Godina je 2020. Prvi je dan mjeseca veljače. Rijeka je proglašena (eu)ropskom prijestolnicom kulture. No, ja dobih poziv s druge bande na jednu kulturnu priredbu. Naime, dragi mi prijatelj Boris Njavro pozvao je suprugu i mene na predstavljanje svoje nove knjige u Grad. Naravno da ćemo se odazvati. Uvijek je lijepo spojiti kulturnu priredbu s druženjem unutar zidina. I tako se Marana i ja zaputismo ka Gradu. Kontra Rijeke! Uvik kontra – takva sorta!!!

Nebo prekriveno oblacima najavljuje veljačku prevrtljivost. Veljača – premetača, stara je mudroslovca. Iako ih očekivah, putom nas ne sustigoše kapi. Zato su oblačine i tmurina umanjile ljepotu pogleda na Elafitsko otočje – dubrovačkog morskog jelena. Iako sam se harno trudio kako bih Marani prenio pročitano o Koločepu, Šipanu, Lopudu, Daksi… tim draguljima u morskom plavetnilu, Maranine su misli bile puno dalje. Slušala je moja zanovijetanja, ali je i osluškivala povratnu telefonsku poruku od naših cura koje su u bijelom svijetu. Kad se napokon prijaviše, odahnu i šaljivo dobaci: „Što ono reče?!“ Nasmijah se, a uto začuh i svoj telefon. Zove Boris i kaže da nam je osigurao mjesto za parking. Ta naoko bezazlena stavka u Gradu je jedna od glavnih. Mnoge nemogućnost parkiranja i previsoke cijene parkinga odbijaju od Grada. I sam sebe sam mnogo puta uhvatio u suzbijanju želje za stradunskom kavom upravo zbog parkinga.

Bilo kako bilo, kad znaš da ti je parking osiguran  s pjesmom slaziš niz skaline na Stradun. A Stradun k’o Stradun, vavijek isti. Doduše, kad u ovo godišnje doba zakoračiš po njegovim pločama i vidiš ih stotinu ispred sebe, nekako ti je i bliži i draži. Nema gužvancije. Ponešto domaće čeljadi i tek pokoji sporadični turist. Zimsku prazninu bez mnoštva glava (kao u uznemirenom mravinjaku) tek donekle popunjavaju razvioreni stijegovi u slavu sv. Vlaha, dubrovačkog parca. Iako se dobro zakamuflirao uz Majine skute ispred Gradske kavane zamijetismo Borisa. Marana mu odmah uruči dar, a pri preuzimanju ponad naših glava naleti vrabac u brišućem letu i istrese svoj vrapčji tovar posred mašne. „Sreća“, izleti mi spontano, na što se svi nasmijasmo. U međuvremenu je stigla i prvakinja glumišta Jelica, te ostavismo Borisa da se zbraja i oduzima oko sinopsisa.

Marijana i Luko

Ja iskoristih priliku pokazati Marijani postaje križnoga puta koje je u dubrovačkoj katedrali izradio Mišo Baričević s kojim se pozdravismo netom prije na Stradunu. Uspjesmo se pomoliti i u crkvi sv. Vlaha te krenusmo u još jednu điratu po Stradunu. Kako krenusmo vratiše mi se slike iz djetinjstva. Od djetinjstva, još kao dječarac, dolazio sam kod tetke Slavke u Dubrovnik. Kad god bih došao, vodila me je na Stradun. Ono što me je mamilo i plijenilo moje dječačko srce bijahu stradunski golubovi. Držao bih pod pazuhom pola štruce koju bi mi tetka kupila te ih hranio. Ne bih vjerovao sam sebi da mi se pentraju po rukama i glavi, da mi se spuštaju niz ramena i kljucaju sami kruh, vrištao bih od sreće. Naravno, po povratku kući nitko mi od vršnjaka ne bi vjerovao u ono što im pričam, jer oni nisu nikad vidjeli goluba uživo, a kamoli da su ih hranili. Zato su tu bile fotografije koje su me prikazivale kao u golubinjaku. Bio bih sav nadmen u tim trenutcima premoći!

