Intervju s književnikom Denisom Peričićem povodom izlaska antologije hrvatskog rock pjesništva

Pisati danas o suvremenim pjesnicima i književnicima je nemoguće bez da se osvrnemo na kolumnista, mr. croatistike, nekadašnjeg direktora Elektroničkih medija, dobitnika brojnih nagrada i u svakom pogledu osebujnog, odvažnog i briljantnog spisatelja srednje generacije Denisa Peričića iz Varaždina. U razgovoru s njime doznali smo da priprema uskoro izdati zbirku drama i antologiju hrvatskog rock pjesništva.

Autorica: Gordana Igrec

Od kada pišete?

Počeo sam već za gimnazijskih dana, slao sam neke SF i fantasy priče u časopis Sirius, ali bez uspjeha. Mislim da su to bili sasvim solidni počeci, jedna je priča čak i „opstala“ u izvornom obliku, pa sam je i objavio kasnije, kao već razmjerno afirmiran autor. Slično je bilo i s pjesmama, ali njih nisam nikamo slao jer sam bio svjestan da to još nije „ono pravo“. Ozbiljno sam se prihvatio poezije 1991. i 1992. godine, kao 23-godišnjak. Nije to slučajno, to su bile ratne godine, i nešto je moralo iz mene proisteći – ne toliko u domoljubnom smislu, iako jesam domoljub, i to nikad nisam skrivao – koliko u sasvim estetskom, kao svojevrsni kontrapunkt stvarnosti. Ne toliko kao krik koliko kao izlaz. Na mala vrata.

Koja je vaša prva zbirka pjesama?

„Nakraj svijeta“, zbirka s pjesmama iz toga ratnog razdoblja, većinom na standardu, ali i s jednim kajkavskim ciklusom. Objavljena je 1995. u nakladi Varaždinskih vijesti, zahvaljujući uredniku Ernestu Fišeru. Mnoge pjesme iz te knjige bile su nagrađene i prije nego što je objavljena.

Nabrojite sve vaše knjige koje su izašle?

Uh… Sad ste mi dali posla! Dakle, redom: spomenuta zbirka „Nakraj svijeta“, zatim publicistička knjiga „Varaždinski Bedem ljubavi u ratu i u miru“, antologija „Uz stare gradske bedeme: Izbor iz hrvatske lirike o Varaždinu“, monografija „Varaždinske razglednice“ I. i II., knjige drama „Netopir“ i „Pekel na Zemli“, studija „Petrica Kerempuh u europskom kontekstu“, grafičko-pjesnička mapa „Četiri godišnja doba“ (s grafikama Vjerana Miljenovića). Recimo da su to počeci, a od 2000. godine slijedi osmišljenija produkcija, pa sam otad objavio romane „Hrvatski psycho“, „Netopir i Črni ljudi“ te „Travanj“ (taj je objavljen zasad samo u časopisu Sirius B), zbirke priča „Krvavo“ (objavljenu i u Češkoj, kao „Až na krev“), „Ljubav, zlo i naopako“, „Techno gost“, „Tijelo od snova“ i „Prozamanterija“ (potonju u suautorstvu s Anitom Peričić), zbirke pjesama „Tetoverani čovek“, „Posljednja topla noć“ (s Evelinom Rudan i Slađanom Lipovcem), „Artificijelna mujna! / Četrti svetski rat“ (dva izdanja), „Božićne pjesme“ i „Nordijski čvor“, zbirku kolumni i eseja „Hrvatski san“, znanstvene monografije „Zavičajnost Miroslava Krleže“ (s Ivanom Grabarom) i „Fernando Consag – Textos y testimonios“ (s Carlosom Lazcanom, objavljenu samo u Meksiku), antologije „Kerempuhova čitanka“ i „Škrinjica“ te slikovnicu „Pustinjak“ (s ilustratorom Tomislavom Tomićem). Suautor sam u knjizi „Nagrada Marin Držić – Hrvatska drama 2014.“. Nadam se da nisam koju propustio. Nisam spomenuo knjige kojima sam bio „samo“ priređivač. Eto, nakupilo se.

O čemu najviše pišete?

Ne bih znao jednoznačno odgovoriti. Pišem o svemu što me zanima. Ne pišem o stvarima koje me ne zanimaju. Nasreću, zanima me puno toga.

Gdje pronalazite inspiraciju?

