Intervju s poznatom dječjom književnicom Snježanom Babić Višnjić

Ona nije samo po zvanju profesorica hrvatskog jezika i književnosti te južnoslavenskih filologija, nego je i vrlo popularna književnica. Snježani Babić Višnjić sa kojom smo razgovarali za portal Akademija Art nikad nije bila dovoljna jedna ili dvije riječi da opiše ono što trenutačno radi.

Trenutno radi na doktorskoj disertaciji o komediji, a osim književnošću bavi se i novinarskim radom, uređivanjem više biblioteka (izdanja Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade, čija sam potpredsjednica, te izdanja naklade Sretno srce) i političkim aktivizmom.

Autorica: Gordana Igrec

Kada ste počeli pisati?

Razmišljam u književnim slikama otkad znam za sebe. Prvi su mi radovi bile školske zadaće, zadaćnice i slični zadaci, uz koje sam rano spoznala da me riječi vole i lijepo mi se poslaguju u rečenice. Otkriti tako rano nešto u čemu ste dobri i raditi na tome, poseban je dar, čak i ako nemate odmah uobličenu ambiciju kamo će vas to odvesti. Nisam si zamišljala da ću biti pisac, to je došlo po sebi, kao jedno od lijepih životnih iznenađenja, ali i kao logičan slijed ljubavi prema pisanoj riječi i potrebi da uobličim ono što osjećam i primjećujem oko sebe u književne forme.

Što Vas je potaknulo da počnete pisati za djecu?

Neću biti jako originalna jer ću ponoviti ono što bi većina pisaca za djecu odgovorila na ovo pitanje – kad su mi djeca preokrenula život naglavačke. Počelo mi je s njima novo životno poglavlje koje je testiralo mnoge moje dotadašnje stavove. S njima kao da je sve počelo ispočetka: što sam propustila u njihovim godinama, nadoknađivala sam uz njih. Uz nova iskustva koje su nam s djecom preplavila život, došle su nove spoznaje među kojima i ona – da se neki problemi, poput loše komunikacije, ponavljaju od mojeg djetinjstva, tijekom mnogih odrastanja danas i prijete da će nastaviti živjeti i u budućnosti ako netko na njih ne upozori. Jer mnogih problema nismo svjesni, ponavljamo ih nesvjesni da radimo iste pogreške koje smo naslijedili od svojih roditelja, a ne treba uložiti mnogo truda da promijenimo obrasce ponašanja na bolje i postanemo, prije svega, bolji slušači naših malenih.

Koje nagrade ste dobili?

Roman “Krapinski pračovjek Babu”, s podnaslovom Srce od kamena, osvojio je 2012. žiri nagrade “Mato Lovrak” i njime sam dobila stimulaciju za autore Ministarstva kulture.
Za roman “Krugovi na vodi” dobila sam 2016. nagradu “Grigor Vitez” i isti je roman bio uvršten u nacionalni kviz za poticanje čitanja, te je bio kandidat za međunarodnu nagradu ”Mali princ”. A roman koji mi je te iste godine kad sam nagrađena ”Grigorom Vitezom” bio najveća konkurencija također sam ja napisala – jer kad se raspišem sama sebi konkuriram. Riječ je o romanu ”Andautonac” koji je dvije godine nakon tog finala izabran za nacionalni kviz za poticanje čitanja.
Moja prva slikovnica “Franjo ili potraga za srećom”, rezultat suradnje s našim poznatim ilustratorom, redateljem i autorom animiranih filmova, Milanom Trencom bila je finalist nagrade “Grigor Vitez” i uvrštena je među najljepše hrvatske knjige godine (2017.). Ovdje bih spomenula i dvije stipendije Ministarstva kulture za romane “Kocke od maka” I “Povratak u Andautoniju”.

Odakle za svoje knjige dobivate inspiraciju?

Iz života, dovođenjem u blisku vezu pojedinosti koje promiču usputnom prolazniku, a u međusobnoj su korelaciji. Svaka je životna situacija uvijek odraz više aspekata našeg djelovanja koji se isprepletu upravo u tom trenutku. Svijest o tome postaje polazište za igru bez granica u kojoj se pruža mogućnost da se razriješe konflikti koje vučemo iz prošlosti i tako promijenimo budućnost. Priče su nama, ljudima, nužne, počevši od razine dobrohotnih tračeva koje razmjenjuju susjede uz kavicu do vrlo artistički strukturiranih romana. Naša je duhovna glad jednaka onoj fizičkoj i moramo je utaživati cijeli život pričama.

Što dobar pisac za djecu treba imati osim kreativnosti i mašte?

