Skip to content

Razgovor sa Slobodanom Novkovićem o najnovijoj knjizi “Carpathia”

Povodom promocije knjige “Carpathia” i dokumentarne emisije “Dan kojega nikada neću moći zaboraviti” razgovarali smo sa dopredsjednikom Udurge titanikologa Slobodanom Novkovićem

Najnovija knjiga o brodu Carpathija i dokumentarna emisija “Dan kojeg nikada neću zaboraviti“

Povodom promocije knjige “Carpathia” koja se održala 6. veljače, u 18 sati u knjižnici Medveščak razgovarali smo sa autorom knjige, priznatim titanikologom u svijetu i kod nas Slobodanom Novkovićem. Autor knjige je po zanimanju strobravar koji nikada nije radio u svojoj struci nego ga je sudbina, kako nam je kazao “bacila među knjige pa već više od 20 godina radi u izdavaštvu na distribuciji knjiga za knjižnice, vrtiće i škole“. Nakon promocije knjige, 3. ožujka biti će na Hrvatskom radiju, na 3. programu emitirana emisija “Dan kojeg nikada neću moći zaboraviti” istog autora

Gordana Igrec

Kako ste došli na pomisao da se bavite upravo dramom koja se dogodila sa potonućem Titanika?

Prvi kontakt s Titanicom imao sam još kao dijete, negdje krajem 1980. godine, kada sam igrom slučaja na televiziji gledao film “A Night to Remember”, film snimljen prema kukltnoj knjizi Waltera Lorda. Daljne osnovne informacije sam dobio od svoje bake koja je danas pokojna. Nekoliko mjeseci kasnije u jednoj sam knjižari kupio spomenutu knjigu Waltera Lorda. Od tuda je sve krenulo. Kako sam kao dijete odrastao u Švicarskoj i tamo pohađao osnovnu školu, imao sam lak pristup literaturi o Titanicu koje u tadašnjoj Jugoslaviji uopće nije bilo. Mene je inače zanimala povijest, prvenstveno krupni i značajni svjetski povijesni događaji… kupovao sam si knjige o Prvom i Drugom svjetskom ratu, atentatu na Kennedyja u Dallasu, Spuštanju Apolla 11 na mjesec, skoroj tragediji astronauta u misiji Apollo 13, itd.

Što je značilo potonuće Titanika u vašem interesu za povijest I. i II. rata?

Ali Titanic je bio nešto, što me posebno dojmilo svojom nesvakidašnjom dramom. Novi brod, najveći na svijetu, najmoderniji, najluksuzniji. Na svom prvom putovanju, popunjen najbogatijim i najslavnijim ljudima toga vremena pod lancem izuzetno nesretnih okolnosti na nesretan način udara u ledenu santu i počinje tonuti – iako je smatran nepotopivim. Sva ona drama tijekom evakuacije broda, tolika paleta emocija, požrtvovnosti, herojstva i poonekog kukavičluka… na rasvjetljenom, ali dramatično nakošenom brodu, pod zvukovima hrabrog brodskog orchestra i uz svjetlost eksplozija raketa na potpuno mirnom Atlantiku Ii pod romantično zvijezdanim nebom –  sve to tvori jednu nevjerojatnu dramu, koja kao da je izmišljena za dobar film –  a nije – to se sve događalo u stvarnom životu. To je ono što je mene – ali znam, da i mnoge druge pojedince uvlači u tu temu.
A onda, kada se jednom dublje upustite u temu i istraživanje detalja… količina podataka i nevjerojatnih činjenica u vezi broda, ali i katastrofe, više vas ne pušta da se udaljite. Moram na ovom mjestu citirati Jamesa Camerona, režisera poznatog filma TITANIC, koji se nakon snimanja filma upustio u daljna istraživanja Titanica i njegove olupine. Nakon zadnje ekspedicije izjavio je da je sve o tom brodu otkrio i da planira napustiti tu temu i posvetiti novim istraživanjima… ali je nakon toga nadodao značajnu i istinitu rečenicu:  “Možda ja sada napuštam Titanic, ali Titanic ne napušta mene”. Kada jednom uđete duboko u tu priču… Nema više natrag! Eto, zato se i dan danas, nakon dobrih 40 godina još uvijek ne mogu odmaknuti od tog broda, ali ionako ima još toga što se može otkriti.

Koliko ste knjiga napisali na temu potonuća Titanika?

O temi Titanic do sada sam napisao tri knjige. Prva je bila knjiga “Titanic – Između povijesti i mitologije”, 1997. Druga je knjiga izašla 2005. godine pod naslovom “Titanic – Hrvati u katastrofi stoljeća”. Moja zadnja knjiga “Carpathia – Brod heroj u sjeni Titanica” objavljena je u svibnju 2019. Jednu sam knjigu izdao i kao prevodilac u izdanju Večernjeg lista. Radi se o knjizi pod nazivom “Djeca poznatih nacista”, u kojoj dva autora, otac i sin, opisuju sudbine djece istaknutih nacista (Bormana, Goeringa, Himmlera, Hessa…) nakon završetka Drugog svjetsskog rata i traže odgovor na pitanje: “Mogu li (i smiju li) djeca preuzeti krvicu za zločine svojih očeva?” Vrlo emocionalna i zanimljiva knjiga, koja me jako dojmila te sam ju samoinicijativno krenuo prevađati.