Ne tražim je. Čini se da ona nađe mene. Inspiracija je precijenjena, to je neznanstven, predmoderni termin, iako ne tvrdim da ne postoji i da nije važna. Kad se nečime ozbiljno bavite, onda ste stalno „u filmu“, vrtite ga u glavi, promišljate, čak i kad spavate. Ja imam inspiraciju uvijek – samo što ponekad nisam „pri volji“ za pisanje. I to je normalno, jer nisam stroj. Od inspiracije (u romantičarskom smislu riječi) važnije je konstruiranje književne građe, obrada teme, odnosno onoga što vas je potaknulo. Zadajte mi temu, pa ma kako čudna bila, i napisat ću vam pjesmu, priču ili esej. Za neke bolje novce napisat ću vam čak i dramu, ili roman. Smajl, kak’ se veli.

Što vama znači pisanje poezije ili proze?

Puno. Jako puno. U nekim razdobljima kada duže vrijeme nisam pisao, tada „nisam bio sasvim svoj“, kako bi rekao Gobac. Književnost je i moja struka (točnije kroatistika s južnoslavenskim filologijama i znanost o književnosti), no pisanje nije moj život, ali jest moj životni poziv i moja profesija. Čovjek nije istovjetan autoru, jer autor je samo dio čovjekove osobnosti, a koji put, u nekim sretnim slučajevima, autor čak i izlazi iz okvira te osobnosti u kojoj stanuje i iz koje proizlazi. No autor Denis Peričić velik je dio osobe zvane Denis Peričić. Ne moram tajiti: pisanje jest jedna od najvažnijih stvari u mom životu. Da ne pišem, bio bih netko drugi, bez obzira na to što bih se i tad isto zvao.

Radili ste na knjizi o Tinu Ujeviću. Kako to?

Nije to zapravo knjiga o Tinu Ujeviću, nego izbor njegovih najzanimljivijih misli. Koprivnička nakladnička kuća Šareni dućan ima cijelu biblioteku takvih sjajnih knjiga, pa sam na prijedlog urednika Krunoslava Jajetića prethodno već bio priredio izbor misli Miroslava Krleže i Nikole Tesle, a Tin Ujević je podjednako zanimljiv kao i njih dvojica. Kolege Tin Prpić i Zvonimir Obran već su bili izdvojili dobar dio Ujevićevih misli, pa me urednik Jajetić pozvao da to „malo proširim“, i onda… nikad kraja tomu „malom širenju“, jer Ujevićev je opus monumentalan. Kad se jednom počnete probijati kroz 17 svezaka njegovih Sabranih djela, teško možete izaći! Sva sreća da sam imao određen rok za dovršetak, u suprotnom bih još i sad – opčinjen – „plivao u Tinovu moru“.

Imate li uzora u književnosti?

Tko ih nema? Imamo ih svi, osim budala koje misle da svijet s njima počinje, onih koji su napisali pet knjiga a pročitali samo dvije. Svi dobri pisci koje sam čitao ostavili su trag u meni, a onda zacijelo i u mom pisanju, zato mi je i pomalo teško izdvojiti tek poneke. Borges mi je uzor u referencijalnim postupcima, Stephen King u profesionalnosti i predanosti radu, Isak Babelj u građenju priča, Danilo Kiš u čistomu majstorstvu. Krleža mi je uzor u – pretjerivanjima svake vrste! Naravno, tu su i klasici (recimo, ne razumijem kako može biti pisac netko tko nije čitao Shakespearea ili Dante). Divim se Poeu, Kafki, Eliotu, Joyceu, Pessoi, Wiliamu Blakeu, E. T. A. Hoffmannu… ljudima koji su pomicali granice u književnosti. Danas toga jedva da ima, danas gotovo svi pišu vrlo slično.

Na kojim ste sve projektima još angažirani?

Osim na svojim knjigama, radim i srodne poslove: lektoriram i uređujem knjige drugih autora, već deset godina pišem kolumnu za Regionalni tjednik, i tomu slično. Nekad sam i prevodio, ali više ne nalazim zadovoljstvo u prevođenju.

Pišete i na kajkavskom. Je li Vam draže pisati na standardu ili na kajkavskom?

