Pripadnik srednje generacije, rođen u Čakovcu koji se bavi projektiranjem rasvjete i kao dipl. ing. elektrotehnike radi kao elektroprojektant na projektima vezanim za zgradarstvo i javnu rasvjetu u Zagrebu gdje i živi davnih se dana „zakačio“ za poeziju. Zrinko Šimunić je po svemu osebujan pa tako i u svojem stihu. Ovog člana HDK-a uhvatili smo u predahu od posla i pisanja stihova koju imaju veliku estetsku vrijednost i sa njime poveli sljedeći razgovor o pjesništvu i književnosti ponajviše. Zavirite malo u njegov svijet. Možda pronađete i djeliće sebe u njemu.
Gordana Igrec
Kada Vam je izašla prva zbirka pjesama?
Prvu zbirku pjesama tiskao sam u vlastitoj nakladi 1997. godine. U to sam vrijeme dio svojih prijatelja zamolio da mi budu takozvani mali sponzori. Tada nisam znao da se to zove „crowdfunding“ .
Kada ste počeli pisati poeziju?
Prvu sam pjesmu napisao u 6. razredu osnovne škole. Tada mi se učinilo da je tema, a koju nam je naša nastavnica hrvatskog Marija Vinković zadala za školski sastav, zahvalnija za pjesmu nego za prozu, odnosno da se tako mogu lakše i sažetije izraziti. Nastavnica je pristala da napišem pjesmu umjesto sastava. Mislim da se pjesma zvala „Moje želje“. Kasnije je i objavljena u školskom časopisu tiskanom na šapirografu.
Što Vas je potaklo da počneš pisati poeziju?
Tijekom srednje škole i početkom studija intenzivno sam čitao filozofiju, zamišljao da ću izgraditi svoj vlastiti filozofski sustav, ali sam svoje misli počeo izražavati stihovima. Počeo sam nadahnuto govoriti ono što mislim i osjećam. Za filozofiju više nije bilo ni strpljenja, a niti vremena. Poznato je da filozofija i poezija izlaze iz istog izvora – čuđenja. Pjesnici su čuđenje u svijetu, a to znači i voajeri. Osobito kad je erotska poezija u pitanju. Uzgred, draga mi je rečenica Saše Meršinjaka „Pjesnici su čudesa u svijetu“.
Pišete i erotsku poeziju? Zašto? “Fetiš su Vam stopala“ – zašto?
Erotsku poeziju pišem zato što sam u godinama formiranja svog pjesničkog stila mogao mislima najlakše ponirati u ono što me najviše uzbuđuje, htio sam da stihovi poteku iz mene, čak i na razini nesvjesnog, da između misli, osjećaja i izrečenog ne bude razlike. Da mi govor bude pjesma, da se pjesma dogodi. Ipak, ponekad pomislim da sam erotoman. I da mi nema spasa.
Stopala su me uzbuđivala od vrtićke dobi, ne znam zašto je tome tako, ali ne bih to zvao fetišizmom. Nisam dosljedan, ne volim miris oznojenih stopala. Mislim da su stopala bila prvi dio tijela koji me uzbuđivao, kasnije sam gledao grudi, noge, pupak, zadnjicu… Uzgred, riba sam u horoskopu, a sve ribe čeznu za perajama.
Koliko ste do sada izdali zbirki?
Do sada sam izdao 5 zbirki pjesama. U vlastitoj nakladi (biblioteka „Zrikavac“) izdajem zbirku „Terra magica“ 1997. godine. Druga knjiga „Pustalovina“ izlazi u nakladi međimurskog književnog kruga „Reči rieč“ 1998. godine. Treća knjiga „Organolirika“ izlazi početkom 2005. godine u izdanju Jutra poezije. Četvrta knjiga pjesama „Dijete zapada“ izlazi u nakladi grada Čakovca, u biblioteci „Insula“ god. 2016. godine. Peta knjiga pjesama „Snovi i snohvatice“ također izlazi u biblioteci „Insula“. Ova knjiga nastala je od pjesama objavljivanih na Facebook-u, a dio pjesama čak je i nadahnut objavama na ovoj društvenoj mreži. Ovo je i prva knjiga pjesama koja mi izlazi u tvrdom uvezu.
