga, a naslov posljednje knjige je Knjiga rastanaka. O knjizi koju pišem za ovu godinu ne bih govorila, jer se uvijek mogu predomisliti, ako mi nešto zanimljivije padne napamet.

Postoji li među svim knjigama koje ste izdali neka zajednička nit?

Vjerojatno da između svih tih knjiga postoji neka poveznica, kao što između svih knjiga jednog te istog autora najčešće postoji neka veza. Sve su to knjige o nekim područjima opće psihologije, pa je valjda i to neka veza. Područja psihologije o kojima pišemo odabrana su s namjerom da širokoj populaciji budu pri ruci u nekim uobičajenim životnim situacijama.

Što nam novoga pripremate za ubuduće?

Nerado govorim o tome što pripremam, jer me najviše veseli što u tome imam potpunu slobodu.

Pišem o onome što me zanima i što smatram potencijalno korisnim za druge ljude. Kad neću znati o čemu bih pisala, neću više ni pisati.

Nisam više aktivno angažirana u nekim društvenim akcijama, kao što sam to godinama, ma – desetljećima bila, jer sam shvatila da je Zagrepčane vrlo teško na nešto i za nešto pokrenuti.

A samih aktivista, svih koji postoje u različitim područjima, ima premalo da bi zaista mogli nešto korisno učiniti.

Mislim da je to loše, jer smatram i cijeli život sam u to vjerovala, da bi ljudi trebali biti zainteresirani za grad u kojem žive, kao i za odnose među ljudima u tom gradu, kvalitetu službi i usluga, od škola na dalje, koje dobivaju oni sami i njihova djeca i tako redom u u nedogled.

Većina ljudi, međutim, smatra da bi se za sve to trebao brinuti netko drugi, a da je njima dovoljno da se bave svojim poslom. Ali svi se žale kad negdje nisu zadovoljni bilo kojim javnim servisom ili službom.

Autorica: Gordana Igrec