Zanimljivo pitanje. Nekad, devedesetih, bio sam „sav u kaju“. Pišem još uvijek i na kajkavskom, kajkavski je moja velika ljubav, ali nekako više nisam toliko očaran njime. Ne znam što je tomu uzrok. Možda to što iz dana u sve više uživam u mogućnostima standardnoga hrvatskog jezika i njegovih varijeteta. Mogao bih to i ovako sročiti: dugo sam bio do ušiju zaljubljen u kajkavski jezik, a kako vrijeme odmiče, sada smo on i ja u fazi zrele, smirene, ali duboke i istinske ljubavi.

Gdje radite?

Stekao sam status samostalnog umjetnika – profesionalnoga književnika 2012. godine. Dakle, radim doma! To zna biti dosadno. Bojim se da postajem nedruštven. Ali i star sam već, pa mi sve više ljudi ide na živce (a najviše ja sam sebi). No lijepo je što posljednjih godina puno pišem i u suautorstvu sa suprugom Anitom, pa nisam tako usamljen, jer pisanje samo po sebi jest najsamotniji, najusamljeničkiji posao na svijetu. Nisam prvi koji je to rekao.

Jesu li doista slova najmoćnije oružje, kako je to Krleža kazao?

Ma kakvi. Slova su tek utjeha. Kad ih smisleno posložiš. Uostalom, nije Krleža ni rekao da su slova najmoćnije oružje, nego da je ono što „nam preostaje: kutija olovnih slova (…) jedino što je čovjek do danas izumio kao oružje u obranu svog ljudskog ponosa“. S tim se mogu složiti, dapače.

Koje književne autore najviše volite?

Uz one koje sam već spomenuo, to su (ne nužno ovim redom) R. W. Chambers, Dostojevski, Eco, Calvino, Iljf i Petrov, Bradbury, Lovecraft, Dan Simmons, Orwell, Twain, Doyle, rani Pavličić, Tribuson i Aralica… Svakako Matoš i Gjalski, zatim Baudelaire i Rimbaud te „jezerski pjesnici“. Ima ih još: primjerice, volim kako pišu povjesničari Ian Kershaw, Simon Sebag Montefiore i Richard Overy. Dobar povjesničar često je i dobar pisac, a svako dobro pisanje nerijetko poprimi i finu književnu dimenziju. U sličnom kontekstu spomenuo bih i filmove. Preveo sam scenarij „Nemilosrdnih gadova“ moga omiljenog redatelja Quentina Tarantina, i taj scenarij je doista dobra književnost. Na neki način to su i grafički romani (stripovi) Huga Pratta, Franka Millera, Alana Moorea i drugih.

Kako gledate na hiperprodukciju u pjesništvu kod nas?

S jezom i zgražanjem, a sve više i s letargijom. Golema većina toga što se objavljuje, i to ne samo online, jednostavno je grozno. Ne znam otkud ljudima obraz da se bave nečime o čemu nemaju pojma. Zamislite da ja vas operiram! Kako, kad nemam pojma o tome? Zamislite da vam izgradim kuću, a ne znam ciglu s ciglom sastaviti! I vi uđete u tu kuću, a ona vam se odmah sruši na glavu. Dakle, to čak i nije pjesništvo, kao što ni ono što bih ja izgradio ne bi bila kuća. To su nizovi riječi koje se ruše poput kula od karata, u svakom smislu, a naročito u pjesničkom. To je fekaliziranje javnosti, mentalno globalno zagađenje, opći idiotizam. Ti „pjesnici“ pišu svoje žvrljotine po kafićima i na radnim mjestima, bude se usred noći ne bi li zabilježili neki „veliki“ stih, nose šešire i šalove, a dame se ističu ekstravagantnim modnim detaljima: kao da će ih to učiniti pravim pjesnicima. No ako je netko od takvih „pjesnika“ dovoljno uporan, kad-tad će, na ovaj ili na onaj način, objaviti knjigu. Onda im je takav uspjeh, uobičajeno kao i kod svih diletanata, poticaj da krenu dalje, da objave još dvije-tri knjige… A tko objavi tri knjige, taj je kod nas već u antologijama. Warhol je dobro prorekao da će svatko dobiti svojih pet minuta slave, a ja vam mogu pretkazati da ćemo uskoro ama baš svi biti zastupljeni u antologijama.

Denis Peričić

Kako ocjenjujete književnu scenu kod nas a kako u ostatku EU i svijetu?