Od kada ste član DHK-a?
Član sam DHK „nekako s proljeća“ 2007. godine. Molbu sam predao tijekom 2005. godine, nakon što mi je tiskana treća zbirka pjesama „Organolirika“ u izdanju „Jutra poezije“. Čini mi se da me za člana DHK predložio Robert Roklicer, voditelj Jutra poezije i član DHK, a koji na žalost više nije među nama. On me promovirao kad god je mogao.
Što Vama znači poezija?
Kao čitaocu – da me razgale i nadahnu misli, osjećaji i priča koja se gradi u pjesmi. Poezija, ako je dobra, ona je kondenzat misli i osjećaja, sažeti način da se ispriča vlastita priča.
Kao pjesniku – poezija mi je način da se izrazim. Volim čitati prozu, ali ne osjećam da imam priču koju bih trebao ispričati. Sve što hoću reći stane u pjesmu.
Može li se naučiti pisati poeziju na književnim radionicama?
Obično se kaže „Poeta nascitur, orator fit“ – pjesnik se rađa, a govornik stvara. Ne vjerujem da netko tko nema dara za poeziju može naučiti pisati poeziju na književnim radionicama, ali vjerujem da može izbrusiti stil, naučiti neke tajne zanata. Mislim da poznajem autorice kojima je to pomoglo.
Imate li prevedenih pjesama?
Imam relativno malo prevedenih pjesama. Nekoliko pjesama mi je prevedeno na slovenski, njemački, talijanski, engleski. Prvi otisnuti prijevodi moje poezije pojavili su se u dvojezičnom haiku časopisu „Vrabac“ („Sparrow“) 1997. godine, u prijevodu pokojnog pjesnika Marinka Španovića. Prve prevedene pjesme, a koje nisu sitnopjesni, otisnute su na slovenskom u mariborskom časopisu „Dialogi“ 2005. godine. Prevedene su u Zagrebu od strane studenata Filozofskog fakulteta, a pod mentorstvom doktora znanosti Zvonka Kovača na Odsjeku za južnoslavenske jezike. Na engleski sam ciljano dao prevoditi vlastiti izbor od 15 pjesama, a prevela ih je profesorica engleskog Maja Krpan. Ovi prijevodi objavljeni su u časopisu Društva hrvatskih književnika ”Most – The Bridge” – dvobroj 3-4/2018. Moji prijevodi pjesama na talijanski objavljeni su u „Književnoj Rijeci“ godine 2013. Inače, svoje pjesme uglavnom sam prevodim na engleski i talijanski, ponekad i objavim te prijevode na Facebook-u.
Odakle crpite inspiraciju?
Inspiraciju crpim iz svakodnevice te iz onog što pročitam u časopisima, knjigama, novinama i na društvenim mrežama. Sjećam se da sam se kao srednjoškolac požalio književniku Joži Horvatu da je stvarnost banalna i nije inspirativna za pisanje poezije. On mi je objasnio da ako nešto nosiš u sebi to ćeš i biti, odnosno pjesma uvijek pronađe pjesnika.
Imate li uzora u pjesništvu i tko su oni, ali i zašto?
Prvi snažniji uzor u poeziji bio mi je Josip Pupačić, bio mi je blizak, mogao sam ga razumjeti. Volio sam i poeziju Jozefine Dautbegović, njen način na koji iz svakodnevice ili povijesnih tema gradi pjesmu. U novije vrijeme uzor mi je anonimni pjesnik Sven Adam Ewin, a koji na dnevnoj bazi objavljuje stihove na Facebook-u. Ponekad on na moju pjesmu odgovori pjesmom, također i ja na njegovu pišem stihove. Inspirativan mi je takav pjesnički dijalog. Također izuzetno cijenim i volim pjesnikinju koja objavljuje stihove pod pseudonimom Glorija Jagoda Magdalena. Inače, od suvremenih pjesnika koji objavljuju „klasično“ najviše volim stihove Petra Gudelja. On je maestralan.
