Zvonko Maković: Napadaju me oni koji nisu uspjeli sebe ili svoje žene negdje uhljebiti

Uoči sjednice zagrebačke Gradske skupštine skupina od 15-ak zagrebačkih kulturnjaka pod nazivom Akcija 155 u utorak je dijelila letke gradskim zastupnicima u kojima traže smjenu Zvonka Makovića s dužnosti predsjednika skupštinskog Odbora za kulturu
 
Peticiju, pokrenutu online prošlog tjedna, dosad je potpisalo oko 150 osoba koje smatraju da je Maković javnu funkciju pretvorio u mjesto obračuna s neistomišljenicima te da se ne bavi temeljnim problemima zagrebačke kulture. U peticiji ga se proziva i da mu “platformom za osobne obračune s (njemu) nepoćudnom zagrebačkom kulturnom scenom i kadrovske slagalice služi tjednik Aktual”.
 
Tko stoji iza njih?

Peticiju je dosad potpisalo 155 ljudi, što nije malo. Kako to komentirate?
– Nikada nisam držao samo do broja, ma koliko on bio velik, nego do onoga što ti brojevi znače, tko se u ovom slučaju krije iza njih. Ako su u toj heterogenoj skupini pojedinaca nešto zajedničko našle osobe koje se percipiraju kao neki kulturni soj ovoga društva s osobama bez ikakvoga društvenog identiteta, a među kojima ima i maloljetnika, taj je broj za mene apsolutno irelevantan. Naime, nije riječ ni o kakvoj brizi za poboljšanje stanja u kulturi, nego tek o agresivnom napadu na mene i nastojanju da me se diskreditira, jer sam se drznuo prvi put reći bobu bob, a popu pop, kako u kazališnoj sredini tako i na kulturnoj sceni uopće. Za one koje poznajem s tog popisa točno znam zašto su dali svoj potpis i izjednačili se s anonimusima i maloljetnicama. Riječ je uglavnom o osobama koje nisu ostvarile svoje ciljeve, recimo oni ili njihove supruge i prijateljice nisu bili izabrani na važnije pozicije kulturnih ustanova i slično. U tim neostvarenim ciljevima u neznatnoj mjeri sudjelovao sam i ja svojom političkom funkcijom. Ima tu još koječega, recimo nikada nisam govorio i pisao kolumnističke tekstove s figom u džepu, nego sam uvijek bio jasan štiteći šire, javne interese. To isto radim i sada, pišem i prozivam bez straha, jer vjerujem da se društvo i na taj način može izliječiti od kojekakvih zala. Dakako, nekome tko ima mnogo putra na glavi to ne odgovara.
 
Podrška kolega

Leci s peticijom dijelili su se u skupštini, kako su reagirali ostali zastupnici?
– Osobe koje su se ondje skupile vole ekshibicionizam, vole sebi pridavati važnost, bez obzira na podsmijeh kojim je njihov ‘performans’ popraćen. Mi smo u Skupštini imali redovitu sjednicu i sjednice nekih odbora, a ni u jednom trenutku nitko nije smatrao važnim da na bilo koji način spomene smiješni događaj koji nas je dočekao na ulazu. Meni su se, dakako, obraćali prijateljski i kolegijalno i savjetovali da na to gledam s dozom humora. Međutim, mene, a i druge, zanima čije to, zapravo, interese štite ovi performeri. U svojoj peticiji oni, među ostalim, kažu kako ‘gospodin Maković sustavno u različitim medijima, rječnikom neprimjerenim akademskoj i kulturnoj zajednici, napada i vrijeđa ugledne djelatnike i organizacije u kulturi, kao i samo Ministarstvo kulture’. Ja zaista ne znam niti jednu uglednu osobu i kulturnu instituciju protiv koje sam dizao glas, a najmanje bih to činio rječnikom skupine koja me nastoji diskreditirati. Konačno, dolazim iz akademske zajednice, a imam neko mjesto i u HAZU. Međutim, ja jesam više puta, pa i vrlo oštro i krajnje argumentirano, komentirao rad Ministarstva kulture koje se ovdje apostrofira. U posljednjih dvadesetak godina to sam uvijek radio i upravo na tome stjecao moralni ugled koji uživam. Ne vidim zašto bih štedio sadašnju ministricu, pogotov tim koji je izabrala, a ja ga smatram nekvalitetnim.