Kad sam već zagazio u momačke vode, za golubovima prestade zanimanje. Počeo sam đirat Stradunom tamo-amo s Perom, Markom, Spasom, Milanom… i nisam se mogao čudom načuditi kakva je svrha điranja. Kako bih u Grad svratio samo ponekad, pokušavao sam drugima objasniti da me to điranje podsjeća na zatvorske šetnje, samo da je omeđena trasa ovdje malo duža i da ima puno više ljudi. Oni bi se na moje opaske smijali i samo nastavljali bezbrižno dalje. I ja bih kaskao za njima i nekako bih osjećao neku vrstu stida kad iste likove susrećemo po više puta. Tek ponekad kada bih molećivo zavapio da ne mogu više praznogazit, zastali bismo uz neki prazni izlog (a takvi su tad bili rijetki) da se odmorimo uz nezaobilazne komentare i ogovaranja svakoga tko prođe vidnim poljem.

Iz mojih glasnih razmišljanja vrati me na Stradun Marana vidjevši da nam dolaze u susret barba Luko Paljetak i fra Ivan Kramar. Srdačno se izgrlismo i izljubismo te zaokrenusmo natrag u Gradsku kavanu na sabir. Rasplesaše se riječi k’o Škerljev kist, te da nas Boris ne podsjeti da će uskoro početi, mogli smo ostati i bez sjedala jer je dvorana kina Sloboda bila popunjena do posljednjeg mjesta. Gradska čeljad se odazvala kako i dolikuje. Program je započeo instrumentalom Ulicama moga grada, a Kaća, Jelica i Barbara su se izmjenjivale čitajući ulomke iz Borisove knjige. Zapjevale su klape Kaše i Kolafjaka – mladost i zrelost. Jelica je pročitala pismo Tomislava Šuljka (za one koji ne znaju – najbolji poznavatelj Grada, stari gospar, Boris ga zove „živi Orlando“, nije mogao doći zbog slabog srca), a negdje se iz publike javio bar(a)ba Luko Paljetak koji je srčano zaslovio o Borisovoj knjizi. Prikazani su i audio-video snimci o Tomislavu Šeparoviću i Srđanu Hrniću. Na kraju se na sceni pojavio i Boris s Maraninim poklon-paketićem ukrašenim vrapčijim poškropom, te zahvalio svima za sve, onako kako to njemu i pristaje, meštru od zapisa iz betula i gradske čeljadi.

Boris, Marijana, Sandra i Ljubo

Nakon krštenja Ulicama grada, te nezaobilaznog čestitanja, zasjeli smo u La Lunu kako bismo pretresli odgledano i odslušano. Boris nam uruči knjigu i tek tada uvidjeh o kakvom se velebnom projektu radi. Knjiga je teška nekoliko kilograma i ima oko 800 stranica. Putopisao ju je devet godina. Ona je svojevrsna naveznica na njegovu ranije objavljenu knjigu Grad u điru. Pogovore za Ulicama grada su pisali Luko Paljetak, sadašnji akademik i Domagoj Vidović, budući akademik, kako proročki reče Boris na predstavljanju. A unutar tih osam stotina stranica svoje je mjesto pronašlo tisuće i tisuće čeljadi nazbilj i nahvao, kao i fotografija starijih i novijih. Stoga nije teško zaključiti kako je Boris Njavro uz ranije objavljeni Grad u điru i ovim novim djelom postao nezaobilazan kroničar Dubrovnika.

 Ovo velebno djelo će se iščitavati, pregledati, prepoznavati, prepisivati i čuvati, kako unutar zidina Grada, tako i u našim domovima daleko od njega. Družili smo se do kasnih popodnevnih sati, a nakon kave sikteruše u Sandrinu i Borisovu domu u Čibači, pozdravismo se s dragim prijateljima i otputismo u Huminu. Pri rastanku doznasmo od Borisa, onako usput, kako sutra na Kandeloru ima primiti i Nagradu Grada Dubrovnika… To je Boris Njavro! E pa neka ti je sa srećom prijatelju!!!

Ljubo Krmek

Novo