U kojim ste sve pjesničkim krugovima aktivni?
Aktivan sam na pjesničkoj tribini Jutra poezije, a ujedno sam i tajnik udruge „Jutro poezije“. Inače redovite objavljujem u pjesničkim grupama na Facebook-u te nastojim svoje stihove objavljivati na književnim portalima „Metafora“; „Kvaka“ te „Hrvatski glas Berlin“. Trudim se svoje stihove objavljivati, s više ili manje uspjeha, u književnim časopisima „Republika“, „Književna Rijeka“, te u haiku časopisima „Iris“ ili u ludbreškom zborniku haiku poezije. Ustvari, svugdje me pomalo ima – a sve što sam objavio u tiskanoj formi može se pronaći na web stranici DHK. Prijateljica mi kaže da ću uskoro iskakat iz paštete. Neku večer sam sanjao stihove utisnute u paštetu u limenki.
Pišete i haiku poeziju. Kažite nam nešto i o toj formi…
Obično se kaže da je haiku kratki lirski zapis od tri stiha, da su slogovi po stihovima raspoređeni u ritmu 5-7-5. U novije vrijeme ne traži se dosljedno poštivanje tog pravila, važniji je neposredni doživljaj nego silovanje formom. U svakom slučaju pravi haiku ima jedan „halo“ efekt, uvijek izražava neku začudnost. I uvijek govori o prirodi. Ne izražava društvenu kritiku, a ako se govori o društvenim fenomenima tada je to senryu – po formi vrlo sličan haiku. Pišem haiku, također i senryu, intuitivno, i nisam uvijek siguran je li ono što sam napisao pravi haiku. Inače, primijetio sam da neki vrlo uspješni autori, odnosno haiđini koji osvajaju međunarodna priznanja za svoj haiku, pišu haiku koji osobno ne doživljavam kao neposredni doživljaj autora nego kao vješto izmaštanu sliku. I sam ponekad napišem takav haiku – kao izmišljenu sliku. Možda sam haiku zamišljao previše „romantično“, ispada da treba poznavati zanat, a ne doživjeti „mali satori“ prije nego napišeš haiku.
Što spremate za blisku budućnost?
Nemam posebnih planova kad je poezija u pitanju. S obzirom da mi je nedavno izašla iz tiska peta knjiga pjesama „Snovi i snohvatice“ planiram promociju knjige u Društvu hrvatskih književnika 4. ožujka. Također bih htio napraviti recital poezije Sven Adam Ewin i ja – a koji bi se sastojao od pjesama koje je Sven pisao komentirajući moje pjesma i vice versa, od pjesama kojima sam ja komentirao Svena. Naravno, moram provjeriti slaže li se Sven s tom idejom. I naravno, prisiljavam se da povremeno animiram urednike književnih časopisa da objave i moje stihove.
Imate li potporu u supruzi?
Da, imam potporu u supruzi. Ona se raduje mojim pjesničkim uspjesima, često me inspirira na novu pjesmu, ponekad joj ukradem stih i na njemu izgradim pjesmu. Ipak, nije joj lako sa mnom – jer „moje su misli/divlji konji u modroj/špilji ljubavi“.
Koje knjige volite čitati?
Volim čitati romane, novele, pripovijesti omiljenih pisaca. Uvijek u nekom životnom razdoblju imam omiljenog pisca. Krajem srednje škole to je bio Thomas Mann, na kraju osnovne škole to je bio Ivo Andrić. Tijekom studija to je bio Milan Kundera, zatim slijedi razdoblje Nedjeljka Fabrija, pa fenomenalni povijesni ljubići Marine Fiorato. Da nije bilo Marine Fiorato nikada u zreloj dobi ne bih čitao ljubiće. Zaljubio sam se u knjige belgijske spisateljice Amelie Nothomb. Primjećujem da volim čitati povijesne romane, odnosno romane koji su utkani u neko povijesno razdoblje koje se tiče same priče, odnosno povijest bitno utječe na radnju i sudbinu likova. Tu je Nedjeljko Fabrio maestralan. Moram primijetiti da me, za razliku od povijesnog romana, znanstvena fantastika ne zanima.
