Roko Dobra: Osvrt na prvu knjigu pjesama „Uvala moga djetinjstva“ mlade pjesnikinje Ivane Kale
Kada prva knjiga pjesama ili proze, svejedno, mladca ili mladice ugleda svjetlost danju, onda se, ponajprije, tome svečanom činu obraduju sami autori, pa, iza njih, njihovi roditelji i uža rodbina; pa prijatelji, znanci i, tek na samom kraju poneki putnik namjernik. Kažem, pokoji, jer prvijenci kao da ne obvezuju sve one ostale u nizu, među kojima su, pak, na prvomu mjestu dežurni kritičari u kulturnim rubrikama kojekakvih tiskovina, te ostalih raspoloživih medija, a od kojih bi se, sasvim normalno, očekivalo da uzmu učešća i da se, sine ira et studio», oglase i oglašavaju svojim relevantnim i meritornim ocjenama ponuđenog im literarnog ostvaraja …
No, ako se što i dogodi u tom smislu i u tom pravcu, onda to dođe u ruke, obično, običnoga urednika obične kulturne rubrike, koji, najčešće, više, puno više učini štete negoli koristi, naspram čitatelju, tako i naspram autoru, pišući manirom uhljebljenoga, s dominantnom primišlju da mu je najvažnije ispuniti prostor o kojemu, zapravo, ovisi profitabilna „proizvodnja u pogonu“, da ne kažem u listu, u novini ili gdje drugdje, dok je dostatna i na brzake sklepana kritika, kojoj nedostaje iole ozbiljniji pristup. Osim toga, takvim je tretmanom, prije svega, doveden pod znak pitanja i sami faktor percepcije, odnosno shvaćanja i prihvaćanja, novog, nepoznatog na planu literarnom,, odnosno, umjetničkom, odnosno kulturnom u jednom okruženju, podneblju, državi.
Nego, što reći, nakon ovog nešto poduljeg uvoda, o mladoj poetesi Ivani Kale i o njenoj pjesničkoj zbirci „Uvala moga djetinjstva“, koju joj je pretprošle 2002. godine, objavio Ogranak Matice hrvatske u Šibeniku? U svakom slučaju, već ovdje nam je, s radošću, najaviti pojavu jedne senzibilne i talentirane mladosti koja je zarana, dakle, još u najranijoj dobi, netom je uzmogla zapisivati vibracije i manifestacije poetske svoje duše, svratila i svraća znatiželju svih onih kojima je stalo do njezina duhovnog razvoja i do njenih poetskih pregnuća i postignuća.
U ovih tridesetak pjesama, različite dužine i vrijednosti, raspoređenih u pet nejednakih ciklusa, popraćenih karakterističnim isječcima iz sadržaja pojedinih joj pjesama, mlada je autorica unijela sva svoja osjećanja, sve svoje nemire, dileme, pitanja i sve što zna o sebi i, kroz sebe, o drugima koje voli, i to na način fine, poetske inspiracije, služeći se jedrim, sočnim jezikom u opisivanju iskrenih i snažnih doživljaja, inače neopterećenih nanosima modernizama po svaku cijenu, tako da su joj i izraz i iskaz, ozvučene membrane svijetlih i tamnih tonova njezinih snatrenja, maštanja, htijenja i njezinih nadasve ljudskih poruka, prepunih pažnje, brige, ljubavi i neupitne odanosti svemu što je na razini etičkog i ljudskog i ne samo u uvali njezina djetinjstva.
Takva je Ivana Kale na početku ove joj posve uspješne zbirke pjesama, u posveti svojim dragim vršnjacima i vršnjakinjama iz IV. D, kada im, obuzeta tugom rastanka, poručuje:
kad budemo znali sve odgovore,
i neke druge misli
ispune srca (…) –
neka nas ova zbirka sjeti
na uvalu našeg djetinjstva“.
Međutim, raspoloženja (slike protjecanja rijeka, potoka, suza …) koja su je dovela do ovakva zaključka, obojena su strasnim, romantičarskim prosedeom spoznajnog u sferama vječitih pitanja smisla i besmisla života i čovjekova postojanja uopće. Stoga, s puno brige i vjere u duši, savjetuje gotovo šimićevski, da se „u smiraju života, i kad prvi put istnski / osjetiš suton“, ne predaje crnim mislima pod zvijezdama, jer, „uvijek će se naći neki zvonik / da ti otpjeva večernju zdravomariju“.