Najvažnije je da zna slušati i kritički promatrati svijet oko sebe, da uočava i da stalno preispituje. Uz te preduvjete valja razvijati svoj stil i samodisciplinu, jer je to osobina koja čini razliku od pisca i nekog drugog čovjeka s darom za pisanje. Naime, mnogi se lijepo izražavaju, ali nemaju strpljenja sjediti i pisati satima i danima.

17.03.2018., Zagreb – U knjiznici Bogdana Ogrizovica odrzana je promocija knjige Sesir iz snova knjizevnice Snjezane Babic Visnjic u izdanju Hrvatskog drustva knjizevnika za djecu i mlade. Uz autoricu bili su nazocni urednica biblioteke Silvija Sesto, ilustrator Niko Barun, knjizevnik Hrvoje Kovacevic, te glumica Mia Krajcar. Photo: Davor Visnjic/PIXSELL

Imate li uzora među piscima za djecu?

Ne. Čitam što kolege pišu jer smatram pristojnim da to znam. No jednako uočavam da svaki pisac ima svoje preokupacije i svoj pristup obradi pojedine teme. U tematskom spektru koji mene zaokuplja, a to je realistična proza s fantastičnim elementima, i pozivanje da vjerujemo u čudesno kojim je prožet naš život koji spoznajemo primarno emocijama, nisam našla uzora. Smatram da svaki pisac mora trasirati svoj put, poštujući tuđe.

Koju literature volite najviše čitati?

Čitam sve što mi privuče pozornost, a najviše uživam u dobrom stilu, on mi je katkad važniji od teme i sadržaja. Uživam u pročišćenu stilu, pa čak i onom koji bi neki nazvali umivenim, artističkim. Volim kad osjetim da se u rečenici zrcali cijeli svijet. Posebno su mi dragi južnoamerički autori poetskog realizma. (Borhes, Marquez…)

Jesu li djeca zahvalna čitateljska publika?

O, da. Djeca su prirodno radoznala i maštovita, ali im te osobine često suspreže odgoj u kojem nema mnogo mjesta za čitanje, a za nogometnu loptu uvijek ima. I to je u redu, ali u odrastanju treba biti mjesta za oboje i ima mjesta za oboje te ih treba izjednačiti jer kao što sport oblikuje naše mišiće, tako lijepe misli iz pročitanih knjiga oblikuju naš mozak i unutarnju osobnost te omogućuju da se i taj organ razvije što više.

Vole li djeca danas jednako čitati kao generacija od prije kojih 40 godina?

Mislim da je tu slična situacija, jer koliko se sjećam svojeg odrastanja niti tada se nije nešto mnogo čitalo. Uz mene bio je još jedan kolega u razredu koji je uživao u knjigama. Drugi su čitali uglavnom samo lektiru. Danas mi se čini da u svakom razredu ima nekoliko vrijednih čitača, barem troje, dakle, možda i više nego nekad jer su knjige ipak pristupačnije. Mnogo mijenja u percepciji knjige činjenica koju ističem na svim svojim susretima, da je u početku svega pisana riječ. Sve što je predmet današnjeg uživanja djece, od računalnih igara i filmova, jednom je bilo napisano kao neka ideja ili plan, dakle, bilo je pisana riječ.

Što nam novoga pripremate za djecu, ali i za odrasle?

Moj nemiran duh uvijek treba nekoliko preokupacija. Pišem doktorsku disertaciju o komediji, točnije komičnom u političkoj groteski. Za djecu radim na nastavku romana Andautonac, dječaku koji kao siroče odrasta u doba starog Rima u Andautoniji. Prvi je roman bi jako čitan pa sam odlučila dječaka koji na kraju prvog romana dođe u Rim, vratiti nastavkom kući u Andautoniju, ali preko vrlo zanimljivih antičkih mediteranskih kulturnih središta. Za taj sam roman dobila stipendiju Ministarstva kulture. Radim i na humorističnom romanu za djecu o gradnji kuće te na jednom fantastičnom zaigranom djelu za djecu s ozbiljnom podlogom, te na romanu za tinejdžere. Za odrasle upravo promoviram roman ”Kocke od maka” koji je u mnogim knjižnicama zabunom završio na policama dječje literature. Imam ideja za dva romana za odrasle, ali o tom – potom. Veselim se godini u kojoj bi mi trebale izaći tri nove slikovnice, što mi je novootkrivena forma u kojoj sve više uživam i o kojoj promišljam, a vodim i radionicu slikovnice u Centru za kreativno pisanje. Malo tko doista u nas zna koliko je to zahtjevna forma i koliko malo slikovnica kojima smo okruženi doista poštuje njezine zakonitosti.

Što djeci poručujete kroz svoje knjige?