O čemu govorite u svojoj najnovijoj knjizi Carpatia?

Knjiga koju sam napisao o Carpathiji ustvari je pokušaj, da se taj brod i njegove zasluge konačno jednom stave u prvi plan. Uvijek je Carpathia bila jedan svojevrstan HappyEnd na kraju te tragedije, ali rijetko tko zna kakva se drama odigravala i na tom brodu za vrijeme akcije spašavanja brodolomaca s Titanica. Knjigu sam pisao na način, da čitatelja stavim u poziciju putnika ili člana posade Carpathije, koji usred noći saznaju da se nešto dramatično događa – ali ne znaju što… ali i kad saznaju, ne vjeruju – jer Titanic je nepotopiv. To je knjiga o katastrofi Titanica viđena sa pozicije spašavatelja na Carpathiji. Niti jednom se riječju ne dotičem zbivanja na tonućem brodu – o drami koja se tamo događa, samo se može naslućivati kroz dramatične telegrame koji na Carpathiju stižu s Titanica. Eto, tako sam koncipirao tu svoju najnoviju knjigu.

Koji su najdramatičniji momenti zabilježeni u vašoj novoj knjizi?

Po meni najdramitičniji detalji su ona neizvjesnost i nevjerica ljudi na Carpathiji, kada vide da brod usred noći juri prema sjeveru iznad pune brzine (nadmašio je navodnu maksimalnu brzinu za preko 3 čvora), nema grijanja niti tople vode u kabinama jer je sva snaga strojeva usmjerena u pogon broda…, a uz to posada na gornjoj palubi priprema čamce za spašavanje… Dalje je dramatično i to da je brod plovio prema potpuno krivoj poziciji nesreće, koja je zadana s Titanica.

Kako su, ipak, pronašli preživjele u čamcima? Eto, pročitajte u knjizi!

Koliko ste dugo radili na knjizi?

Na knjizi sam radio oko osam godina. Bilo bi to puno kraće, ali sam tijekom pisanja knjige prolazio neke teške private trenutke, koji su rad na knjizi osjetno usporile i cijelu tu priču produžile.

Odakle vam dokumentarna građa za knjigu?

Materijale za knjigu nisam baš motrao posebno nalaziti. Kada ste toliko dugo u toj tematici onda se kroz sve te godine puno toga skupi. Trebalo je samo sve to znanje i informacije objediniti u jednu priču. Naravno, provjeravao sam neke informacije, tražio neke sitne detalje ili pojedinosti i potvrde nekih saznanja. Neke nepotpune podatke trebalo je provjeriti, neke slike potražiti… No sve u svemu, osamdeset posto materijala sam već imao u svojoj arhivi i u knjigama… Jednostavno je sve samo trebalo posložiti u jednu dramatičnu priču, koja će čitatelja vezati za knjigu od prve do zadnje strane.

Šta novoga spremate za čitatelje iz ove tako niscrpne materije?

Spremam toga puno novog. I rad na Titanicu za mene još dugo neće biti gotov. Tako sam već započeo pripreme za jednu novu knjigu o Titanicu…, ali malo drugačiju od drugih… za sada neka još ostane tajna. Dalje, u suradnji s jednom dragom prijateljicom radim na još jednoj knjizi blisko povezanoj s Titanicom. Tu sam više pomoćnik nego autor, ali se radujem tom projektu. Knjiga će biti blisko povezana s Titanicom, ali neće govoriti o samoj katastrofi. Ali i to neka ostane iznenađenje. Također sam prošle godine u suradnji sa ekipom Hrvatskog radija sudjelovao u snimanju jednosatnog radio-dokumentarca o Carpathiji. Rad na tom projektu je praktički završen i taj će se dokumentarac pod naslovom “Dan koji neću nikada zaboraviti” moći poslušati 3. ožujka 2020. u 14:00 sati na 3. programu Hrvatskog radija. Također moram istaknuti i to, da sam u suradnji sa HRT-om već započeo pripreme za snimanje dokumentarnog filma o Hrvatima na Titanicu u trajanju od dva puta po 50 minuta. Prva probna snimanja već su odrađena i strpljivo čekamo da cijeli taj projekt i konkretno krene s realizacijom.

U Zagrebu djeluje Udruga Titanikologa, zar ne? Recite nam koju riječ o tome…

Da, postoji društvo koje je osnovano 2012. godine. Radi se o Udruzi “Titanic 100”, čije je središte u malom mjestu Bratina, u blizini Pisarovine. Tamo je naše sjedište i kuća sa izložbenim prostotom, gdje su izložene slike, makete, dokumenti i neki vrijedni originalni predmeti na temu Titanic. U sklopu kuće nalazi se i spomen park Titanic 100. Tko želi, može nas slobodno tijekom bilo kojeg dana posjetiti i razgledat naše eksponate te upoznat se pobliže s tim brodom i njegovom katastrofom. Naravno, i sudbine tridesetak hrvatskih iseljenika koji su putovali na Nepotopivom brodu. Ja u toj Udruzi imam funkciju dopredsjednika, ali i stručnog savjetnika.

photo: Facebook / Udruga “Titanic 100”

Novo