Sad ću, dakle, govoriti o pravoj književnoj sceni. Ne stignem više tako „gutati“ knjige kao kad sam bio mlađi, pa zacijelo nisam ni najmjerodavniji. Ipak – čast izuzecima – u Hrvatskoj primjećujem sve više jednodimenzionalnih, nepoticajnih knjiga. Prvenstveno tu mislim na romane, od kojih su mnogi jako hvaljeni i nagrađivani. Nema pravih iskoraka, uglavnom se sve svodi na to da se priča iznese tehnički korektno. Meni je to dosadno. Ono što doista volim su knjige Luke Bekavca. To je iskorak. Ali i u stranoj suvremenoj književnosti nalazim sve manje knjiga koje bi me oduševile. U ovom sam stoljeću uživao čitajući W. G. Sebalda, Huga Clausa, Stevea Sam-Sandberga, ali i Stiega Larssona. No sve je to bilo još prije desetak godina. Karin Slaughter je dobra, Justin Cronin, Samuel Bjørk, Nesbø… (jer nema žanrovske i „ozbiljne“ književnosti, postoje samo dobra i loša književnost). Ipak, važno je da se čita, i da (još) uvijek ima dobrih knjiga.

Zašto pišete?

Dijelom sam na to već odgovorio, no dodat ću i ovo: zato što se dobro osjećam kad pišem. Ne znam liječiti ljude, ne znam graditi kuće, ali ipak znam dobro raditi puno toga: imam neka specifična znanja iz prilično raznorodnih područja, od povijesti do telekomunikacija. No ono što najbolje radim, to je pisanje. Baviti se onime što najbolje znate raditi, to je pošteno i prema sebi, i prema drugima, i prema Bogu. Zbog toga se, unatoč mnogim nedaćama koje me prate, od boleština do valutne klauzule, barem jednim dijelom mogu nazvati sretnim i ispunjenim čovjekom.

Koje ste sve nagrade dobili za svoj književni rad?

To bi bio predug popis za ovaj intervju, jer sam ih dobio 85 – ako sam dobro brojio. Petnaest ih dijelim s Anitom kao suautoricom. I sve su mi drage, i one s natječajā lokalnoga karaktera, i one uistinu velike. Istaknuo bih ovom prigodom dvije državne nagrade „Marin Držić“ za drame, dvije nagrade „Pasionska baština“, dvije „SFere“, tri nagrade za najbolji hrvatski književni putopis, zatim nagrade „Lapis Histriae“, „Kritičko i“, „Katarina Patačić“, „Dubravko Horvatić“, „Dr. Ivan Šreter“, „Stanislav Preprek“, „Zlatko Tomičić“. Tu su i deseci nagrada za kajkavske, ali i za štokavske pjesme, kao i za eseje i priče, često i na međunarodnim natječajima ne samo u Hrvatskoj nego i u susjednim zemljama. Nagrađivan sam i za kritiku, uglazbljeni tekst te za najbolju novu hrvatsku riječ.

Dobio sam i Nagradu Varaždinske županije, kao jedina (dakle, pretpostavljam, i kao najzaslužnija) fizička osoba 2017. godine. Dobio sam i Medalju Grada Varaždina, ali ne i Nagradu Grada. Ne znam što čekaju. Valjda da dobijem 100. književnu nagradu. Ili da navršim 100 godina. Jer dotad ću možda postati akademik. To što govorim nije bahato, nego sasvim logično. Uostalom, nisam ja rekao da sam dobar pisac – to su rekli mnogi koji se u književnost itekako razumiju.

Što novoga pripremate za bližu budućnost?

Vrlo brzo trebale bi mi biti objavljene dvije knjige: zbirka drama i antologija hrvatskog rock pjesništva. Osim toga, dva romana bit će mi, nadam se, objavljena ove godine, a druga dva pišem. Zato ću u dogledno vrijeme možda „proizvesti“ manje kraćih formi nego mnogih proteklih godina. Ali naći ću vremena za pokoju kratku priču – uživam pisati kratke priče! Ali vrijeme je za romane. Hoću reći, meni je došlo vrijeme za romane. No kod mene pisanje romana nije kao kod većine drugih pisaca. Ne želim pravocrtno pripovijedanje, želim eksperimentirati, postavljam složenu strukturu. Nadam se da se u tome neću izgubiti… Volio bih i neku ekranizaciju, no tek sam prije koju godinu počeo o tome razmišljati i raditi na nekim scenarijima. Vidjet ćemo (i na ekranu, nadam se.