Da je svaki problem rješiv i da uvijek postoji još netko tko dijeli slične teškoće ili ih je prevazišao. Najčešće pišem o onom što sam sama iskusila i želim da moji mali čitatelji nakon što pročitaju moje knjige ne moraju sami proživjeti isto ili slično, da znaju preduhitriti problem. Emocije su mi najvažniji dio života i jako se trudim prenijeti ih čitatelju, da osjeti situacije o kojima pišem. Mislim da su poruke koje im prenosim jako važne, recimo u “Andautoncu” upozoravam na ljudsku prijetvornost i pozivam ih da nemaju predrasude jer katkad ružnoća I grubost skrivaju dobro srce, a ljubaznost i osmijeh krase podlu osobnost. Da bi se to prepoznalo u životu stalno treba preispitivati životne okolnosti oko sebe I razvijati kritičko mišljenje. Pozivam ih da se odmaknu od floskule da je lijepo istodobno i dobro, a ružno zlo.
Želim da imaju otvoreni um, da prihvate čudesno kao dio života, da prihvate različito kao živahne nijanse koje obogaćuju i oživljavaju naš, katkad siv životni krajolik, ali i da pokreću promjene.

17.03.2018., Zagreb – U knjiznici Bogdana Ogrizovica odrzana je promocija knjige Sesir iz snova knjizevnice Snjezane Babic Visnjic u izdanju Hrvatskog drustva knjizevnika za djecu i mlade. Uz autoricu bili su nazocni urednica biblioteke Silvija Sesto, ilustrator Niko Barun, knjizevnik Hrvoje Kovacevic, te glumica Mia Krajcar. Photo: Davor Visnjic/PIXSELL

Koja Vam je Vaša dječja knjiga najdraža?

Svaka ima neku dragu mi posebnost (smanjivanje mame u “Upomoć mama se smanjila”, ulazak u svijet dinosaura u “Janku među dinićima”, Babuovu komunikaciju crtežima s djevojkom iz drugog plemena u “Krapinskom pračovjeku”, usamljenost koja spaja u “Krugovima na vodi”, kako uz pomoć videoigre pobijediti traumu u “Puhni u jedra”, suradnju s mitološkim bićima u najnovijem “Krotitelju vodenjaka”…) koju niti jedna druga nema, pa mi je nemoguće izdvojiti najdražu.

Do kada se namjeravate baviti pisanjem za djecu?

Dokle ću imati što poručiti, dotle ću pisati. Sebe u komunikaciji s djecom vidim kao neku vrstu glasnika tješitelja. Bila sam dijete i uočila što sve nije valjalo i što od toga opstoji još danas. Mislim da treba prekinuti s lošim praksama u odgoju i osvijestiti one istinski važne čvorove koji i danas postoje, a najčešći su loša komunikacija i ne slušanje djece. Najvažnije je da svako dijete u svakom trenutku spozna da ima rješenja za njegov problem i da ni u kom trenutku nije samo.

Tko je najčešće ilustrator Vaših knjiga za djecu?

Ilustratore biraju urednici i tu im se nikad ne miješam u izbor. Doista nemam taštinu koja bi me ponukala da nekoga odbijem jer mi se možda ne sviđa kako netko radi. Igrom okolnosti, najčešće sam surađivala s Nikom Barunom. Spojio nas slučaj, a onda je urednica u toj našoj suradnji prepoznala dobru kemiju pa je davala moje tekstove na ilustriranje Barunu (“Šešir od snova” 1 i 2, “Krapinski pračovjek Babu”…). Rezultat toga su stvarno stripovski ekspresivne ilustracije koje odražavaju duh mojeg teksta što je posebno došlo do izražaja u romanima “Puhni u jedra” i “Andautonac”.

Zašto je važno djecu odgojiti na način da čitaju knjige, a ne da su samo za kompjutorom ili videoigricama?

Nijedna aktivnost ne može zamijeniti knjige i čitanje. Nje slučajno da je jedna od navika nekih od najuspješnijih ljudi našeg doba (Steve Jobs, Bill Gates…) upravo svakodnevno čitanje. Čitanje razvija imaginaciju i djeluje na središta mozga koja druge aktivnosti ne dotiču. Pročitano se preslikava među doživljeno i obogaćuje spoznajno čitatelja. Oni koji čitaju stvaraju podlogu za to da budu uspješniji u bilo kojem djelovanju jer čitanje potiče razvoj kreativnosti što dovodi do lakšeg i bržeg odlučivanja i do novih ideja. Čitanje je aktivnost koja može stvoriti od pojedinca pobjednika u polju njegova djelovanja jer će uz pomoć te navike razviti svoje potencijale do maksimuma. Tako svatko može biti pobjednik i napokon možemo spremiti u ropotarnicu povijesti izreku da pobjednik može biti samo jedan. To je laž koja slavi natjecateljski duh, a razvojem potencijala svakog pojedinca čitanjem, dobit ćemo istinske životne pobjednike – svjesne potreba i sposobnosti i onih koji ih okružuju, ne samo svojih.