U pjesmi „Molitva“ utječe se Svevišnjemu neka učini čudo „da i ja ponovno živim, / da letim visoko / i krila da širim“. da joj se duša ponovno rodi „ko feniks, ptica iz pepela“.
Zatim, u dvjema pjesmama koje slijede („Šum mora“ i „Sama u sutonu“), a koje su poput malih izbrušenih dragulja, sazdanih filigranskom vještinom i preciznošću od svilena poetskog tkanja i najtananijih osjećaja, pjesnikinja Ivana Kale, opjevavajući mora i sutone, stapa se sa samim pjesmama, osluškujući „U duši mi vjetar, / noć, / šum mora“, i gledajući „kako more pod burom / leđa svija, / i kako se njišu brodice male.“ Međutim, ostale dvije pjesme ovoga prvog ciklusa u ovoj joj vrijednoj lirskoj zbirci, sudeći po naslovima («Vukovar» i «Uđimo zajedno u bolja vremena), sumnjičavi bi čitalac, već iz samih naslova, mogao pretpostaviti da bi autorica mogla lako upasti u zamku retorike i faktografije. Ali, naravno, svaka je bojazan zbog toga izlišna i neutemeljena. Strahote rata, ovog nam zadnjeg nametnutog, Domovinskog, nisu mogle, evo, mimoići ni našu Ivanu, koja ovdje pjeva, nošena ponosom i radošćupobjede, o napaćenu gradu, gradu heroju, raspjevano, svečano i srčano, gradeći majstorske katrene kakve može iznjedriti samo onaj koji je dobro svladao pjesnički zanat i koji posjeduje veliko srce ljubavi za svoje bliže i za rođenu grudu. Jer,
a da svaki drhtaj na bol te ne sjeti,
al’ prestat će boljeti slomljeno ti krilo –
još samo malo, i ti ćeš poletjeti.“
i posa te baca svukuda po svitu;
u olujan si moga umrit puno puti,
al’ škole nisi ima, ni lipu pribitu.“
Raspoloženje u pjesmi „Djevojci“ također joj odiše zrelošću i razumijevanjem za druge; njoj Sartreova misao „Pakao – to su drugi!“ – očito nije prihvatljiva, te joj i nije ni na kraj pameti da svoje nesporazume i nesuglasja u sebi prebacuje na leđa drugih, već se prijateljski obraća zamišljenoj djevojci savjetujući je da život, radost mu i tugu, valja prihvatiti razumno, i da patnje i brige ne možemo ostaviti drugima. To moramo ponijeti sa sobom, sami, kao vlastitu popudbinu. Ali, pjesma bi ova, kao i svaka druga, bila promašena da se Ivana, u isto vrijeme, ne obraća, na isti način, i sebi, budući da u životu ima trenutaka kada „Stvarnost je surova i okrutna često, / a sretni su trenuci sazdani od pjene.“ Samo nas iz gliba življenja može izbaviti čvrstina, postojanost i hrabrost, poručuje ova mlada pjesnikinja.
Ponekad ju i samoća snađe, makar je „zvijezda u krugu tame“, gdje, sićušna, osamljena, treperi, kao u pjesmi joj „Tamni krug“. Ne, ne kaže izravno, nego se služi retoričkim pitanjem: „Hoće li iz kruga izić kao magla / ili se izvit u predivan cvijet“? A sve se, ipak, svodi na stvarnu dilemu koju „potvrđuje“ i samim upitnikom na kraju pitanja: „Kad ču prestat biti zvijezda, / kad ću više postat žena?“ Puno je topline i beskrajne predanosti i u pjesmi joj „Majko“, koja intonacijom, ljepotom misli i osjećaja podsjeća na pjesme vrhunskih majstora vezanog stiha, pa i na samoga Jesenjina. Rime su u pjesmi nenametljive, spontane, dok je ritam ponešto, zbog nejednakih slogova i nekontrolirane cezure u pojedinim stihovima, aritmičan, neujednačen. O tome će trebati Ivana u budućnosti voditi više računa, kako bi njene lirske tvorevine, osim doživljajima bremenitih sadržaja, imale i besprijekornu ritmičnost.
