Modrić, Budor, Imrović
Galerija Zvonimir, Bauerova 33, Zagreb
Budor, Imrović, Modrić
od 29. 11. do 10. 12. 2010.
Što povezuje i spaja na prvi pogled metijerski i stilski različite likovne izričaje Roberta Budora, Ivana Branka Imrovića i Igora Modrića? Naime, odluka za skupno izlaganje dvojice slikara (Budor, Modrić) i jednog kipara (Imrović) ukazuje na postojanje kontinuirana analitičkog pristupa međusobnom stvaralaštvu, na zajedničko kreativno uvažavanje i kolegijalno poticanje, što je u našoj likovnoj svakodnevici sve rjeđa praksa.
Stoga ovaj izložbeni projekt jednako tako ne bismo smjeli promatrati kroz prizmu usiljena zajedništva, već neke vrste nepretencioznog likovnog symposiona, gdje je takvo okupljanje umjetnika signal autentične potrebe za zajedničkim teorijskim razmatranjima o umjetnosti, i gotovo minimalni alibi za ugodne zajedničke sjedeljke. Možda je njihovo već drugo po redu skupno izlaganje refleks nasušne potrebe da umjetnici sami među sobom ponovno uspostave kontinuitet međusobne razmjene ideja, komentiranja individualnih likovnih dosega i razrješavanje metijerskih problema, odnosno, da tu polugu moći lagano pomaknu od teoretičara umjetnosti prema vlastitim (praktičnim) problemima zanata i stila.
Pogledajte galeriju Roberta Budora!
Slike Roberta Budora trenutačno ćemo povezati s tzv. tonskim slikarstvom, apstraktnim površinama koje su u ovom trenutku bliže tradiciji siromašnog slikarstva, nego, primjerice, apstraktnog ekspresionizma, iako se taj „stilski filter“ osjeća u njegovim slikama. Ovog slikara, međutim, evidentno zanima kako s minimalno dinamički artikuliranom tonskom skalom dobiti na slici dubinu, planove, svjetlost i atmosferu izmjene vremenskih prilika u otvorenoj prirodi. Za njega su slike ekrani koji emaniraju atmosferu, čiji intenzitet nije nimalo umanjen naslovima djela koji navode na preciznu asocijaciju naslikanog motiva. Robert Budor pokazuje krajnje sustavno istraživanje materije i svjetlosti na slici, kontrastiranja reljefnijih slojeva i lazurnih nanosa boje kojima je teško odrediti početak i kraj.
Pogledajte galeriju Ivana Branka Imrovića!
Ivan Branko Imrović u svojim će skulpturama primarno razvijati interes za tretman površine, za uzgibanu pokrenutost materije, koje će promatrača trenutačno asocirati na impresionistički tretman površine skulpture, radi čega Imrovićeve realističke figure ne djeluju nimalo statično i kruto. Pa čak i kada se radi o ženskim likovima koji prema impostaciji tijela podsjećaju na tradiciju grčke skulpture, glavni nosioci dinamičnosti kompozicije volumena uvijek će biti efekti svjetla i sjene na silnim konkavno-konveksnim nepravilnim fragmentima površine. Njega iskreno zanima hvatanje energije u volumenu, prenošenje energije oblikovanjem prvotne amorfne mase, odnosno, oživljavanje mrtve materije, ma koliko to nekomu patetično zvučalo.
Pogledajte galeriju Igora Modrića!
Igor Modrić kontinuirano radi na vlastitoj dionici geometrijske apstrakcije, gdje se ujedno primjenjuje individualna (uvjetno) poentilistička, čak vidovićevska tehnika tretmana površine slike kako bi nastale zanimljive tonske kombinacije zasićenih, zatamnjenih i tzv. zamazanih boja. Kontrasti između tamnih te pastelnih i svjetlih tonskih kompozicija kod Igora Modrića pokazat će primarni interes za istraživanje suodnosa boja, efekata kolorističke i kompozicijske dinamičke pokrenutosti površine, ali i svih dubljih planova slike; za što čišće hvatanje one optički i koloristički gotovo neuhvatljive komponente – žive pulsirajuće energije kao bazične matrice slike.
I to je ujedno odgovor na pitanje što povezuje i tako logično ulančava opuse ove trojice umjetnika: sustavno istraživanje kolorističkih, taktilnih i svjetlosnih granica tretiranja površine, bez obzira je li pred nama slikarsko platno ili mekana glina.
Iva Körbler
Akademija-Art.hr
20.11.2010.