Ima li poezija budućnost kod nas i u svijetu?
Vjerujem da poezija ima budućnosti, dok je civilizacije bit će i poezije. Naravno, teško je reći hoće li se dogoditi neko povijesno razdoblje u kojem će se poezija masovno čitati i govoriti. Čuo sam da se poezija u Latinskoj Americi govori na stadionima. Moram primijetiti da je većina recentne poezije ljudima nerazumljiva, živi se brzo i ljudi nemaju vremena na sporo poniranje u nečiji pjesnički svijet. Čuo sam da u SAD pjesnikinja Rupi Kaur svoje knjige pjesama prodaje u stotinama tisuća primjeraka, ali dio književnih kritičara tvrdi da je to „smrt poezije“. Čitao sam Rupi Kaur, njene su rečenice elementarne, svatko ih može razumjeti. Čak me brine i vlastita poezija, postajem jednostavniji, polako umirem.
Kada ne pišete poeziju čime se bavite?
Bavim se strukom, povremeno pišem i za stručne časopise na temu rasvjete. Volim kuhati, čak i izmišljati vlastite recepte. Radim kućne poslove, ponekad budem kućni majstor, ne dijelim kućne poslove na muške i ženske. Volim čitati, volim gledati filmove. Redovito odlazim na jogu, na jogi je nastao i dio mojih stihova objavljen u ciklusu Yogice, u knjizi „Snovi i snohvatice“.
U koje vrijeme i kako i kada pišete poeziju? Imate li neke rituale posebne?
Nemam posebne rituale, najčešće pišem ujutro, pjesma nastaje na ivici jave i sna. Zatim sjedam za računalo. Pjesmu treba zgrabiti i ne pozabiti. O tome govori moja pjesma:
ZORA
Na
granici jave i sna
pljušte najljepši stihovi
Kad
jutrom ptice
zažubore dan, a Sunce
obgrli Zemlju
Promeškolji
se
u milosti snova, i propne
u nabujalom letu
Okorjeli pjesnik
Što znači poeziji da bude predstavljana na društvenim mrežama? Je li to dobro ili hiperprodukcija kvari dobru poeziju?
Dobro je da poezija bude predstavljena na društvenim mrežama. Puno više sam toga saznao o recentnoj poeziji na društvenim mrežama vezano uz poeziju nego u dnevnom tisku. Barem u posljednje vrijeme, odnosno posljednjih nekoliko godina. Inače, redovito objavljujem stihove na Facebook-u i veseli me kad vidim pozitivne reakcije publike, odnosno prijatelja koji čitaju moje pjesme. Volim čitati komentare. Hiperprodukcija ne može pokvariti dobru poeziju, ali može otežati njeno prepoznavanje. I prije nego li je poezija postala prisutna na Internetu, postojala je hiperprodukcija tiskane poezije. Naime, radi pojave računalne pripreme za tisak, tiskana knjiga postala je znatno dostupnija autoru koji želi tiskati knjigu pjesama. Sigurno je da preko 50% tiskane poezije nije vrijedno objavljivanja, barem ne kad je poezija u pitanju. To je vrijedno autoru, odnosno pjesnicima amaterima koji najčešće niti ne čitaju dovoljno. Danas se poezija strahovito puno piše, ali se malo čita. To je monomanska aktivnost. Kad bi svi koji objavljuju stihove, svi koji pišu, zaista čitali poeziju, tada ne bi bilo neposuđenih naslova poezije u našim knjižnicama. Inače, hiperprodukcija stihova na Internetu olakšava krađu stihova. Ponekad se prepiše cijela pjesma, ekavica ijekavizira i objavi pod svojim imenom ili se pak slaže kolaž od tuđih stihova. A prijatelji na mreži aplaudiraju, odnosno lajkaju stotinama lajkova. Tek onda se pitaš: tko je tu lud?
Hrvatski
Čeština
Dansk
English
Français
Deutsch
Ελληνικά
Italiano
日本語
Norsk bokmål
Português
Русский
Slovenščina
Español
Svenska
Türkçe
Українська