Ljubavna tematika našla je svoje opravdano mjesto u pojedinim pjesmama Ivane Kale u ovoj joj, kako smo već ustvrdili, uspješnoj pjesničkoj zbirci. Možda su, kadšto, bojene naglašenom ali i ne prenaglašenom patinom tradicije, ali nisu, poradi toga, lišene izvorne, neposrednepoezije, što je opet garant da će naći svejedno put do srca i duha mnogog čitatelja, ljubitelja i ovakvih poetskih uradaka. Takve su joj pjesme „Balada jedne žene“ i, posebno, „Utjeha“, a u kojoj ne nedostaje nade da će se lik njegov kad-tad pojaviti. Zapravo, on i jeste, na neki način, tu – ako ga se u srce «pokopa», skrije: „A utjehu ti može vjera dati“ na stazi života nađi opet sebe. /Jer dok ga u srcu svome ne pokopaš, / nije mrtav,, on živi kroz tebe.“
Ipak je ovaj predzadnji ciklus, rekli bismo, najraspjevaniji i nekako najsugestivniji, mada je i u prethodnim pjesmama bilo stihova, strofa i čitavih pjesama visokog poetskog dometa. Već od pjesme „Ti i ja, kamen i more“, s onim kratkim, eliptičkim rečenicama-stihovima koje „grade“ primorske pitoreskne ugođaje i preko „Samo sjene“, u kojoj pjesnikinja kaže:
kad spojit će se ruke
i pogledi sjati»,
jedna kraj druge,
zagrljene.»,
Zadnji ciklus, najavljen napomenom: „biram u životu voditi se po svom osjećaju …“, sastoji se od četiri nešto duže pjesme: „Razgovor sa svojim Ja“, „Naša će djecabiti sretna“, „Ne moguti ništa obećati“ i „Takva kakva jesi“.
U čuvenom jednom svom tekstu, „Uspomene na prvu ljubav», objavljenom u „Dijalozima i esejima“, klasik talijanske književnosti Giacomo Leopardi, između ostalog, zapisao je i ovo: «Tako, gle, ja sam se u devetnaest i po godina zaljubio. Jasno opažam, da ljubav mora biti vrlo gorak doživljaj i da ću joj štoviše, mislim na nježnu i osjećajnu ljubav, uvijek robovati.“ Ako će Ivana, vrla naša poetesa, tek u ovom mjesecu (lipnju 2004.) „potrošiti“ zadnje dane svoje devetnaeste godine života, onda je imala nepunih sedamnaest godina kada je napisala ovaj zadivljujuće nadahnuti ciklus ljubavnih pjesama u kojima je izuzetnom snagom i misli, i osjećaja uspjela podastrti pred nas svoje ljubavne dileme i probleme, koji su, bez svake dvojbe, osnovni spiritus movens svekolikih joj preokupacija ispod zvijezda. Ljubav je i nju motivirala da o njoj na ovakav način razmišlja, posebno u pjesmi „Razgovor sa svojim Ja“ kada se ono drugo, potisnuto njezino Ja suprostavlja svjesnom, zbiljskom – sudbinskim argumentom: „Čovjek ne živi ako ne voli / puninom svoga bića.“ Pa nam je, evo, kazati da Eros i Thanatos, Ljubav i Smrt, nisu mogli «preskočiti» ni ovu našu poetesu. Kao što su ova „dva najintrigantnija subjekta“, kako bi u pogovoru knjige izabranih soneta „Zatočenik mora“ autora ovih redaka rekla uvažena književnica Helena Roguljić-Visković, u stopu pratila većinu pjesničkih imena, tako, evo, prate i nju, Ivanu, potičući je na ovakva i slična razmišljanja o ljubavi i o smrti.
A ljubavi je «U uvali moga djetinjstva», u ovom nadasve zanatski zrelom, i emocijama impresivnom lirskom prvijencu Ivane Kale, napretek; skoro sve je njoj, ljubavi, toj nježnoj i osjećajnoj «gorkosti» u čovjeku, dostojnoj i robovanja, kako reče netom spomenuti Leopardi, podređeno, i sve je njenim purpurom obavijeno, pa i kad nam je najteže, baš kao i Ivani koja je i suviše svjesna kako je okružuju drage stvari, biljke, ljudi, ta umilna lica; more, uvale, galebovi, lađe, kamenje …, sve što za nju nešto znači i predstavlja, budeći u njezinoj čistoj, nepomućenoj duši raskošje snova vječite sanjarke koja je, kao takva, ustreptala i rezignirana, zanosna i zabrinuta, s čednošću djeteta, s kojim se, duboko u sebi, teška srca svakim danom sve više rastaje — izvan domašaja bilo kakvih „mazohizama“ i nepotrebnih joj izama!