Kako gledate na e-book?

Kao uvođenje knjiga u budućnost. Loše bi bilo da se tehnologija razvija, a da knjige ostanu relikt prošlosti. Uz elektroničke knjige i današnji konzumenti tehnoloških novotarija mogu imati knjigu uvijek uz sebe i čitati. To je najvažnije. Osobno, knjige koje su mi drage, volim imati na polici, na sigurnom, dostupne i kad nestane struje i isprazne se baterije.

Kakva je budućnost dječje književnosti u Hrvatskoj? Kakva u EU? Čitaju li u EU djeca više dječju književnost od naših mališana?

Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade ima 160 članova i svake godine na naše natječaje za neobjavljeni roman, slikovnicu ili zbirku pjesama dobivamo između trideset i šezdeset djela. To govori da je književnost namijenjena djeci jako živa, mnogo življa nego što to možemo suditi iz izdavačkih programa i napisa po novinama i portalima. Od toga je barem trećina s potencijalom da prođe test vremena i postane klasik. Danas se književnost previše povezala s marketingom i percipiraju se najčešće autori s dodatnim umijećem da budu vidljivi medijima. Ne preispituju se dovoljno vrline i vrijednosti pa mnogo toga iznimno vrijednog ostane u pozadini nepročitano, a ima potencijal velike uspješnice, pa i prema međunarodnim mjerilima. Treba osmisliti sustav koji će ta vrijedna djela učiniti vidljivima unatoč igrama kojih je uvijek bilo i bit će ih, pri čemu mnogi ostanu čak i izvan lektire a dobili su više velikih nagrada za dječju književnost. To je grijeh vladajućih koji nikako da osmisle objektivan i vrijednosni sustav procjenjivanja koji bi omogućio da do čitatelja doista dođu najvrednija djela. Kako je u Europi doista ne znam dovoljno, ali mislim da na spomenute izazove vremena nitko nije imun.

Gdje ste sve angažirani?

Potpredsjednica sam Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade te suurednica njihovih tiskanih izdanja. Također uređujem izdanja naklade Sretno srce. Vodim radionice pisanja za djecu te radionicu pisanja slikovnice u Centru za kreativno pisanje. Lektoriram tekstove za hrvatske nakladnike, te lektorski surađujem sa studentskim novinama “Globalom”. Novinarski surađujem s nekim izdanjima Styrije, te sam se aktivnije uključila u mijenjanje našeg društva na bolje kad sam prošlog proljeća pristala biti kandidatkinja za EU-parlamenta listi stranke Snaga, koja je izrasla iz građanskog aktivizma I borbe za prava dužnika u švicarskim francima. Osjetila sam tada žar I volju da svoje djelovanje stavim u službu općeg dobra i pridonesem tome da svijet poslije mene ostane barem malo pravedniji.

Koliko ste Vi u duši ostali dijete?

Ako i dalje vjerujem da će dobra djela biti nagrađena, a zlo kažnjeno; ako vjerujem da je moguće ostvariti sve što si istinski želiš jer su tvoje želje putokazi prema tvojoj budućnosti koju danas stvaraš; ako vjerujem da svakim svojim djelovanjem mijenjamo svijet i da se on doista može promijenit na bolje samo ako zapnemo i budemo tolerantni jedni prema drugima, onda sami procijenite koliko sam dijete u duši.

Što današnja djeca najviše vole čitati? Koje su im, naime, teme najzanimljivije?

Vole ležerne i duhovite knjige u kojima se lako prepoznaju, koje tematiziraju njima poznati svijet. Često me mole da napišem knjigu o nogometu, ali vole i krimiće i horore. Djeca vole uzbuđenja. No ja im uvijek podmetnem ozbiljan sloj u svako svoje djelo, jer osim onoga što ih zanima sada, treba misliti i na to da ih se pogura prema naprijed. Dobra knjiga nije samo zabava, ona mora potaknuti razvoj, razmišljanje i proširivati postojeće vidike.

Koja je Vama dječja knjiga najdraža?

Važno mi je da knjiga bude i zabavna, ali da ima dubinu, slojeve značenja koji se polako oslobađaju i stimuliraju djeteovu maštu i inteligenciju. Od dječjih naslova posebno me se dojmio jedan američki naslov “Most u Terabithiju” Katherine Paterson. Prepoznala sam u djelu te spisateljice senzibilitet sličan mom, razumijevanje za djecu i sklonost spajanju realizma, pustolovine i fantastike.

Posljednje