Skip to content

Pero Pavlović – Domaja

Pero Pavlović

DOMAJA
(zemlja izipkana iz nježnosti srca)

Pahuljaju latice ljubavi u napjevima zvonkim
U tirkiznom dalju ljeskaju se zaravni i humci
Mirisna cvjetna lepeza vidik vedrine širi
I ušiljeni visovi okamina gorskih
Ovijenčali se zlaćanom tijarom oblačja

Još pritajena čežnja u žar bi bujno se prelila
Još svjetlost duše agapom blagosti i mira se hrani
Još kanaan obilja i punine javu bi ispunio čekanjem
A riječi su tek cjelov i zračak svetosti
Školjka, biserak, pupoljak, miristicin, laurin
Uzdah i pomnja, frula radosti, gugut
One su srh, skanjivanje, dvojba i množidba
Otac, majka, dom, povijest, uspavana glagoljica
Molitva iz najranijeg djetinjstva i krunica
Zemlja orječena u znamen i kušnju

Bajna zipko, petala caelestis u zjeni dragosti
Lice tvoje i nebosklon kite se u niske i res
Dok ruka Gospodnja u pralik ljepote sve uobručuje
Sve blizinom Božjom treperi, plaminja i diše
Oćut haran proćućuje koracaje i nade
Malne tavna namisao se razbistri
I osinjen iskon u čednost opet ocvjetava
Zazvone zvončići, pirle, svirale rosne ciliču
Pirka lahor, lepršaju rese, rize srebrne se njišu
Crven bijel plav troplet raspliće krasuljice i duge
Never more se stiša i pučina zacakli
U modrom ogledalu zrcali se svemir tajne
I velika krila straha sklapaju se nad dubinom smisla
Bjelutak sićan na obali ježurnu priču došaptaje ribama
Mirijade sanja i nagnuća živkaju, mile, slove
Istvo stvari i bića otkriva se bodru oku

Domajo, preporođena u blagoslov i milost
Tvojim sunčanim kapilarama teče ulje pomazanja
Misno vino, nektar, živa voda istine
Mladico posvetna, sancta terra Croatorum
Ime tvoje oživljuje, produhovljuje se i uskrisava
Procvićeš njime prostor, vrijeme i nova pregnuća
Prijestolje dobrote, nad kojim se dižu raspela
Jesi uspavanka, bajka, kula bjelokosna
Rapsodija uščilila milja i ozarenja
Slatka bol, strepnja, proviđenje, slap slobode
Rosa croatica – izipkana iz nježnosti srca

Zavičajko zvijezda, na straži života sveudilj bdiš

Pero Pavlović u Zagrebu, 2019.
Pero Pavlović (Gradac, Neum, 20. ožujka 1952.), hrvatski je pjesnik iz BiH, iz Hercegovine. Osim pjesama, piše književne i likovne kritike, prikaze, članke za novine i iz područja kulturologije i osvrte. Objavio je trideset i dvije zbirke poezije. Godine 1979. objavio je prvu knjigu pjesama “Plavi svirač” i od tada neprekidno našoj kulturi, našoj književnoj javnosti podastire nove zbirke koje su po mnogočemu posebnost hrvatskog suvremenog pjesništva. Velik dio pjesničkog opusa autor je posvetio ljekovitom bilju mediteranskog područja. Nitko još kod nas, pa ni u svjetskoj književnosti, nije duhom tako duboko zašao u svijet trava, njihovog nazivlja, opisa i sanjarenja, učinka i nadahnuća, kako i koliko je to voljno učinio pjesnik Pavlović. Rodio se je 1952. u Gradcu kod Neuma. U Gradcu i u Hutovu je išao u pučku školu. Gimnaziju je pohađao u Metkoviću. Studirao je medicinsku biokemiju u Zagrebu, gdje je diplomirao i magistrirao. Živi i radi u Neumu. Književne uratke vrlo često objavljuje u raznim listovima i književnim časopisima: Crkvi na kamenu, Dubrovniku, Forumu, Hrvatskoj misli, Hrvatskom slovu, Katoličkom tjedniku, Književnoj Rijeci, reviji Maruliću, Mogućnostima, Motrištima, Osvitu, Republici, Mi, Cvitku, Pitanjima, Večernjem listu, Glasu Koncila, Mostu, Životu, Suvremenosti, Odjeku, Riječi, Novoj Istri, Zadarskoj smotri, Riječima, Klasju naših ravni, Zvijezdi mora, Vijencu i drugdje. Sudionik je hercegovačke pjesničke manifestacije književnosti na hrvatskom jeziku Humskih dana poezije. Poezija mu je prevedena na nekoliko stranih jezika.