Zatajivanje srca – značajno u porastu zadnjih godina

Zatajivanje srca je stanje u kojem srce ne može ispumpati dostatnu količinu krvi da bi zadovoljilo potrebe svih dijelova tijela za kisikom i hranjivim tvarima

Učestalost zatajivanja srca značajno raste zadnjih godina pa je postalo najčešći razlog bolničkog liječenja među osobama starijim od 65 godina i najčešći razlog ponovnog prijema u bolnicu unutar 30 dana. U Hrvatskoj čak 65-75 tisuća ljudi pati od zatajivanja srca, što ga čini velikim javnozdravstvenim problemom.

Uzroci srčanog zatajivanja

Patofiziologija srčanog zatajivanja je kompleksna i nema jedinstvenog uzroka pa zato kažemo da je ono više klinički sindrom nego specifična bolest. Strukturalni i funkcionalni uzroci zatajenja srca uključuju ishemijsku bolest srca kao vodeći uzrok (srčani infarkt), zatim visok krvni tlak, bolesti srčanih zalistaka, prirođene bolesti srca, kardiomiopatije. Precipitirajući faktori uključuju virusne infekcije, anemiju, nepravilan rad srca (aritmije, najčešće atrijska fibrilacija), šećernu bolest, bolesti štitnjače ili bubrega, lijekove (citostatici). Drugi faktori rizika uključuju pušenje, debljinu, pretjerano konzumiranje alkohola i prehranu s mnogo masnoća i soli.

Mehanizam nastanka zatajivanja srca

Glavna funkcija srca je pumpanje krvi u krvne žile. Funkcija srca određena je s četiri čimbenika: tlačno opterećenje (arterijski tlak), volumno opterećenje (volumen krvi), frekvencija (broj otkucaja srca u minuti, srčani puls), kontraktilnost srca (svojstvo srčanog mišića da se kontrahira). Srce nastoji održati stalan minutni volumen kako bi sve stanice u našem tijelu bile opskrbljene kisikom i hranjivim tvarima. Minutni volumen srca je količina krvi koju srce izbaci u jednoj minuti i normalno iznosi oko 5,6 L/min za muškarce i 4,9 L/min za žene. 

Minutni volumen je određen udarnim volumenom (količina krvi koju srce izbaci prilikom jednog srčanog otkucaja, oko 70 mL) i frekvencijom srca (srčani puls, normalno 60-100 otkucaja u minuti). Srce posjeduje različite kompenzacijske mehanizme s kojima uspijeva održati normalan minutni volumen prilikom npr. obavljanja fizičkih poslova (povećanje srčanog pulsa). Tijekom različitih srčanih bolesti, srce koristi svoje kompenzacijske mehanizme (kompenzirano srce) kako bi se dovoljna količina krvi pumpala u krvne žile i opskrbljivala sve stanice kisikom i hranjivim tvarima. Ako bolest potraje i svi kompenzacijski mehanizmi se “istroše”, srce slabi i nastupa klinički manifestna bolest – zatajivanje srca.

Ilustracija Gerd Altmann
Simptomi zatajivanja srca

Najčešći simptomi zatajivanja srca su: dispneja ili zaduha (u početku se javlja pri težem fizičkom radu, a u uznapredovalom stanju i u mirovanju, te se pogoršava u ležećem položaju), paroksizmalna noćna dispneja ili srčana astma (teški napadaji kašlja i gušenja preko noći uz osjećaj straha), umor i slabost, periferni otoci nogu, otok trbuha (ascites), noćno mokrenje, palpitacije, bolovi u prsima, gubitak mišićne mase (kardijalna kaheksija), nesvjestica, smetenost zbog hipoperfuzije mozga. 

Zatajenje srca može zahvatiti desnu, lijevu ili obje strane srca. Zbog smanjene sposobnosti srca kao pumpe, može doći do zastoja krvi u drugim dijelovima tijela, kao što su jetra, probavni trakt i ekstremiteti (zatajenje desne strane srca) ili u plućima (zatajenje lijeve strane srca). 

Zatajivanje srca može biti akutno ili kronično. U akutno zatajivanje srca pripadaju akutna kardijalna dekompenzacija, plućni edem i kardiogeni šok. Kronično zatajivanje srca je kompleks multiorganskog oštećenja, a karakterizirano je oštećenjem srca, skeletne muskulature i bubrežne funkcije uz stimulaciju simpatičkog nervnog sustava te brojne humoralne i neuroendokrine poremećaje.

U zatajivanju srca može se javiti oštećenje globalne funkcije srca, sistoličke funkcije (nesposobnost klijetke da se normalno kontrahira i izbaci dovoljno krvi) ili dijastoličke funkcije (nesposobnost klijetke da se normalno opusti i puni krvlju) uz promjene sistemske i plućne vaskularne rezistencije.