Žestoki ste kritičar ministrice Andree Zlatar Violić. Posljednji slučaj spornog kadroviranja bio je izbor čelne osobe osječkog arhiva. U čemu je problem ako je taj izbor obavljen po zakonu?
– To je možda najdrastičniji primjer grubog kadroviranja, kadroviranja u kojemu se u stručnom smislu potpuni autsajder postavlja na važnu društvenu poziciju. Izvlačiti se kako je ministričin izbor u skladu sa zakonom, a da se zanemaruje činjenica da je na natječaju bilo iznimno kvalitetnih kadrova, samo potvrđuje onu zamjerku koju sam već naveo, da dr. Zlatar Violić radi loše, i to s dalekosežnim posljedicama.

Što je, po vašem mišljenju, srž vašeg sukoba sa skupinom zagrebačkih kulturnih djelatnika?
– Prije svega, ne mislim da sam bilo s kim u sukobu. Znam samo da skupina ljudi terorizira medijski prostor napadajući me, izvrće činjenice manipulirajući tako nečim što više nisu činjenice. Ti ljudi ne razumiju elementarne stvari, odnosno da ni oni ni itko drugi mene ne može micati s pozicije zastupnika u Gradskoj skupštini, jer tu sam došao neposrednim izborima. Nadalje, optužuje me se za neke stvari koje uopće nisu u zastupničkim ingerencijama. Ja, zaboga, nisam izvršna vlast. Čujem da me optužuju i zato što se tijekom protekle tri godine, otkako mi teče mandat skupštinskog zastupnika i otkako sam na čelu Odbora za kulturu, za samu gradsku kulturu izdvaja znatno manje novca. Ali manje se novca izdvaja za sva područja, jer i godišnji proračun iz godine u godinu pada.
 
Kolumne u novinama

Potpisnici peticije smatraju da ste prije kolumni u kojima se bavite Malom scenom i Kazalištem lutaka trebali poduzeti sve mjere kao gradski zastupnik da upozorite na potencijalne malverzacije u pojedinim kazališnim kućama. Jeste li to učinili?
– Dakako da sam, kao zastupnik, kroz rad Odbora koji vodim poduzimao sve moguće mjere. Upozoravao sam na nepotrebno trošenje novca, otvaranje nepotrebnih radnih mjesta kojima je često isključivi razlog bio uhljebnje mahom isluženih kadrova, te na zanemarivanje mladih, sposobnih i ambicioznih ljudi koji završavaju fakultete i ne nalaze posla. Pozivao sam predstavnike tzv. nezavisne scene na razgovor, organizirao tematsku sjednicu na kojoj su bile i neke od potpisnica ovoga pamfleta protiv mene. Međutim, ono za što se proziva skupštinski Odbor za kulturu nije u nadležnosti Skupštine. Opet se brkaju pojmovi, te se ingerencije izvršne vlasti, dakle gradonačelnika i gradskih ureda, pripisuju nama.
Međutim, kolumne koje pišem u novinama nemaju baš nikakve veze s mojim zastupničkim mandatom. Kolumne pišem znatno dulje nego što sam u politici.
 
‘Porezni obveznici trebaju znati koliko novca ide i u Malu scenu’

Jesu li materijali na koje ste se pozivali u svojim kolumnama javni i dostupni svima?
– Vrlo jasno na nekoliko mjesta kažem kako su podaci koje donosim preuzeti iz jednog izvješća koje je napisao gradski službenik gospodin Alojz Matijašević analizirajući rad privatnog kazališta Mala scena, čiji su vlasnici Vitomira Lončar i njezin suprug Ivica Šimić. Njih dvoje godinama dobivaju pozamašna gradska sredstva, koriste gradski prostor i plaćaju za to simboličnu cijenu. Dakle, ja kao porezni obveznik želim znati kako se troši i moj novac. S druge strane, gospođa Lončar u svojim je izjavama prije navodila da treba uvesti red u financijsko poslavanje i ‘učiniti ga javnim i transparentnim’ kad su javna sredstva u pitanju. Štoviše, izražavala je sumnju da poslovanja neće skoro postati transparentno budući da su krakovi hobotnice iz gradskih ureda sada zahvatili i Ministarstvo. To su vrlo opasne izjave, no ja sam joj htio pokazati kako i drugi, a ne samo ona, žele da se poslovi učine transparentnima pa sam krenuo od njezina kazališta u koje se godinama slijeva ogroman gradski novac. U optužbama protiv mene Lončar govori kako sam na nelegalan način došao do legalnih podataka. Znači li to, možda, da treba tajiti legalne, javne podatke? Gospođa Lončar, kao i drugi koji me optužuju, ne želi razumjeti da je ovdje riječ o nečijem, u ovom slučaju mojem, javno izrečenom stavu i mišljenju, a stavove zakon ne sankcionira.

Foto: Wikipedia
Izvor: Adriana Piteša / Jutarnji.hr

Akademija-Art