Postavljanje dijagnoze

Za dijagnozu zatajivanja srca, uz anamnezu i klinički pregled, koriste se EKG, rendgenska snimka pluća i srca (uvećana srčana sjena i zastoj u plućima), ultrazvuk ili ehokardiografija (mjere se dimenzije srčanih šupljina, debljina srčane stijenke, sistolička funkcija lijeve klijetke, kontraktilnost stijenke lijevog ventrikula i funkcija ušća), MSCT ili invazivna koronarografija (pretraga kojom se prikazuju krvne žile primjenom kontrasta pod rendgenskim zračenjem), nuklearna magnetna rezonancija (NMR), spirometrija, test opterećenja ili ergometrija, holter EKG-a uz neuroendokrine testove, hematološke i biokemijske pretrage.

Od biokemijskih pretraga, osim rutinskih koji mogu ukazivati na poremećen rad bubrega i jetre, važno je napomenuti određivanje koncentracije natriuretskog peptida BNP i NT-proBNP u plazmi, koji imaju važno prognostičko značenje. Kod osoba koje u terapiji imaju diuretike nužno je kontrolirati vrijednost kalija.

Liječenje

Pravovremeno postavljanje dijagnoze i rani početak liječenja mogu usporiti pogoršanje bolesti, omogućiti dostatnu kvalitetu života te produžiti životni vijek. Zadnjih 30-40 godina, zahvaljujući poboljšanoj dijagnostici i terapiji, preživljenje od cca 50 % nakon 5 godina od početka bolesti povećano je na 65 %. Stopa smrtnosti znatno je veća u starijim dobnim skupinama, a prevalencija se zadnjih godina povećala produženjem životnog vijeka.

U općim mjerama važna je promjena životnih navika kao što su prestanak pušenja, adekvatna prehrana, redukcija unosa soli na 2-3 grama dnevno, redukcija unosa tekućine na 2 litre dnevno, kontrola tjelesne težine, izbjegavanje alkohola i kofeina, adekvatna tjelesna aktivnost prilagođena mogućnostima bolesnika, smanjenje stresa te dostatan odmor.

Lijekovima je potrebno kontrolirati krvni tlak, kolesterol, razinu šećera u krvi, po potrebi “razrijediti” krv kako bi se spriječilo stvaranje ugruška u srcu ili srčanim krvnim žilama. Tegobe povezane sa zatajivanjem srca liječe se u prvom redu diureticima (lijekovima koji promiču mokrenje, tj. izbacuju suvišnu tekućinu iz tijela), dok se napredovanje bolesti samog mišića može spriječiti djelovanjem na refleksne mehanizme koji se aktiviraju u organizmu kada nastupi zatajivanje. U ovu skupinu u prvom redu pripadaju inhibitori angiotenzin-konvertaze (tzv. ACE-inhibitori, koji su ujedno i lijekovi protiv povišenog krvnog tlaka) i beta-blokatori (koji blokiraju prirodnu reakciju organizma na zatajivanje u vidu povećanja potrošnje kisika u srčanom mišiću i porasta broja otkucaja, dok istovremeno sprečavaju nastup poremećaja srčanog ritma).

Kod nekih bolesnika potrebno je mehanički ukloniti tekućinu (torakocenteza ili paracenteza). U teškim slučajevima uz zatajenje bubrega, može se provesti dijaliza radi uklanjanja suvišne tekućine. Relativno novi lijekovi na tržištu, sakubitril/valsartan, kao i ivabradin na potpuno inovativan način djeluju na očuvanje srčane funkcije kod ovih bolesnika.

Invazivno liječenje zatajivanja srca
Invazivna terapija zatajivanja srca sastoji se od primjene elektrostimulatora srca, posebno resinkronizacijskih, implantibilnih kardioverter-defibrilatora. Kirurška terapija je u domeni kardijalne kirurgije, a mogućnosti su: implantacija i rekonstrukcija srčanih valvula, premoštenje koronarnih arterija arterijskim ili venskim premosnicama, operacija aneurizme lijeve klijetke i implantacija različitih uređaja koji potpomažu srčanu funkciju kao most prema transplantaciji srca kojoj se pribjegava kad su ostale terapijske mogućnosti iscrpljene.

Kronično zatajivanje srca teška je i neizlječiva bolest koja znatno narušava kvalitetu života bolesnika i očekivano trajanje života no ipak postoji stalni napredak u liječenju te bolesti kojim se produljuje preživljavanje bolesnika i poboljšava kvaliteta života.

Autorica: mr. sc. Manuela Balaban Kumpare, dr. med., specijalist internist-kardiolog – plivazdravlje.hr

photo Victoria Borodinova